Jednog jutra skuham kavu, upalim komp da pročitam vijesti s portala koje pratim, kad na jednom od njih, a zove se Velike priče, pod naslovom „100 najboljih romana na našem govornom području“ ugledam svoju glavu skladno kolažiranu među znamenitim glavama od kojih je učila misliti i pisati. Op, op, pomisli moja luda ženska glava i poskoči od sreće, uglavljena između Dubravke Ugrešić i Srđana Valjarevića, a tu su i Krleža i Kiš, Selimović, Marinković, Andrić i ostali dični muževi. Istina, malo je čudno, jer evo 21. stoljeće zagazilo u drugu četvrtinu i neobično je vidjeti da je od žena u književnom kolažu još samo Milena Marković, ali to je tek naslovnica, misliš, sigurno među sto romana, budimo realne i ne pretjerujmo, ima bar dvadesetak koje su napisale autorice! Namignem nekim starim literarnim simpatijama i – uronim u listu.

I pogodite koliko autorica ima na listi „100 najboljih romana na našem govornom području“? Uz već spomenute, tu su: Biljana Jovanović, Daša Drndić, Irena Vrkljan, Mirjana Novaković i Judita Šalgo. Dakle: osam. Nos ti… znate kako ide nastavak. Jer ako ste jedna od tih osam, jedna od tri žive, nije baš zabavno, radost zamijeni nelagoda i susramlje. A to i nema veze s Velikim pričama i njihovom anketom, oni su tek glasnik koji donosi staru vijest da su, kad se sve zbroji, žene u našem društvu nevidljive, malo bitne, a to je već stvar za sociologe, a bome i psihologe.

Možete odmahivati rukom na činjenicu da većina muškaraca, pa i neke žene, ne vide i ne čitaju žene (ili im prilaze s bagažom predrasuda), možete frknuti nosom, nastaviti živjeti u svom balonu i prezreti sve liste i izbore ovoga svijeta, ali teško da ćete ga svojim bivanjem iznad efemernosti pogurati u željenom smjeru.

Pa prije nego što se vratim tom upornom i dosadnom „ženskom pitanju“, evo nekoliko rečenica i za one koje žele znati manje.

Anketa i izbor beogradskog portala Velike priče „100 najboljih romana“, koja je nastala po uzoru na također kontroverzni Guardianov izbor „The 100 Best Novels of All Time“, iznimno je praćena i čitateljstvo od ljeta broji u stotinama tisuća, da bi se brzo popela na dva milijuna pregleda, i s te strane zapravo je prilično upečatljiva. Ako vam to išta znači, čak četiri puta je posjećenija od onog navodno najposjećenijeg koncerta svih vremena. Pa ako svaki četvrti čitatelj pročita samo jedan od tri stotine romana koji su se pojavili na pojedinačnim listama anketiranih, ima smisla. U tim pojedinačnim izborima navedeni su svi koji nam u krajnjem izboru fale.

Kao netko kome je književnost profesija, anketu smatram zabavnom i ne uzimam je ozbiljno. Ona je očigledno namijenjena široj čitateljskoj bazi i to, u prvom redu, u Srbiji. U eri brze potrošnje, i onih drugih top lista, a to su ljestvice prodaje, koje sugeriraju da knjiga vrijedi onoliko koliko se proda (što najčešće i nije slučaj), kada se radikalno skraćuje vijek trajanja knjiga tako što se književna djela tretira kao potrošnu robu, čini se idealistički pokušati vratiti u život i među čitateljsku publiku neke klasike, ponuditi i preporučiti ono što smo propustili, a smatramo vrijednim.

Kako god, anketa je izazvala prilično uzbuđenja, pa i ljutite reakcije i razočarenja. Ne znam tko od pozvanih je odbio poziv (jer od 200, odazvalo ih se „samo“ 120), ali nedostaju neka ključna imena književnih profesionalaca koji godinama prate postjugoslavensku scenu, pogotovo onih koji nisu iz Srbije, kao i predstavnici mlađe generacije, pa stoje prigovori da konačnu listu Velikih priča ne možemo čitati kao reprezentativnu za sve ostale. Zainteresiranima u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori preostaje da naprave neke svoje varijante. Šala mala, ne mislim da je to potrebno, a i iznenadilo bi me da se dogodi, barem u Hrvatskoj, jer mi smo visoko iznad tih listi – po mogućnosti tamo gdje nas ni jedan čitatelj više ne vidi.

