Kajin svijet

Režiserka i glumica Kaja Šišmanović posljednjih godinu dana većinu vremena provodi putujući starim bakinim automobilom. „Način života je, kao i sve drugo, stvar izbora. Zna mi biti jako teško, ali onda shvatim da pola toga ne bih doživjela da drugačije živim“, govori Kaja

Iako joj je svega 28 godina, svestrana Zagrepčanka Kaja Šišmanović već se može pohvaliti nagradama koje je osvojio njen kratkometražni režiserski i snimateljski prvijenac te brojnim glumačkim ulogama. Poput oca Davora, scenarista, i majke Ljiljane, redateljice nagrađivanih dokumentaraca, Kaja je od malih nogu krenula putem filma. U filmske i dramske sekcije upisala se već u osnovnoj školi, čime se nastavila baviti i kroz gimnaziju, a premda su je nakon srednje škole privlačile humanističke i društvene znanosti, znatiželja ju je natjerala da se ipak prijavi na režiju. Još za vrijeme trajanja studija dobila je i prvu veću ulogu po kojoj je danas poznata široj javnosti – lik Une u popularnoj seriji Gorana Kulenovića, „Crno-bijelom svijetu“.

– Bilo je to zabavno iskustvo. Svidjela mi se cijela ideja serije, osamdesete godine, koje su u njenom fokusu, bile su pune jako kul priča. Ali Una mi je uvijek bila nekako nedorečena, kao da joj fali neka dimenzija. Nikada nije bilo jasno što ona točno želi, ostali likovi imaju ili jasne karaktere ili neku priču i pozadinu i uvijek ih možeš gledati u tom kontekstu, a ona ni vrit ni mimo, malo je nedefinirana – govori u razgovoru za Nadu Kaja Šišmanović i dodaje da joj se u početku gluma činila kao lak zadatak.

– A onda, što sam više radila, počinjala sam shvaćati finese unutar tog posla kao i da se za neke stvari treba potruditi. Čini mi se da što više nešto radiš, to postaje teže – objašnjava naša sugovornica, koja je glumila i u nekoliko kratkometražnih igranih filmova: „Partyu“ Ivana Stanića, „Sigurnom letu“ Alda Tardozzija, „Gdje se vrabac skriva kad je hladno“ Denisa Lepura i Marka Stanića te „Stepskoj lisici“ Andrije Mardešića. Ove godine imala je i manju ulogu u filmu „Stric“ Andrije Mardešića i Davida Kapca.

Iako je završila filmsku i televizijsku režiju na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, Kaja samu sebe još uvijek ne želi nazvati režiserkom, ponajviše zbog toga što joj fali iskustva, dok za glumački životopis pak ima i više nego dovoljno materijala. No ipak, kada bi dobila obje ponude istovremeno, kaže da bi se uvijek odlučila za režiju.

Svoj prvi kratkometražni rad „Kak’ je doma?“ snimila je i režirala već s 18 godina, a film je nagrade odnio na ZagrebDoxu, Liburnia film festivalu i Međunarodnom festivalu filmske mladeži u Karlovcima – Four River. Ideja samog filma razvijena je kroz nekoliko tjedana u filmskom kampu na Paliću kod Subotice, a govori o burnoj rastavi Kajinih roditelja.

– Primijetila sam da me, otkad je sve to krenulo doma, u školi više nisu pitali za neopravdane. Dobivala sam posebni tretman, s tim da meni to nije trebalo jer sam bila dobra učenica, ali bi me uvijek u prolazu pedagoginja pitala jesam li dobro i slično. Pošto sam već imala 18 godina, u tom momentu me više nije bilo briga hoće li moji roditelji biti zajedno ili ne. Jednostavno, bilo mi je glupo što sam svima morala objašnjavati što se događa i to što se drugačije odnose prema meni – govori ona.

