Maksimirska stabla protežu se nasuprot kafiću Stribor, u kojem smo zastali s prevoditeljem i stomatologom Ebtehajem Navaeyem (Ebtehadžem Navaijem). Uz „Priče iz davnine“ Ivane Brlić-Mažuranić, Navaey je u perzijski porinuo stihove Enesa Kiševića, „Sarajevski Marlboro“ Miljenka Jergovića i „Grobnicu za Borisa Davidoviča“ Danila Kiša, kao i slikovnicu „Djeca s igrališta Madine Hussiny“ Olje Savičević Ivančević i Ene Jurov. Kiševiću u zbirci „Jutarnji mrak“ perzijski pjesnik i slikar Sohrab Sepehri ulijeće tokom molitve u ajet, pa tako i u Navaeyeve riječi. Sepehri je, u Navaeyevu usporednom izdanju perzijskoga i hrvatskoga teksta, izronio u zbirci „Žubor vode“. Navaey je donio primjerak, upoznajući nas s poezijom na kojoj je stasao.

Na stranicama „Žubora vode“ uzdižu se pustinjski obronci i zelene krošnje Sepehrijeva rodnoga Kašana. Navaey je odrastao u istome predjelu Irana, Isfahanskoj pokrajini. Na stomatološkom fakultetu u Zagrebu, do kojega bi iz Isfahana putovanje prelazilo 4000 kilometara, diplomirao je stomatologiju i specijalizirao ortodonciju. Kao što Samad Behrangi u „Crnoj ribici“, koju je preveo u suradnji sa suprugom Azrom, kazuje o životu kao neprekidnoj potrazi, i njegov put podcrtan je Behrangijevim uvidom da je „svijet baš tu gdje jesmo“.

Što znači konstruirati jedan kulturološki kontekst u okosnicama drugoga? S kojim mislima i nedoumicama ste se znali susretati u tome pothvatu?

Tajna svakog uspješnog prijevoda je u tome da se iskustva, simboli i misaoni obrasci jedne kulture učine razumljivima i živima u drugoj. To nije puko prevođenje riječi, nego preoblikovanje značenja tako da se ono može osjetiti unutar drugoga kulturnog konteksta. U mojoj prevoditeljskoj praksi to znači da pojave, reference ili emocionalne nijanse u hrvatskom kontekstu moram predstaviti kroz kategorije koje su bliske iranskom čitatelju – i obrnuto. Time se stvara most između dviju kulturnih logika: ono što je npr. u hrvatskoj kulturi podrazumijevano, u iranskoj se mora iznova izgraditi, objasniti ili prevesti u paralelni simbolički sustav. U tom procesu nastaje međuprostor u kojem se dvije kulture ne samo susreću, nego i međusobno obogaćuju.

Doduše, položaj poezije u hrvatskoj i perzijskoj kulturi bitno se razlikuje. U Iranu poezija je ukorijenjena u svakodnevni život, a čitatelji su često iznimno osjetljivi na ritam, metaforu i tradiciju. U Hrvatskoj je odnos prema poeziji drukčiji, rekao bih čak suzdržaniji, pa se prevoditelj mora pitati kako prenijeti intenzitet i simboliku perzijskog stiha, posebno klasičnih kanonskih autora, a da pritom ostane razumljiv i blizak suvremenom hrvatskom čitatelju. Na takav odnos prema poeziji upućuje i iranski filozof i književnik Darijuš Šajegan, primijetivši da je u Iranu sasvim uobičajeno da ljudi znaju napamet stihove velikih pjesnika, dok je u europskim kulturama takva praksa rijetka. Njegova opaska – da je teško pronaći Francuza ili Engleza koji bi napamet recitirao Racinea, Hugoa, Shakespearea ili Byrona – potvrđuje koliko je poezija u Iranu živa, prisutna i društveno važna. Zato prevoditelj koji radi između ta dva svijeta mora stalno balansirati: kako ostati vjeran perzijskoj poetskoj tradiciji, a istodobno je približiti čitatelju koji dolazi iz drukčijeg kulturnog iskustva. Napetost između tako različitih doživljaja pjesništva izvor je mojih najvećih promišljanja i nedoumica, ali i ono što prevođenje čini izazovnim i poticajnim.

