Zatvorska priča

Uvjeti za čitanje često nisu idealni. Polaznice su znale doći na klub i reći da nisu imale vremena pročitati knjigu, a to zbilja znači ono što i kažu: nisu imale vremena jer su se morale baviti tekućim radom u zatvoru

Marija Andrijašević (Foto: Duška Boban)

U zatvor sam prvi put ušla, za razliku od velike većine meni znanih žena tamo, zbog drugarstva. Stvarno. Kad su me Luiza Bouharaoua i Paula Zore u kasnu zimu 2022. pozvale da surađujem s njima u Skribonautima, udruzi za promicanje književnosti između ostalog i među marginaliziranim društvenim skupinama, one su me zapravo zbrinule na jednom od svojih radnih mjesta. I usput mi u život dovele čitateljski klub danas gotovo neodvojiv od moje svakodnevnice: onaj koji čine zatvorenice iz Kaznionice u Požegi.

Prvi sam put u Kaznionicu otišla početkom ljeta iste godine, kad i u Požegu, uostalom. Živcirala me vrućina, izraubanost autoceste popularno zvane Slavonika. U odnosu na Dalmatinu koja me uvijek vraćala doma i u najčišći prizor svih mogućih plavih boja, ova je radila na tome da me potpuno dokine. Uz klima uređaj u autu, čiji mi vlažan i neprirodan zrak poslovično blokira bar jednu nosnicu i pokoči sve kosti i mišiće pa se sa stražnjeg sica u stvarnost rastvorim kao davno zahrđali švicarski nožić, zujanje benzinca i prebrojavanje kamiona kako na TV-u djeca broje ovce. Na slavonskoj ih je ravnici bezbroj i stvarno ih ne volim jer smo u nepoštenoj prednosti: potencijalno me mogu previdjeti u opasnim situacijama jer su dizajnirani tako da ne vide uvijek sve i iz svakog kuta. Tako ja moram misliti za dvoje, a ta mi rabota nikad nije bila draga. Imajući sve ovo na umu, kad me jedna od polaznica čitateljskog kluba pri prvom susretu priupitala o vijestima i vremenu vani, obrisala sam znojno čelo, malo naštimala zgužvana leđa, uzdahnula i rekla kako bi i svakoj dragoj osobi: Tako je vruće, bolje da ne idete vani.

Na stranu ta anegdota koju prepričam ljudima koje treba relaksirati od njihova osjećaja srama i općenito ljudskosti, taj mi je je prvi susret sa polaznicima čitateljskog kluba ukazao na to da ću ovaj posao zavoljeti i da će mi svaki propušteni susret izazvati istovremeno i osjećaj grižnje savjesti i ovaj moderniji – FOMO, kad imaš osjećaj da propuštaš nešto jako važno. Pokazat će se to zbilja tako, jer ću u Požegu, grad najbolje pizze na svijetu sudeći po jednom plakatu koji kilometar od samog centra grada, zadnje dvije godine odlaziti kao na neki jako važan konspirativni životno-književni kružok sa suvremenom književnošću u naramku.

Nju u nekim dvomjesečnim intervalima u nekih 5-8 primjeraka donesemo u Kaznionicu u Požegi i ostavljamo u knjižnici, koja, iako ima popriličan broj naslova, svi su manje-više svi pročitani, a oni koji nisu, zanemareni su ili zbog raspadajućeg stanja ili nekvalitetnog sadržaja. Pogotovo otkako nema pristupa staroj knjižnici zbog obnove zatvora, ali i to bi se trebalo promijeniti negdje na proljeće. Zato im odnedavno donosimo i časopise koji potpomažu radu kluba.

Kako je dogovor od ulaska Skribonauta u kaznionicu bio da se u sklopu kluba čitaju recentni naslovi hrvatske književnosti, tako smo polaznicama od početka mog rada u Skribonautima predlagale naslove koji su nama u udruzi na neki način bili važni, one koji su se bavili temama koje su produžavale diskusiju prethodnog naslova ili je gledali iz drugog kuta, ali i naslove koji su se bavili temama koje su polaznice kluba htjele čitati… U svakom slučaju, ti su naslovi uvijek nekako sumirali ili se naslanjali na neka specifična ženska iskustva, ona koja nas povezuju pa i razdvajaju i u diskusijama i životu općenito. Znale su nam polaznice doći na književni klub i reći da knjigu nisu pročitale jer se jedan dio bavi njima škakljivom temom. Ili smo znale voditi žustre rasprave i nastavljati baviti se knjigom kroz više susreta jer im je bila toliko važna. Te važnije knjige bavile su se temama odrastanja u izoliranim i malim mjestima, nasiljem u obitelji, prošlošću i nama nekoj bližoj povijesti, ženskom seksualnošću i životom LGBTIQ osoba.

