Kao i većina razmaženih Dalmatinki, o Podravini znam tek površno, a o podravskim seoskim običajima gotovo ništa. „Fačuk“, prvi autorski animirani film Maide Srabović, za koji potpisuje scenarij, režiju i produkciju, gledala sam ljetos – pomalo neprimjereno – u jednom hvarskom Airbnb-ju. U manje od trinaest minuta Maida me prenijela na obalu rijeke, uz trudnu ženu koja nosi fačuka, još jedan naziv za „kopile“. Prezir seljana i težinu u raskošnim bojama naive osjećala sam još dugo.

Maida je rođena u Koprivnici, a u Zagrebu je diplomirala filmsku i TV montažu. Nakon nekoliko godina rada na filmovima, serijama, glazbenim spotovima i umjetničkim projektima, 2018. s kolegama osniva studio TETRABOT. Dvije godine kasnije u potpunosti se okreće animaciji i ilustraciji. Također, na blogu Mmaida dijeli ilustracije i recepte, prvenstveno za ljude koji, poput nje, imaju histaminsku intoleranciju.

„Fačuk“ je već osvojio dvije nagrade na FeKK Ljubljana Short Film Festivalu te posebno priznanje žirija na Turku Animated Film Festivalu u Finskoj. Film je prikazan i na brojnim drugim europskim festivalima, a ovih se dana, uz prateću izložbu, vraća u njezinu rodnu Koprivnicu. Pa, odakle fačuk?

– Riječ fačuk mi je uvijek jedna od asocijacija na Podravinu, u kojoj sam je puno puta čula u osuđujućem polušapatu. Ta riječ mi je baš odvratna i zato sam imala potrebu pozabaviti se njenim značenjem i posljedicama koje ima na ljude koji su njome društveno obilježeni – pojašnjava Maida.

Podravina je za nju dvojaka – s jedne strane obilježena teškim pričama bake i djeda (za koje kaže da joj se uvijek činilo da su odrastali prije pet stoljeća, a ne četrdesetih i pedesetih godina), a s druge strane to je kraj u koji se i sama prije nekoliko godina vratila živjeti.

– Boravila sam dosta kod bake i dede na selu, slušajući priče o njihovom djetinjstvu. Imali su težak život, i davali su sve od sebe da prežive i prehrane svoju djecu. Zato su uvijek imali vrt pun povrća, voćnjak, polja kukuruza, pšenice i krumpira, svoja jaja, meso i mlijeko – prisjeća se.

– Nakon što sam se vratila živjeti u Podravinu, danas imam malo romantiziranu sliku o suživotu čovjeka i prirode. Okružena sam ljudima otvorenog uma pa mi se nekako čini da možda ima nade i za suživot međusobno drugačijih ljudi – nadodaje.

Maida za svoj film voli reći da se radi o svjetonazorskom hororu, jer je po njoj „prava poanta horor žanra dati kritiku društva kroz metafore“.

A kako je spojila horor i naivu?

– Istražujući naivu, otkrila sam da postoji podstil, crna struja podravske naive koja se bavila mračnom stranom života na selu. Te slike prikazivale su sve samo ne idilično selo – na njima su poplave, požari, smrt, društvena nepravda. Tako sam se očarala naivom i opusom slikara Mije Kovačića. Kad sam vidjela njegovu sliku „Jama“, koja je potpuna suprotnost populariziranoj kič naivi, osjetila sam da sam naišla na autora koji odgovara mojoj viziji horor filma inspiriranog naivom – pojašnjava Maida.

– Naiva mu je uvijek bila pomalo zastrašujuća. Priče bake i dede povezala sam s natečenim, izmrcvarenim i disproporcionalnim ljudima i životinjama sa slika. Ima nečeg u likovima sa tih slika što me podsjeća na zombije – prazan pogled upalih očiju, poluotvorena usta sa iskrivljenim, potrošenim zubima, pjegavo i nagužvano lice – dodatno zakucava vezu s hororom.

