„Ne znam apsolutno ništa o Slatkoj znanosti ili Okrutnoj profesiji ili Igri siromašnog dječaka. Ali znam mnogo o ponosu, ponosu siromašnog dječaka, budući da je to moja priča i vjerojatno će, na neki način, biti i moj kraj“, piše 1963. američki pisac James Baldwin u članku objavljenom u časopisu Nugget. Baldwin je za novinarski zadatak imao izvještavanje s borbe Floyda Pattersona i Sonnyja Listona.
U izvještaju se zapravo najmanje dotiče samog meča kao prostora i vremena između prve i zadnje runde, autorsku pažnju posvećuje svemu drugome što boksački meč čini mečom. „Bilo je nešto izrazito nestvarno u cijeloj toj priči, kao da smo svi došli u Chicago snimati razne filmove, a zatim svo vrijeme provodili posjećujući set onog drugog – na kojem nisu snimale kamere. Izvještaji su stizali svaki dan, pisaći strojevi su zveckali, telefoni su zvonili; svaki dan su automobili puni novinara upadali u Pattersonove ili Listonove kampove, motali se uokolo dok se Patterson ili Liston nisu pojavili; postavljali su jadna, besmislena pitanja, uvijek ista pitanja, odlazili natrag telefonima i pisaćim strojevima; i obavještavali svijet koji je čekao, tjeskobno čekao, ili barem urednika koji je čekao, tjeskobno čekao, što su Patterson i Liston rekli ili učinili tog dana“, primjećuje Baldwin.
Podgrijavanje „svađe“ između Pattersona i Listona naziva mlitavim i bezukusnim poput britanske pečene janjetine. Opisuje novinare koji se vrzmaju okolo, vrte palčevima, piju škotski viski i čekaju „Veliki Događaj, koji bi opravdao monumentalne količine vremena, novca i energije koje su se trošile u Chicagu“. Kreće se među menadžerima i trenerima „koji kao da su prije mnogo godina položili zavjet šutnje“ i uništenim boksačima u penziji koje okupljeni tretiraju „s posramljenom naklonošću rezerviranom za pomalo neugodne rođake“.
Posjećuje Pattersona u profinjenom katoličkom obiteljskom kampu, u kojem visoko na zidu visi „izvanredno efektan iskrivljeni križ, izrađen od zamrčenog drva“. Nakon završetka treninga, Baldwin ga intervjuira u kuhinji – novinari piju čaj, „dobri dečko“ Patterson pije čokoladu.
Kamp „lošeg dečka“ Listona upadno je drugačiji – napuštena hipodromska staza sa žičanim vratima i policajcima u uniformi na ulazu. „Liston nije volio većinu novinara, a većina njih nije voljela njega. Nisam bio posebno zgrožen njegovom kriminalnom prošlošću, vjerujući, s pravom ili ne, da vjerojatno znam više o motivima, pa čak i nužnosti te karijere, nego što je to mogla znati većina bijelih novinara“, piše Baldwin.
Opisuje Listona koji preskače vijaču uz zvukove s ploče „Night Train“, što Baldwina podsjeća na „krupne, crne muškarce koji su stekli reputaciju žilavih kako bi prikrili činjenicu da nisu bili žilavi“. Za njega je Liston bio „neartikuliran na način na koji svi mi jesmo kada nam se dogodilo više nego što znamo izraziti; i neartikuliran na posebno crnački način – ima dugu priču za ispričati koju nitko ne želi čuti“. Liston mu ipak kazuje pokoju rečenicu o tome kako osjeća odgovornost za mlade crne dječake i djevojčice, „zarobljene u okolnostima koje su gotovo porazile njega i Floyda, i od kojih se još uvijek ne može reći da se ijedan od njih oporavio“.
Iako mu srce naginje prema Pattersonu (ipak je Baldwin bio sin harlemskog propovjednika), autor se s Listonom pozdravlja zaželjevši mu sve najbolje. „I to je bila istina, iako sam želio da Patterson pobijedi“, piše. Želja mu se nije ispunila, ali baldwinovski zaključeno – pobjedu je i kod Pattersona i kod Listona teško nazivati pobjedom.
piše Ivana Perić