Priredili ste 2024. „Antologiju modernog hrvatskog pjesništva na perzijskom“, a 2009. godine „Antologiju perzijskoga pjesništva od 10. st. do naših dana“. Kako ste odabirali pjesme? Što vam je bilo važno zahvatiti u tematskom i stvaralačkom smislu?

Za prikupljanje pjesama za „Antologiju modernog hrvatskog pjesništva“, koja obuhvaća razdoblje od oko 120 godina, služio sam se trima glavnim izvorima: brojnim zbirkama poezije različitih hrvatskih pjesnikinja i pjesnika, zatim antologijama suvremene hrvatske poezije, a oslanjao sam se i na konzultacije sa živućim hrvatskim pjesnicima, koji su mi slali svoje pjesme. U izboru za „Antologiju perzijskog pjesništva“, koja obuhvaća iransko pjesništvo od desetog stoljeća nadalje, suočio sam se s više od tisuću godina pjesničke tradicije, kao i velikim brojem autora, pravaca i poetika.

Najteži je zadatak bio pronaći ravnotežu: kako u tako širokom obzoru prepoznati vrhunce, a ne zanemariti tiše, ali jednako vrijedne glasove. Tema mi je zapravo nametnula metodu – najprije sam odabrao najutjecajnije i najplodnije pjesnike, zatim popularne pjesme koje se i danas uče napamet i prenose usmenim putem, a čiji su autori često nepoznati. Posebnu sam pažnju posvetio pjesnikinjama koje su zbog društvenih okolnosti dugo ostajale na marginama, iako svojom snagom i originalnošću nimalo ne zaostaju za kanoniziranim imenima. Uvrstio sam i neke autore koji su pisali na perzijskom i izvan Irana, jer jezik nadilazi državne i političke granice, kao i pjesnike prijelaznog razdoblja između klasične i suvremene poezije te nekoliko mlađih pjesnika kao pogled u budućnost perzijskog stvaralaštva.

Kako su povijesni preokreti 20. stoljeća, osobito prije i nakon 1979. godine, mijenjali simbolički krajolik perzijske književnosti? Koji su motivi i načini njihove obrade izranjali u njima?

Utjecaj tih preokreta je snažan, ali to je i za očekivati nakon bilo kojih većih povijesnih ili društvenih pokreta i promjena. Prije revolucije 1979. godine, dominirala je potraga za novim jezikom, udaljavanje od klasičnih formi i općenito kritički odnos prema klasičnoj perzijskoj tradiciji praćen preuzimanjem novih oblika književnog izražavanja, dok u tematskom smislu dominiraju osjećaj otuđenja i urbane teme. Nakon 1979., književnost ulazi u razdoblje obilježeno revolucionarnim idealizmom, ratnim iskustvom, cenzurom i suptilnim oblicima otpora, često skrivenima u metaforama i alegorijama. U kasnijim desetljećima jača individualni glas, a u prvi plan dolaze intimnost, žensko iskustvo, svakodnevica, migracija i unutarnja sloboda. Perzijska književnost tako ostaje u stalnom dijalogu s povijesnim previranjima, istodobno dokumentirajući vrijeme i otvarajući prostor unutarnje slobode.

Iako se stomatologija i prevođenje mogu činiti kao dvije odvojene domene, koje spone nalazite među njima? Kako stomatologija prodire u vaš kreativni rad i obrnuto?

Možda nekome zvuči čudno, ali među stomatologijom i prevođenjem postoji više dodirnih točaka nego što bi se očekivalo. Obje prakse zahtijevaju preciznost, strpljenje i sposobnost da se iz mnoštva detalja izgradi cjelina koja je jasna, funkcionalna i estetski uvjerljiva. U ordinaciji se svakodnevno susrećem s potrebom da pažljivo promatram, procjenjujem nijanse i donosim odluke koje spajaju tehničko znanje i osjećaj za mjeru i estetiku. Taj se pristup prirodno prenosi i u moj kreativni rad s jezikom: u prevođenju se također radi o finim prilagodbama, o tome da se svaka riječ „ugradi“ na svoje mjesto tako da tekst bude skladan, živ i komunikativan.

U tom smislu, stomatologija i prevođenje nisu za mene suprotstavljene aktivnosti, nego se međusobno dopunjuju: jedno mi daje disciplinu i preciznost, drugo širinu i kreativnost. A upravo se na tom spoju, između tehničkog i poetskog, stvara prostor u kojem se obje profesije mogu obogatiti. Dakle, spona je u visokoj razini stručnosti i odgovornosti.