– Dok sam bila dijete, rastave u mom okruženju bile su jako rijetke. To je bio tabu, a bilo je i sramota ako si dijete rastavljenih roditelja. Sve to mi je bilo zanimljivo pa sam htjela razraditi taj fenomen, a na radionicama su me usmjerili da radim na temi, da suzim cijelu priču na konkretan slučaj. Bilo je baš intenzivno jer se sve to paralelno dešavalo, a ja sam u tom kaosu takoreći fikcionalizirala življenje unutar suludih situacija u kojima sam probala kristalizirati nekakvu priču – nastavlja Kaja Šišmanović, dodajući kako je na momente bila toliko udaljena od stvarnosti da je zaboravljala da je riječ o njenom životu.

Koliko god naši redatelji bili mladi kada krenu s radom, priča nam Kaja, gotovo im je nemoguće uspjeti prije četrdesete godine života. A čak ni tada ne mogu računati na uspjeh izvan države, dodaje ona:

– Naša kinematografija se ne može nazvati ozbiljnom dokle god su ti filmovi namijenjeni samo domaćoj publici. Oni gotovo nikada ne proizvedu profit, nisu komercijalni, a s druge strane puno ih nema ni umjetničke vrijednosti i kvalitete, tako da se sve svodi na waste of money and resources. Također je bizarno da u Hrvatskoj gotovo da i ne možeš napraviti prvi film ako si mlađi od 40 godina. Naši debitanti pritom uglavnom imaju 20 godina staža u asistiranju na televiziji, spotovima i slično, a to uopće nije poticajno. Ne znam da li itko od onih s kojima sam studirala može živjeti od režije, uglavnom pišu sapunice. Hodaju oko toga sve dok im se ne posreći pa se proguraju, a to se ljudima u Hrvatskoj događa jako kasno.

Posljednjih osam godina nezaobilazni dio Kajinog života čini njezin dečko Matija Hajdarhodžić s kojim je pokrenula YouTube kanal „Future Yugoslavia“. Na njemu imaju objavljene dvije dokumentarne serije. Prva, „Trčeći s izbjeglicama“, snimljena je na putu od Sarajeva do Soluna za vrijeme izbjegličke krize 2015. godine, dok je druga, „Dnevnici iz Medike“, priča o Matijinom životu u istoimenom zagrebačkom skvotu. Njihova iduća serija „Dokudelija“ bit će studija o tome kako nastaje karakter, to jest, kako od čovjeka nastane osoba. Naime, Kajina obitelj posjeduje snimke sve od njezinog rođenja pa do dvadesete godine života, kada je i upoznala Matiju. Posljednjih godinu dana Kaja s Matijom i njihovim psom Garom većinu vremena provodi putujući u bakinoj Škodi Feliciji te planinareći, što je znatno drukčiji životni stil od onoga koji je vodila ranije.

– Shvatila sam da se može bez puno toga. Ne govorim o tome koliko je to ugodno, ali tehnički se može preživjeti. Samo je pitanje kako će osoba organizirati vlastito preživljavanje, sve ovisi o prioritetima. Način života je, kao i sve drugo, stvar izbora, a tu su i kompromisi i pitanje koliko se tko spreman žrtvovati. Zna mi biti jako teško, znam poludjeti jer nikada nemamo para i sve nešto jedva uspijevamo, stalno se trudimo, uvijek moramo smišljati novi plan jer je sve jako nesigurno, u sekundi se može promijeniti. Bude stresno, ali s druge strane postoje momenti u kojima shvatim da pola toga ne bih mogla doživjeti da drugačije živim – objašnjava naša sugovornica, koja se osim u filmskoj industriji ove godine, i to na petom izdanju Pandemonium festivala, okušala i u DJ-ingu.

Naime, kroz nekoliko godina se na spomenutom YouTube kanalu „Future Yugoslavia“ sakupila pozamašna količina dobre muzike, koju Kaja gotovo svakodnevno sluša, a sada ju je po prvi put imala priliku puštati i na velikom soundsystemu.

piše Katarina Bošnjak