No, kada bi postojalo nešto tako nemoguće kao CRO verzija „100 najboljih romana na našem govornom području“, bi li sveobuhvatnije i zanimljivije bilo čitati raznorodan izbor koji bi se kretao od recimo Postnikova i Dunje Ilić do recimo Aralice, nego onaj u kojem sudjeluju sličnomišljenici?

Vratimo se na ono što je ovoj čitateljici posebno zanimljivo kao rezultat ankete „100 najboljih romana“, iako nije izazvalo ni približno toliko uzbuđenja kao nacionalna prebrojavanja, a koje „naše govorno područje“ povezuje bolje od knjiga. To pitanje glasi: Gdje su, k vragu, nestale autorice? U fusnotama?

Omiljene, čitane, nagrađivane, pardon: višestruko nagrađivane, prevođene, adaptirane itd. No, to ne znači da je to dovoljno da umaknu sudbini fusnote. (Baš kako je Ugrešić pisala u „Lisici“.)

Znači li vam što npr. Rosana Njeguš ili Hana Dalipi, koje je naveo profesor Brlek? Danas potpuno zaboravljene, i one su svojevremeno nešto značile „na sceni“.

Iznimka je, naravno, Dubravka Ugrešić, koja je zastupljena s pet romana, iako je i njen najbolje plasiran roman „Forsiranje romana reke“ tek 17.; nastranu što meni to nije njen najbolji roman, jer je s godinama kao autorica rasla i ostala u kontaktu s vremenom, ostajući pritom uvijek mlada u najboljem smislu te mladosti; čak i kad piše o egzilu, starosti, odlasku, ne gubi volju ni smisao za igru. Ako ste ikad pročitali neki njen intervju, da knjige ne spominjem, s punim ćete pravom pomisliti da Dubravka ne bi oprostila to forsiranje njenih knjiga kao „skuže“: moramo ubacit i jednu ženu, da ne ispadnemo papci. Nije to slučaj samo u književnosti, tako je u mnogim javnim poljima. Znate one TV-serije u kojima ubace jednog nebijelca da ne ispadnu rasisti? Tako to izgleda. Ili, kako u jednom svom tekstu za Kulturne Novosti kaže kritičarka Nađa Bobičić, ako je već tako, bolje nijedna nego jedna.

Nije neobično što se mnoge autorice koje zabljesnu s prvom knjigom kasnije povuku sa scene, a neke i iz književnosti. Medijski tretman autorica, nakon što dosade kao miljenice, često je sramotno podcjenjujući i namjerno, klikabilno uvredljiv, što i nije tako teško „dokazati“: u budućnosti, ako još bude nekih čitatelja, o tome će se pisati elaborati i druga imena će osvanuti u fusnotama. Ali, bit će to, po svemu sudeći, dosta daleka budućnost.

Kažu da je prvi Guardianov izbor bio podjednako isključiv, dok su u drugom, ovogodišnjem, stvari stajale puno bolje kad su autorice u pitanju i ne, to nije uništilo „Uliksa“ i „Rat i mir“, jer sve i kad bi ovakve liste imale moć mijenjati kanon, tko kaže da se kanon ne može mijenjati i tako da se širi, raste.

Postoje kolegice koje čitaju samo žene, bar tako kažu. Kažu i da su se kroz školovanje dovoljno načitale isključivo „muške“ literature pa uspostavljaju balans, a danas bar ima puno izbora. Iako razumijem i simpatiziram taj stav, nisam među njima, postoje pisci koji su feministi ili naprosto jako dobri pisci i spisateljice koje nisu ni jedno ni drugo. Pa ipak, žao mi je što sam svoj odgovor Velikim pričama poslalo još na ljeto, jer da sam prethodno pročitala dovoljan broj tuđih lista, sastavila bih svoju isključivo od romana koje su napisale spisateljice i bila bi takva da mi nitko ne bi mogao prigovoriti. Pa kad je zabava, neka bude zabavno. Tako se mijenjaju stvari, prvo izgleda kao da ih forsiraš, a zapravo si iskrena i radiš upravo onako kako misliš i osjećaš (a ne kako su te nafutrali da je ispravno). Postoji, naravno, i drugi scenarij za budućnost, neforsiran, prirodan red stvari: onaj u kojem su klečavci, kelemineci i ostali već pobijedili: žena nema u javnom životu. Stoje doma: peru, kuhaju ili pišu, sasvim svejedno.

piše Olja Savičević Ivančević