Masaže, treninzi, njega kože, meditacije, depilacije i plaćeno izbijanje frustracije. Sve su to aktivnosti koje se po društvenim mrežama već niz godina plasiraju kao ispravni oblici self-carea, tj. brige o sebi. Nekoć istinski koristan koncept danas je izvor nepresušnog marketinga za niz brendova, koji se plasiraju kao rješenje koje će odgovarati svima. Na drugoj strani medalje, istinsko posvećivanje tišini i internom radu nije nešto što se društveno plasira, izvan fantazija o odlasku „na Velebit čuvati ovce“ kako u Hrvatskoj to često sročimo kad nam je dosta kaosa modernog života.

U potrazi za odgovorom što bi zapravo trebao podrazumijevati self-care obratila sam se dvjema stručnjakinjama. Fizioterapeutkinja Natalija Lisska bavi se raznim metodama tjelesne terapije. Potaknuta vlastitim iskustvima s trudnoćom, specijalizira se za rad s rodiljama te zagovara postupan pristup vlastitom tijelu i brizi za ključne mišićne skupine, dok istovremeno potiče svoje pratiteljice na Instagramu da imaju razumijevanja za sebe. Moje prvo pitanje za nju bilo je što zapravo smatra self-careom.

– Briga o sebi ne podrazumijeva samo kupnju proizvoda ili tretmana nego zahtjeva našu svjesnu uključenost. Da bismo o sebi stvarno brinuli trebamo preuzeti odgovornost i presložiti prioritete. Smatram da smo previše usmjereni prema brzim rješenjima umjesto dugoročnoj brizi o svom tijelu koje nas u svom tom ubrzanom i sjedilačkom svijetu treba nositi – kaže.

Natalijinu tezu potvrđuje porast fitness kulture koja nameće dodatan pritisak kroz lažnu ekvivalenciju nabildane mase i zdravlja. U stvarnosti, neupućeni ulazak u trening nerijetko dovodi do ozljeda jer sedentarni mišići ne znaju kako se pravilno aktivirati. Potreban je, dakle, sporiji pristup, a ne brza rješenja.

– Pod brzim rješenjima prije svega mislim na razne preparate i lijekove za brži gubitak kilograma te tretmane kojima želimo brzo doći do željenog izgleda. Pritom zaboravljamo na svrhu našeg tijela, a to je da nas nosi kroz život snažno, bezbolno, aktivno. Da nam omogućava da svoje profesionalne, obiteljske i osobne aktivnosti i iskustva doživimo u svoj punini – podijelila je Natalija.

Moja druga sugovornica je Jasmina Ledinšćak, također fizioterapeutkinja, ali i osteopatska tehničarka. Njezin je rad s klijentima primarno usmjeren na vraćanje funkcionalnosti tijelu s jednakim holističkim ciljem punokrvnog življenja. Prema Jasmini, self-care je u javnom prostoru postao konzumeristički mandat.

– Primjećujem potpuno udaljavanje od istinskog značenja tog pojma, a sve s ciljem prodaje određenog proizvoda. Također je tu prisutno i forsiranje određenog načina života, imam osjećaj da se time samo stvara dodatan pritisak na ionako informacijama i očekivanjima preopterećenu svakodnevicu prosječne osobe. Traženje savršenstva u životu koji ne može i ne bi ni trebao biti savršen – kaže.

Uz pritiske modernog života i kronični manjak vremena od kojeg svi patimo, dodaje, primaran nedostatak koji primjećuje u radu s klijentima jest nedostatak sna.

– Manjkom istog se otežava sposobnost zacjeljivanja ozljeda, smanjenja bolova, ali i regulacije stresa. Bez dovoljno sna organizam jednostavno nema kapaciteta za nošenje sa svim izazovima kojima smo svakodnevno izloženi – kaže Jasmina.

Natalijino profesionalno iskustvo, pak, pokazalo je da je primaran problem u manjku fizičke aktivnosti. U današnje vrijeme, navikli smo na standard sjedenja za radnim stolom, prebacivanja na kauč, a zatim u krevet.

