„Samo da me ne režu“, mislila je 30-godišnja N. pred svoj prvi porod. Ista misao brine mnoge trudnice. Istraživanje o strahu od poroda koje je provedeno među trudnicama na Sveučilišnom kliničkom centru u Ljubljani 2014. pokazalo je da je među ispitanicama najizraženiji bio strah od epiziotomije, zatim strah od gubitka kontrole nad situacijom i strah od boli.

Epiziotomija je kirurški zahvat rezanja tkiva i mišića između vagine i anusa – međice – uglavnom u posljednjem stadiju poroda kako bi se povećao vaginalni otvor. Navodi se kao jedan od najčešće izvođenih kirurških zahvata.

N. se nije prepustila slučaju. Informirala se, završila tečaj Hrvatske udruge doula o ljudskim pravima u porodu, znala je koje intervencije nisu nužne ako sve bude u redu, koji su položaji bolji. Zato je i htjela roditi u riječkom Kliničkom bolničkom centru, mada ne živi u Rijeci, ali tamo se među rijetkim rodilištima u Hrvatskoj može roditi u kadi, što ima niz prednosti i za rodilju i za bebu. I u vodi je ne mogu rezati, računala je. Trudnoća joj je bila uredna, beba nije bila naročito velika, porod je tekao dobro i vodila ga je mlađa medicinska ekipa pa je računala da neće po već zastarjeloj praksi rutinski posezati za zahvatima.

Na kraju ništa nije bilo onako kako je htjela. Nije rodila u kadi jer je imala malu temperaturu. To razumije. No nisu joj dali ni da rađa četveronoške, za što je potreban isti krevet na kojem je ležala, ništa dodatno. Taj položaj, među ostalim, otvara kukove, smanjuje bol, olakšava rotaciju bebe i smanjuje rizik od pucanja međice i epiziotomije. Morala je ležati na leđima, u najčešćem, mada najlošijem i najbolnijem položaju za rađanje jer smanjuje gravitacijski učinak, otežava prolaz bebe, a i zbog pritiska češće dolazi do spontanog pucanja međice, kao i do epiziotomije – onog što je htjela izbjeći.

Bez ikakvih komplikacija je rodila potpuno zdravu bebu – ocjenjena je s maksimalnom ocjenom na Apgar testu koji se provodi nakon rođenja – tešku 3,610 kg, što je u okviru normalne težine. Tek kada su je nakon poroda dugo šivali – N. bi rekla 40-ak minuta – shvatila je da su je rezali, napravili epizitomiju. U bolnici su joj rekli da je najbolje da prvih nekoliko dana ni ne pogleda kako to izgleda. Liječnici je nisu pregledali prije nego što je otpuštena niti joj je rečeno ili napisano u otpusnom pismu, u kojem je navedena epiziotomija, koliko ima šavova. Oporavak je bio dug i bolan, kaže. To znači da prvih 15 dana uopće nije mogla sjediti, a kasnije je sjedila uz pomoć jastučića za hemoroide, to je onaj s rupom u sredini. Bilo joj je teško hodati, podizati i nositi bebu, namjestiti se za dojenje i bila je nesretna što se ne može brinuti za dijete onako kako je htjela. Danas, šest mjeseci nakon poroda, još uvijek povremeno osjeti bol u području ožiljka. Na seksualne odnose ni ne pomišlja zbog straha od boli.

Za N. bi se moglo reći da spada u prosjek. Moglo je biti bolje, a i puno gore. Neke žene zbog epiziotomije jako krvare. Dvije s kojima smo razgovarali toliko da su izgubile svijest na porodu. Neke mjesecima nisu mogle sjediti niti se najmanje godinu dana nakon poroda upustiti u seksualne odnose. Neke poslije epiziotomije budu analno inkontinentne. Neke ne mogu zadržati vjetrove. Nekima dugo treba da uspostave vezu s bebom, značajno duže nego ženama kojima nije napravljena epiziotomija. Neke imaju puno veće psihičke posljedice.