Kako se teme migracija, azila i egzila obrađuju u hrvatskoj i perzijskoj književnosti? U čemu zrcale jedna drugu, a u čemu nude neke drugačije interpretacije i perspektive?

Obje književnosti prikazuju egzil kao stanje između dvaju jezika i dvaju domova, prostor u kojem se identitet preispituje i ponovno gradi. No dok hrvatska književnost naglašava rat, raseljavanje i prekid kontinuiteta, perzijska književnost snažno tematizira i unutarnji egzil – život u uvjetima raznih političkih i društvenih ograničenja. U tim zrcaljenjima i razlikama otvaraju se dvije perspektive: jedna govori o traumi naglog odlaska, druga o dugotrajnoj napetosti između onoga što se smije i onoga što se ne smije izreći. Tu se stvara „plodno tlo“ za metaforički jezik umjetnosti. U tome su iranski umjetnici vrlo vješti.

I u hrvatskom i u perzijskom kontekstu, egzil nije samo fizički prostor, nego i psihički (progonstvo iz svakodnevice, iz jezika, sjećanja). Pisci u obje kulture često tematiziraju nemogućnost povratka kući – bilo da je kuća nestala u ratu (Hrvatska) ili da je postala nedostižna zbog vlasti (Iran). Isto tako, i hrvatski i perzijski autori u egzilu često stječu slobodu da izvana kritički preispituju nacionalne mitove, ideologiju i povijesni revizionizam.

Kao razliku, dodao bih još i to da perzijska književnost ima dugu tradiciju mističnog i duhovnog egzila (npr. Attarova poema „Skup (zbor) ptica“ iz 13. st. u kojoj „egzil“ predstavlja udaljenost duše od Boga), koja se katkad tematizira i u modernoj književnosti. Hrvatska je moderna književnost, koliko sam upoznat, više orijentirana na dokumentarizam, svjedočanstvo fizičkog egzila i traume koje ono izaziva.

Koje začudnosti se otvaraju u učenju perzijskog preko hrvatskog ili hrvatskog preko perzijskog? Gdje u prijevodima i drugim kulturnim dijalozima perzijskoga govornoga područja s ovdašnjim kontekstom nalazite međusobne utjecaje?

Iako su i perzijski i hrvatski indoeuropski jezici i dijele brojne sličnosti koje proizlaze iz pripadnosti istoj jezičnoj porodici, perzijski je jezik izrazito melodijski, s mnogo jednostavnijom gramatikom od hrvatskoga. Najveći problem kod učenja perzijskog, za govornike indoeuropskih jezika, predstavlja usvajanje pisma (modificirane arabice, koja je zapravo konsonantsko pismo i koja, zato, ne bilježi sve samoglasnike). Sve ostalo se relativno brzo i lako usvoji. Hrvatski je, znamo, mnogo složeniji i kompliciraniji za učenje jer je u njemu skoro više iznimaka nego pravila.

U dodiru tih dvaju jezika otvara se novi pogled na kulturu: perzijski donosi bogatu metaforičnost, dok hrvatski nudi jasnoću i izravnost. Susret tih dvaju stilova otkriva različite emocionalne logike i načine govorenja o intimnom, duhovnom i društvenom. Najzanimljiviji su mi trenuci kada se perzijska simbolika spoji s hrvatskim realizmom ili kada isti motivi – primjerice: put, dom, granica, tišina, vatra – u oba jezika nose drukčije nijanse. U tom međuprostoru nastaje najživlji dijalog i najplodnije tlo za prevođenje.

Kako se mijenjala pozicija žena u iranskome društvu i kako se oslikavala u suvremenoj iranskoj umjetnosti? Što nam o tome govori npr. rad Forugh Farrokhzad, Marjane Satrapi ili Goli Taraghi?

Pozicija žena u iranskom društvu tijekom 20. i 21. stoljeća mijenjala se u ritmu političkih i društvenih previranja. Forugh Farrokhzad bila je prekretnica: njezina je poezija prvi put otvoreno progovorila o ženskoj želji, tijelu, slobodi i usamljenosti. Ona je pokazala da ženski subjekt može biti autonomna, strastvena i kritička figura, i time je promijenila samu strukturu perzijskog pjesničkog jezika. Nedavno preminula Marjan (Mardžan) Satrapi, kroz grafički roman i autobiografiju, donosi drukčiju perspektivu: pogled djevojčice koja odrasta u postrevolucionarnom Iranu. Njezina vizualna naracija otvara prostor ironiji, humoru i kritici, ali i prikazuje žensku svakodnevicu pod političkim pritiscima.