A da je film kolektivni rad i kada autorica pokrije više od jedne uloge, jasno je svima. Maida to i sama naglašava:

– Na filmu sam prvo počela surađivati s kustosicom Helenom Kušenić iz Muzeja grada Koprivnice. Ona mi je bila glavni izvor informacija vezanih za podravsku naivu – tada je vodila galeriju u Hlebinama, kolijevci naive.

Od umjetničkog tima izdvaja slikara Stipana Tadića, odgovornog za vizuale koji nisu djela Mije Kovačića te Ivanu Pipal, glavnu animatoricu koja je kolažnom tehnikom oživjela mračnu svakodnevicu sela. U animaciji su joj pomagali Laura Martinović, Lucija Oroz, Lea Vučko i Damir Grbanović.

– Jako mi je bila bitna i suradnja s fonetičarkom Ines Carović, koja je zajedno s glumicom Mirelom Videk-Hranjec oblikovala podravski dijalekt. A osim Mirele, glasove seoskim babama tračarama posudile su i žene iz Društva žena Reka – naturščice i izvorne govornice.

Zvuk je, kaže, bio zaseban svijet: Frano Homen kreirao je atmosferu koja je dodatno naglasila vizuale.

Muzika u „Fačuku“ odlično naliježe na animaciju i daje joj dodatni jezivi premaz. Maida kaže da je htjela da soundtrack bude izveden na autentičnom lokalnom instrumentu, cimbulima.

– Za glazbu su zaslužni koprivnički etno-blues glazbenici Miroslav i Gordana Evačić. Jednog sam lijenog popodneva vrtjela kanale na TV-u i naletjela sam na dokumentarni cimbulima, baš u momentu kad je ovo dvoje glazbenika izvodilo „Sunce na istoku“, najturobniju skladbu koju sam čula na tom instrumentu. Prije me mučilo što su skladbe na cimbulima kod nas uvijek veselog karaktera i namijenjene seoskim feštama, ali Miroslav i Gordana su razbili tu brigu i odmah sam im se javila s upitom za suradnju na filmu – kaže.

Selo iz filma smješteno je između dvije rijeke, a voda u njemu igra važnu ulogu. Maida nam odgovara što predstavlja snaga vode u „Fačuku“:

– Snaga vode simbolizira reset – voda odnosi ono pokvareno i voda je potrebna da bi se stvorilo nešto novo. Voda je snaga koja razara i koja čisti. Super mi je kako i na slikama Mije Kovačića, koji je odrastao uz rijeku Dravu, voda suptilno potapa šumarke i polja, izlijeva se na obalu među ljude. Oduzima im, ali ih i hrani puneći ribičke košare.

„Što će selo reći?“ pitanje je koje nas češće nego priznajemo muči i danas, makar to selo ponekad bilo betonski kvart ili radno mjesto. Što je selo na koncu reklo našoj trudnici, pogledajte u filmu, a kako se autorica rješava tog straha?

– U glavi sam si posložila misao da ono što selo govori, govori o selu samom, a ne o subjektu kojem se obraća – odgovara.

U filmu otpor pruža primarno priroda, a može li u životu unutar skučene sredine to danas učiniti jedna žena? Zanimalo nas je Maidino mišljenje, pogotovo nakon događaja kojima svi svjedočimo ovog suludog ljeta.

– Može, ali uvijek s posljedicama, i vrlo često bez podrške okoline – smatra Maida.

– Uz to, naravno, idu i osude. Drago mi je da svjedočimo jačanju ženskog otpora i borbi za pravu, istinsku ravnopravnost. Tome su mnogo doprinijele društvene mreže jer omogućavaju ženama da se povežu i lakše djeluju, da dođu same do informacija koje im možda nitko iz njihove okoline ne može ili ne zna prenijeti. A najvažnije je to da putem društvenih mreža, žene iz malih sredina mogu pronaći potporu i ne moraju se više osjećati toliko neshvaćeno i izolirano – zaključuje.

piše Vedrana Bibić