Rođena u Sarajevu, gradu sevdaha, a umjetnički oblikovana u Lisabonu, gradu fada, Maja Milinković svoj je glazbeni izraz izgradila na susretu dviju tradicija. Kantautorica je koja je portugalsku glazbenu baštinu približila publici na ovim prostorima, a sevdah predstavila portugalskoj publici, kroz vlastitu Fadolinku.

Stvorila je prostor u kojem se susreću različiti jezici, kulture i osobna iskustva. Njezina glazba istovremeno priča o pripadanju, slobodi umjetničkog izraza i hrabrosti da se vlastiti osjećaji pretvore u pjesmu.

– Vrlo sam osjećajna i radoznala, a znam biti i prilično predana kada u nešto vjerujem. Zaljubljujem se u ljude, u gradove, u ideje, intenzivna sam po prirodi, u svemu što radim i privučena sam intenzivnošću. Volim bliskost, dobar razgovor i humor, posebno onaj sarajevski, koji nas često spasi i kada nam nije do smijeha. Potrebna mi je i samoća, vrijeme u kojem mogu čuti vlastite misli i stvarati – govori Maja.

Sarajevo, grad u kojem je rođena, odredilo je njezin temperament, govor i odnos prema glazbi, dok je Lisabon postao prostorom novog umjetničkog otkrivanja.

– Prepoznala sam onu ozbiljnost osjećanja koju poznajem iz sevdaha, način na koji jedna fraza može nositi cijeli unutrašnji svijet. Ipak, intuitivno prepoznavanje bliskosti bilo je tek početak dugog procesa upoznavanja fada. Pristupila sam mu s poštovanjem prema portugalskom jeziku, kulturi i ljudima kojima pripada, učeći njegove glazbene osobitosti i istražujući načine na koje se emocija prenosi glasom i interpretacijom. Taj mi je proces, istodobno, omogućio da iznova slušam i vlastito glazbeno nasljeđe – govori Maja.

U fadu je posebno privlači dijalog glasa i portugalske gitare, dok u sevdalinki prepoznaje način na koji se glazbena fraza razvija i ostavlja prostor pojedinoj riječi ili uzdahu. Iz tog susreta nastala je Fadolinka, glazbeni izraz koji objedinjuje njezina dva grada i dvije kulturne tradicije.

– Fadolinka je nastala iz mog života s oba grada – govori Maja te dodaje kako njezin umjetnički identitet nije određen izborom između dvaju kulturnih nasljeđa, već njihovim neprestanim prožimanjem.

Jedan od ključnih pojmova kroz koje se može razumjeti njezina glazba jest čežnja, osjećaj koji u bosanskoj tradiciji prepoznajemo kroz riječ dert, a u portugalskoj kroz saudade. Ona ih doživljava kao različite, ali bliske oblike unutarnjeg nemira i sjećanja.

– Dert doživljavam kao nešto što ti se ugnijezdi u grudima, kao nemir koji traži glas. Saudade je za mene prisutnost nekoga ili nečega što nedostaje. U saudade, osim tuge, pronalazim i zahvalnost zbog onoga što je postojalo, ali i svojevrsnu slatkoću prisjećanja – kaže.

Život između Sarajeva i Lisabona dodatno je produbio njezino razumijevanje tih osjećaja. Pripadati jednom mjestu, a istodobno čeznuti za drugim, postalo je dio njezina života.

Posebno joj znači podrška lisabonskog Museu do Fado za albume „Fado é sorte“, „Kaftan D’Alma“ i „Fadolinka“, na kojima su svoje mjesto pronašle i sevdalinke.

– Kada je riječ o naučnom interesu, vidim mnogo prostora za zajednička istraživanja etnomuzikologa, prevodilaca i stručnjaka za književnost – ističe Maja.

Posebno mjesto u njezinu umjetničkom svijetu zauzima Amália Rodrigues sa pjesmom „Estranha forma de vida“ čiji je glas bio njezin prvi ulazak u fado, ali i važan poticaj za vlastito umjetničko istraživanje.

– Kada stanete pred publiku, svaka riječ postane važna. Morate vjerovati onome što pjevate i dopustiti da se čuje i ono što biste možda inače sakrili. Emocija traži oslonac u zanatu: u dahu, frazi, osjećaju za mjeru. Ponekad je najteže otpjevati nešto sasvim jednostavno i ostaviti tišini njeno mjesto, a Amália je zaista posebna u tome – govori Maja.

Pitanje ženskog iskustva u umjetnosti za nju je neraskidivo povezano s pitanjem slobode. Smatra da žene i dalje ulažu previše energije kako bi ostvarile pravo na vlastiti izraz, budući da se od njih često očekuje da budu snažne, ali ne i da svojom snagom uznemiravaju okolinu, odnosno da budu poželjne, ali da pritom ne izražavaju previše slobodno vlastite želje. To, smatra, ograničava mogućnost da žena bude istodobno ranjiva i snažna, nježna i ljuta, nesavršena i potpuno svoja.

– Meni je važno da umjetnica može pokazati i ljutnju i nježnost, bez obaveze da stalno objašnjava kako to dvoje postoji u istoj osobi. Kao kantautorici, sloboda mi je i da sama odlučujem o čemu pišem, kako zvučim i u kojem smjeru idem. Ne želim da potreba da budem prihvaćena uređuje moje pjesme umjesto mene – dodaje.

Muzika može biti i prostor ženskog otpora. Ne nužno kroz izravne poruke ili velike geste, već i kroz svakodnevnu odluku da se vlastiti osjećaji ne potiskuju, da se govori o željama i boli te da se odbiju uloge koje su ženama unaprijed namijenjene.

– Bliska mi je ideja da umjetnost sačuva nešto što se od nas traži da potisnemo. I naslov moje pjesme „Žena što trči s vukovima“ nosi taj osjećaj slobode i povjerenja u vlastiti instinkt. Pjesma može dati glas osjećanju koje slušateljica još nije znala izgovoriti – kaže naša sugovornica.

Svojim iskustvom želi ohrabriti i djevojčice koje danas slušaju njezinu glazbu. Talent, smatra, zahtijeva rad, a radoznalost može otvoriti vrata prema iskustvima koja se na početku puta čine nezamislivima. Jednako važnim smatra i sposobnost razlikovanja dobronamjernog savjeta od pokušaja da ih netko oblikuje prema vlastitim očekivanjima.

– Imaju pravo promijeniti smjer i pokušati ponovo. Voljela bih da se prema svojim mogućnostima odnose hrabro, a prema sebi s više nježnosti – poručuje Maja.

Kada bi njezin život bio fado, a djetinjstvo sevdalinka, Maja se ne bi dvoumila oko naslova pjesme.

– Nazvala bi je „Fadolinka“. Djetinjstvo bi joj dalo prve riječi i boju glasa, a život sve one nijanse koje tada nisam mogla znati. I još bih je pisala – zaključuje.

piše Jelena Mirić Ostojčić