Uvjeti za čitanje često nisu idealni. Polaznice su znale doći na klub i reći da nisu imale vremena pročitati knjigu, a to zbilja znači ono što i kažu: nisu imale vremena jer su se morale baviti tekućim radom u zatvoru. Svaka od njih obavlja neki od poslova unutar zatvora za neke simbolične novce. Ili rade u menzi, ili rade u praonici, ili čiste, održavaju, brišu, ili u nekadašnjim ostacima pogona Orljave šiju krpe koje su prema zadnjim vijestima iz zatvora tamo “all the rage”. Svi su naprosto opsjednuti krpama. Odlaze kod doktora, imaju programe drugih udruga koje djeluju u zatvoru, upražnjavaju religijske običaje, presvlače se non-stop i za najmanja kretanja. Nedavno su i selile iz starog prostora u novi, pa je trajao proces prilagodbe. Uskoro će ih iz novog prostora vratiti u stari koji će biti nanovo obnovljen, jer ovaj u kojem su sada bit će zapravo muška kaznionica, i ta će pretumbacija isto utjecati na čitanje. U takvim uvjetima knjiga, kao i nama izvana koji se često uposlimo nekim prioritetnijim egzistencijalnim aktivnostima, postane sporedna stvar. Gotovo beskoristan predmet koji moraš seljakati, samo dodatan teret na sve ono što se jedva preturi preko zatvorskih vrata.

Baš zato održavanje čitateljskog kluba u zatvoru zna biti zahtjevan proces. Pročitati knjigu nije sitnica ni u najboljim mogućim uvjetima, misliti o njoj, dozvoliti joj da uđe u dijalog s vama, dobiti od nje neke informacije o sebi, drugima, životu, uostalom, koje ćete ili demantirati ili pustiti u sebe. Ti se čitateljski klubovi uvijek preliju preko tema knjiga i uđu u osobno, koje je često i ranjivo. Zato nekim otvorenim dijalogom turiramo njegovo postojanje. Kad se polaznicama ne da doći na čitateljski klub jer nisu pročitale knjigu, uvijek ih nekako poguramo da ipak dođu. Knjiga se, stvarno vjerujem u to, može pročitati na više načina, ne direktnim listanjem i prebiranjem slovo po slovo. Prepričala sam polaznicama nedavno kako je jedna moja poznanica kod vijećanja oko toga hoće li se nastaviti održavati njezin književni klub izjavila svojim prijateljicama-polaznicama tijekom pregovora: Ja bih da imamo književni klub, ali da ne moramo čitati knjige. Pošteno!

Ali, anegdote na stranu, jedan književni klub nastao u ovakvim specifičnim okolnostima nije prostor za romantizaciju. Ne događa se nikakva velika ni spektakularna priča, barem ne na van. Čitateljskom klubu unatoč, kaznionica je i dalje kaznionica i ta dva sata u tjednu kad se silom slova i korica pretvori u nešto drugo, na silno inzistiranje ljubiteljica književnosti i ljudi da s nekim progovore o dojmovima koje su stekle čitanjem ili otporom prema tekstu (i to je jedno od čitanja!). Kad me kolege i poznanici pitaju je li inspirativno voditi čitateljski klub u zatvoru, jer sve to tako egzotično zvuči, uvijek im ispričam neku bleb priču, kao onu moju anegdotu s početka, samo da ih obmanem nazad iz razgovora, a i sebe iz njegove nelagode. Nije inspirativno, težina životne priče koju čovjek nosi nikad ne bi trebala biti inspirativna. Ali taj čitateljski klub posluži da je tu i tamo razgovorom rasparcelamo pa da svatko ponese koliko može. Identifikacijom, razumijevanjem, katarzom, validacijom, osnaživanjem… Ima načina.

P. S. Knjige koje smo formalno-neformalno čitale ne tako davno: “Moja dota” Nore Verde, “Sinovi i kćeri” Ivane Bodrožić, “Ljeta s Marijom” Olje Savičević Ivančević, “Mirovanje” Dunje Matić, “Sladostrašće” Asje Bakić, a kad su polaznice doznale da sam i ja napisala roman, morala sam im ga donijeti, bio im je OK!

piše Marija Andrijašević