Epiziotomija je u medicinskoj literaturi opisana još prije dva i pol stoljeća, no masovnije se počela primjenjivati od sredine 20. stoljeća jer se smatralo da se time smanjuje rizik teškog, prirodnog puknuća međice pa onda i težih oštećenja, da je oporavak od kirurškog reza lakši nego od prirodnog pucanja te da se skraćuje porod. To se sažima i u kratkim pojašnjenjima koje u rodilištima kažu rodiljama u vezi epizitomije, kako su nam rekle žene s kojima smo razgovarali: „Ako sama popucaš, bit će puno gore“, „Rez će biti ljepši nego da sama popucaš“, „Bit ćemo brže gotovi“. Točno je da se time porod ubrzava – a aktivistkinje koje se bave ženskim reproduktivnim pravima smatraju da je to bio i glavni uzrok rutinske primjene epiziotomije, koji ide u prilog medicinskom osoblju, a ne rodiljama – no stručnim istraživanjima se od 80-ih osporavaju prednosti rutinske epiziotomije. Dapače, dokazuje se da se uslijed epiziotomije povećava gubitak krvi, stopa infekcija, mogućnost inkontinencije, a i rizik od težeg oštećenja međice te da utječe na bol prilikom spolnog odnosa. Istraživanje Sveučilišta u Michiganu pokazalo je da žene koje su bile podvrgnute epiziotomiji često imaju lošiju sliku o tijelu i manje zadovoljavajući seksualni život u usporedbi s ženama kojima je međica prirodno popucala. K tome, rodilje kod kojih je učinjena epiziotomija tijekom prvog vaginalnog porođaja imaju statistički značajno češći rizik spontanog pucanja i povrede tkiva rodnice i međice pri sljedećem vaginalnom porođaju, objavljeno je u cijenjenom znanstvenom časopisu Obstetrics and Gynecology. Zbog svega toga u kliničku praksu ulazi selektivni pristup temeljen na medicinskim indikacijama. To znači da bi epiziotomija trebala biti izvođena samo u medicinski opravdanim slučajevima, a ne rutinski.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) još je 1996. preporučila da stopa epiziotomija ne prelazi 10 posto svih vaginalnih poroda.

No stopa epiziotomije još uvijek značajno varira u europskim zemljama – od ispod pet posto u Danskoj do preko 70 posto na Cipru. Slični su rasponi i unutar Hrvatske. Podaci od svih rodilišta u Hrvatskoj, osim Opće bolnice u Novoj Gradiški koja nije odgovorila na upit, pokazuju da je najmanja stopa epiziotomije u 2023. godini bila u općim bolnicama u Pakracu (8,59 posto) i Puli (9,84). Najviša je pak u KBC-u Rijeka (75,8) gdje je N. rodila, potom u Nacionalnoj memorijalnoj bolnici u Vukovaru (66,57 – što je jako visoki postotak, a ipak značajno niži od 80,54 samo godinu ranije), a blizu je i KBC Split (64,59). Kao što su nam na upit odgovorili iz KBC-a Rijeka, klinički bolnički centri imaju puno više kompliciranih trudnoća i poroda kod kojih je češća potreba za epiziotomijom nego u općim bolnicama i stoga se ne mogu uspoređivati. No primjerice KBC Zagreb – rodilište u Petrovoj – iste te 2023. ima 11,04 posto epiziotomija na bitno većem broju poroda od riječkog KBC-a, a KBC Osijek 23,42 posto. Pritom je KBC Osijek 2015. imao 43,6 posto epiziotomija pa smo ih pitali uslijed čega se postotak znatno smanjio od tada. Dr. Siniša Šijanović nam je odgovorio da je to sukladno svjetskim trendovima te da se liječnici i primalje bolničkog Zavoda za fetalnu medicinu i opstetriciju kontinuirano educiraju u zemlji i inozemstvu. Takav smo odgovor dobili i od ravnateljstva pulske bolnice gdje je stopa epiziotomije u skladu s preporukama Svjetske zdravstvene organizacije – 9,84 posto. Samo godinu ranije, 2022., taj je postotak u pulskoj bolnici bio 19,71 posto pa nam je ravnateljstvo pojasnilo da je za smanjenje potrebna „dobra komunikacija između osoblja i rodilje te strpljivo praćenje poroda bez požurivanja“ te da je potrebno „izvoditi epiziotomiju samo kada za to postoje jasne medicinske indikacije“. Pritom naglašavaju da primalje igraju ključnu ulogu. One su „čuvarice“ međice i mišića zdjeličnog dna pa smo tako razgovarali sa ženama kojima je primalja masirala međicu te nisu ni rezane niti su popucale.

Upravo je na temu utjecaja razine obrazovanja primalja na smanjenje izvođenja epiziotomija Renata Huzanić provela istraživanje u sklopu diplomskog rada 2024. na studiju primaljstva Fakulteta zdravstvenih studija Sveučilišta u Rijeci. Naime, najčešće su primalje te koje rade epiziotomiju. Huzanić je uspoređivala učestalost epiziotomije u Klinici za ženske bolesti i porode KBC-a Zagreb u razdoblju kada su u rađaonici radile isključivo primalje srednje stručne spreme i kasnije kada su u jednakom omjeru radile prvostupnice primaljstva s primaljama srednje stručne spreme. Tako je utvrdila da je u KBC-u Zagreb od 2021. do 2023. udio epiziotomija kod prvorodilja smanjen na 25,13, a kod višerodilja na 4,07 posto u odnosu na čak 96,18 kod prvorodilja i 47,86 posto kod višerodilja u razdoblju od 2006. do 2008. godine. Autorica zaključuje da je takva drastična promjena u medicinskoj praksi povezana s povećanjem obrazovanja primalja, što potvrđuju i inozemne studije.