– Kroz praksu sve više vidim mlade ljude s kroničnim bolovima, lošim posturama, velikim nestabilnostima trupa. Sve je to posljedica premalo kretanja. Posljedica toga je začarani krug – ograničena pokretljivost stvara bol, koja pak ometa normalan san, a time remeti i pravilan ritam prehrane, što stvara veliki stres, iscrpljenost i napetost.

Fizička domena, dakle, utječe i na psihičku. Naš živčani i hormonalni sustav tjelesnu napetost prevodi u emotivnu i obratno. Obje se sugovornice zato slažu da je fizička aktivnost ključni aspekt brige za sebe, no pritom ne ističu nabrijane fitness programe, već jednostavno – ljudsko kretanje.

– Rekla bih da je kvalitetno kretanje ono koje u svojoj osnovi sadrži osvještavanje pravilne posture, postepeno snaženje i održavanje normalne mobilnosti zglobova. Kretanje koje ojačava stabilnost tijela, a ne izaziva preopterećenja koja mu štete. Osviješteno i povezano s pravilnim disanjem kako bi i opskrba tijela kisikom bila učinkovita – kaže Natalija.

Potrebno je, dakle, biti u kontaktu sa sobom. Upravo zato Jasmina uz fizičku domenu u našem razgovoru izravno ističe i mentalnu, i to u vidu strategija do kojih svi dolazimo individualno.

– Potrebno nam je vrijeme koje nesputano provodimo bivajući u trenutku i radeći nešto što nas uzemljuje, što „puni baterije“. Umjetnost, sport, razne terapijske metode ili jednostavno razgovor i druženje s dragim ljudima, sve su to kanali kroz koje se možemo povezati sa samima sobom, i to je ono što smatram istinskim self-careom u današnje doba – poručuje.

Self-care nije, dakle, još jedna stavka u listi obaveza, kako ga zbog javnih prikaza često percipiramo, već izbor vlastite funkcionalnosti i stabilnosti. Potrebno je odmaknuti se od ekrana i osluškivati sebe, koliko god u ovom bučnom svijetu to bilo zahtjevno. Okrenuti pozornost u vlastitu nutrinu i prioritizirati vrijeme koje nam dopušta da ispraznimo glave, odmorimo i pokrenemo tijelo. Ako vas to podsjeća na slogan „odmor je otpor“, kojim su u posljednjih nekoliko godina feministički pokreti obilježavali svoja događanja, to nije slučajno.

Koncept self-carea primarno dolazi iz eseja feministkinje Audre Lorde u kojima vlastitu borbu s rakom uspoređuje sa svojom aktivističkom borbom. „Morala sam proučiti razorne učinke prelaženja vlastitih granica, jednako u svojim snovima kao i u pretragama funkcionalnosti imuniteta. Prelaženje vlastitih granica nije samo puko istezanje. Morala sam prihvatiti koliko je teško promatrati tu razliku. Jednako nužno za mene kao i smanjivanje unosa šećera. Ključno. Fizički. Psihički. Briga o samoj sebi nije ugađanje samoj sebi, već samoočuvanje, a to je čin političkog ratovanja“, piše Lorde.

Brigu za sebe, dakle, Lorde je vidjela kao revolucionaran odabir, a ne privilegirano tetošenje koje se danas plasira pod popularnim hashtagom. Njezin je koncept proizašao iz aktivizma i, možemo pretpostaviti, promatranja patrijarhalno uvriježene prakse u kojoj skrb o drugima pada gotovo isključivo na žene. Od tih se istih žena – svjesno ili nesvjesno – očekuje da se žrtvuju izvan svojih granica. Sjetimo se samo regionalno popularnog tropa nervozne majke koja viče po kući jer mora sve sama, i kroz frustraciju nabraja što sve radi za svoje kućanstvo. Self-care kao forma otpora, dakle, ima rodnu domenu, a danas sve izraženije i klasnu. Prosječna radnica u današnjoj ekonomiji, posebno ako je roditelj, teško će naći vremena za mindfulness ili sredstava za yoga retreat.

No briga o sebi joj je potrebna, kao i njezinoj okolini. Koliko god poentirali individualnu korist i osobni pristup self-careu, njegova vrijednost leži i u onome što donosi onima oko nas. Prema Australskom psihološkom društvu, briga o sebi nam pomaže izgraditi otpornost, povratiti optimizam i ojačati empatiju. Nužno je da se ponekad isključimo i dekompresiramo kako bismo povratili ne samo vlastito samopouzdanje ili duševni mir, već i kapacitet da budemo korisni drugima.

No vratimo se strategijama. Prema kliničkoj psihologinji Dianne Grande, briga o sebi izvan fizičke domene sastoji se od njih tri: samosmirivanja (self-soothing), samodiscipline i samosuosjećanja (self-compassion). Samosmirivanje je zapravo forma emotivne regulacije koja se sastoji od prepoznavanja vlastitih osjećaja i nalaženja načina da ih umirimo. Pritom Grande misli na jednostavne poteze poput šetnja, toplih kupki ili provođenje vremena s ljubimcima. Samosmirivanje rijetko učimo kao djeca, i to posebno u našoj regiji, zbog čega mnogi potežu za supstancama kao brzim rješenjem. No naša poslovična „rakijica za smirenje“ nije tehnika samosmirivanja, već eskapizam.

To nas dovodi do samodiscipline. Prema Grande, u učenju samodiscipline potrebno je krenuti malim koracima – npr. zamijeniti rakijicu šetnjom – i polako uvoditi navike koje su dobre za nas. Ponovno je ovdje ključan postupni pristup samom sebi kakav su naglašavale i moje sugovornice, zbog čega možemo zaključiti da je potrebno da budemo strpljivi sami sa sobom.

Naravno, to se strpljenje nadovezuje na zamjenu pretjerane samokritike samosuosjećanjem. Doza samokritike ključna je za osobnu odgovornost, no nerijetko imamo tendenciju vrijeđati i osuđivati sami sebe ili opsesirati oko grešaka koje smo učinili te od sebe očekivati savršenstvo. Prema mnogim psihološkim istraživanjima, uključujući istraživanje Ethana Krossa, Ariane Orvell i drugih iz 2019., postoji relativno jednostavna strategija razvijanja samosuosjećanja – razgovaranje sa sobom u trećem licu.

Ta se strategija naziva „distanciranim samorazgovorom“, a u praksi se sastoji i od doslovnog internog monologa u kojem se sami sebi obraćamo u trećem licu – primjerice, „Julija piše“ – do promatranja vlastitih poteza kao da ih radi netko drugi. Sami za sebe često imamo mnogo više standarde no za druge i ne primjećujemo okolnosti koje nam otežavaju da dosegnemo vlastita očekivanja. S druge strane, kad nam se prijateljica povjeri da se, npr., osjeća krivo jer se bori s time da bude učinkovita na poslu, istaknut ćemo joj da nije na sto posto kapaciteta jer joj je član obitelji bolestan, prolazi kroz razvod ili doživljava burnout. Sami ćemo sebi takve okolnosti rijetko priznati kao otegotne dok se ne pogledamo s distancom kakvu nam pruža treće lice.

Strategija brige o sebi je mnogo. Ne moramo, naravno, bojkotirati kozmetičke proizvode ili yogu kao oblik self-carea, no sugovornice i izvori se slažu da je bitno osvijestiti što nam te metode donose i koliko nam pomažu. Vrući tuš i dobar piling je ponekad upravo ono što ti treba, no bez kontinuiranog odnosa sa samim sobom svodi se na isključivo odrađivanje, a ne užitak u vremenu za sebe. Bitno je, dakle, da sami sebi i svome vremenu prilazimo s intencijom.

Konačno, ključ self-carea, leži u stišavanju buke svijeta, prepoznavanju vlastitih boli i pronalaženju rješenja u dijalogu sa samim sobom i vlastitim okolnostima. Za neke od nas, to će biti planinarenje bez mobitela, za druge meditacija ili ručni rad, za treće filmska večer s prijateljima. Za sve nas, to će biti poštivanje potrebe svog tijela za snom, hranom i kretanjem. Briga o sebi, dakle, nije proizvod, već putovanje koje nas vodi od preživljavanja do življenja. U svijetu globalizirane tjeskobe, nužno je da si to putovanje i dopustimo.

piše Julija Savić