Goli Taraghi pak nudi intimniji, psihološki složeniji pogled na raspolućenost između tradicije i modernosti, između domovine i egzila. U njezinim se pričama vidi kako se društvene promjene upisuju u obiteljske odnose, u tihe lomove i unutarnje migracije. Zajedničko im je to što svaka na svoj način pokazuje da je ženski glas u iranskoj umjetnosti postao jedan od najvažnijih prostora društvene samorefleksije, pomičući se od ograničenosti i nadzora prema sve snažnijoj artikulaciji slobode, identiteta i subjektivnosti žena.

Kako se mitološke i folklorne komponente „Priča iz davnine“ Ivane Brlić Mažuranić susreću s vjerovanjima u perzijskoj kulturi?

Mitološke i folklorne komponente „Priča iz davnine“ iznenađujuće se prirodno susreću s drevnim vjerovanjima u perzijskoj kulturi. Iako potječu iz dvaju različitih svjetova, oba imaginarija počivaju na dubokoj povezanosti čovjeka s prirodom, na prisutnosti nadnaravnih bića koja djeluju kao moralni korektiv, ali i na ideji da se svijet vidljivog i nevidljivog neprestano dodiruju. Ivana Brlić Mažuranić crpila je svoju inspiraciju za bajke iz staroslavenske mitologije, a dobro je poznato da ona svoje korijene vuče iz indoiranske mitologije, što je direktna poveznica s drevnom iranskom tradicijom. Hrvatska je predaja prožeta vilama, vodenjacima, šumskim duhovima, dok u perzijskoj kulturi, uz vile, imaginaciju nastanjuju divovi, duhovi vode i vjetra, kao i mitska bića iz Šahname i staroiranskih predaja.

Likovi iz „Priča iz davnine“ građeni su prema univerzalnim obrascima junaka koji se preispituje, bića koja iskušavaju njegovu čestitost, prirode koja je istodobno saveznik i izazov. U perzijskoj književnosti isto tako se pojavljuju voda kao granica i pročišćenje, šuma kao prostor kušnje, čudesna bića kao posrednici između svjetova, dijete junak kao nositelj moralne obnove. Upravo ta prepoznatljivost u različitosti čini da „Priče iz davnine“ u perzijskom prijevodu djeluju prirodno, gotovo domaće.

A kako Danilo Kiš i Miljenko Jergović otvaraju u svome pripovijedanju povijesti ovih prostora pukotine i za analizu i sagledavanje iranskoga društva u koje prodiru?

Kiš i Jergović otvaraju u svojim prozama pukotine koje nadilaze lokalnu povijest i zato prijevodi njihovih djela nude ogledalo u kojem se iranski čitatelj može prepoznati, ali i kritički promisliti svoju stvarnost. Kiš, u svojoj preciznoj, dokumentarnoj prozi, pokazuje kako se velika povijest upisuje u tijelo pojedinca, kako se trauma, nasilje i ideologija pretaču u intimne živote. Zato sam morao pronaći jezične ekvivalente za Kišove tišine, ironije i dokumentarne rezove. Iranski čitatelj u tim mehanizmima prepoznaje obrasce koji su mu bliski – od političkih lomova do iskustva cenzure, straha i unutarnjeg egzila.

Jergović, s druge strane, otvara prostor svakodnevnog, obiteljskog i mikrohistorijskog. Njegova sposobnost da iz sitnih detalja izvuče širu sliku društva omogućuje iranskom čitatelju da sagleda vlastite podjele, migracije, raseljavanja i slojevite identitete. Svatko tko je pročitao „Sarajevski Marlboro“ zna koliko je Jergovićev humor gorak, koliko je nostalgija opasna, i koliko je svaki usputni dijalog minijatura rata. U njegovim pričama prepoznaje se logika „malih povijesti“ koje često govore više od službenih narativa. Njihova proza otvara prostor empatiji, ali i kritičkom odmaku: pokazuje kako se povijest može ispričati iznutra, kroz glasove onih koji su je proživjeli.

razgovor vodila Nina Čolović