Na upit Ministarstvu zdravstva zbog čega su tako velike razlike u stopi epiziotomije u hrvatskim rodilištima te zbog čega nema nacionalnih smjernica o skrbi za vrijeme porođaja u Hrvatskoj, pa tako i o epiziotomiji, dobili smo odgovor da se primjenjuju stručne smjernice i preporuke Svjetske zdravstvene organizacije – koje se sudeći po brojkama ipak ne primjenjuju – a da su razlike među rodilištima moguće „zbog kliničke prosudbe zdravstvenih djelatnika u konkretnim situacijama“.

Primjer različite prosudbe zdravstvenih djelatnika je S., koja je rodila dvaput na Svetom Duhu. Prvi put 2022., uz i drip i epiziotomiju bez najave i pojašnjenja. Drugi put 2024., puno veću bebu, no uz primalju koja joj je masirala međicu i rukama širila vaginalni otvor kod izgona tako da nije ni rezana niti je popucala.

N. najviše muči što joj je napravljena epiziotomija, a da je o tome nisu informirali.

– Izašla sam iz bolnice, a da ne znam ni zašto je bila potrebna epiziotomija ni koliko imam vanjskih i unutarnjih šavova. Lakše bi mi palo kada bih znala da taj ožiljak imam s razlogom, a ne da razmišljam je li mi napravljena epizitomija zato što im se u bolnici žurilo – kaže.

Ni u tome nije usamljena. Nizu žena s kojima smo razgovarali obavljena je epiziotomija bez najave, najčešće i bez anestetika, u trudu, tako da od jedne boli slabije osjete drugu.

Za epiziotomiju su najčešće saznale kada su čule da ih treba zašiti, baš kao i N., ili bi shvatile zbog boli kod šivanja naživo. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova u svom izvješću za prošlu godinu također navodi pritužbu rodilje zbog povrede prava na informiranost i samostalno odlučivanje upravo po pitanju izvođenja epiziotomija bez suglasnosti.

– Na porod sam došla spremna i znala što ne želim. Muž je bio prisutan i također je znao da to ne želim – govori L. koja je u prosincu rodila u KBC-u Split i izričito rekla da neće epiziotomiju, već da bi radije popucala prirodno ako do toga dođe. Porod je tekao dobro, relativno brzo i lagano, no nakon poroda su joj rekli da su je „malo zarezali“.

U radu objavljenom u stručnom časopisu Hrvatske komore primalja 2020. objavljeni su rezultati internetske ankete u kojoj je sudjelovalo 769 ispitanica u dobi od 18 do 49 godina koje su rađale u svim rodilištima u Hrvatskoj. Čak 71,4 posto njih su izjavile da im je napravljena epiziotomija. Samo 28,3 posto žena su navele da im je prije zahvata medicinsko osoblje objasnilo što je epiziotomija i kako se izvodi, a tek je od njih 13,2 posto traženo dopuštenje, odnosno informirani pristanak.

I kvalitativna analiza svjedočanstava iz kampanje #Prekinimošutnju iz 2020., koju je napravila udruga Roda, donosi primjere žena koje su doživjele epiziotomiju bez upozorenja, bez objašnjenja i bez anestezije.

Branka Mrzić Jagatić iz udruge Roda govori o rutinskoj epiziotomiji, kao i o tzv. šavu za muža, kao o obliku sakaćenju ženskih spolnih organa jer se ubrajaju u ozljeđivanje spolnih organa bez medicinskih indikacija, koje može ostaviti posljedice na ženino fizičko i mentalno zdravlje te smanjiti kvalitetu života. Šav za muža ili tatin šav je naziv za praksu u kojoj se prilikom šivanja međice napravi dodatni šav ili više njih kako bi rodnica bila uža nego što je bila prije poroda. Jedan od najutjecajnijih opstetričara 20. stoljeća, Joseph Bolivar DeLee, u svojim je radovima pisao o tome da šivanjem epiziotomije liječnik može „vratiti vaginu u izvorno djevičansko stanje“. To je, kako Mrzić Jagatić kaže, produkt patrijarhata. Među ženama s kojima smo razgovarali nismo naišli ni na koga kome je rečeno da im se šiva šav za muža, što je nekoć znala biti praksa, no jesmo na žene koje osjećaju da imaju šav viška, odnosno da im je vagina zategnuta i da ih seksualni odnosi bole godinama nakon šivanja na porodu.

N. još ne razmišlja o drugom djetetu. No ako se odluči, zna da neće roditi u hrvatskim rodilištima. Plan je ili Slovenija ili kućni porod.

piše Barbara Matejčić

Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih.