Prvi dan ili dva menstruacije najintenzivniji su i mogu uzrokovati snažne grčeve, mučninu, glavobolje, proljev, bol u donjim leđima i bolove u mišićima. To su isti simptomi koje ljudi imaju dok imaju običnu prehladu ili gripu. Za takve se stvari dobije bolovanje, a ja ne želim koristiti svoje dane bolovanja za očekivanu bolest koju ću imati za vrijeme menstruacije – rekla je jednom prilikom gošća popularne američke internetske emisije SubwayTakes.

Fora je u tome da gost u kratkom vremenu, dok se vozi u metrou, treba iznijeti svoj stav, ciljano neuobičajeni, nekonvencionalni ili provokativni. Voditelj emisije sudjeluje tako da ga podrži ili odbaci sa „100 posto se ne/slažem“. Gošća je u ovom slučaju predložila menstrualni dopust, čemu je voditelj dao stopostotnu podršku.

Iako se takva ideja dijelu publike može činiti radikalnom ili teško provedivom, ona otvara pitanje koje nadilazi okvire internetske rasprave. Naime, menstrualni dopust u nekim dijelovima svijeta je konkretna tema javnih rasprava i zakonskih promjena.

Ideja menstrualnog dopusta nije nova. Sovjetska Rusija uvela ga je 1922. godine, ali ga je ukinula nakon pet godina zbog diskriminacije žena na tržištu rada. Japan je 1947. uveo menstrualni dopust, a godinu dana kasnije slijedila ga je Indonezija. Danas slične mjere postoje i u drugim azijskim državama, poput Južne Koreje i Tajvana, dok Vijetnam ženama omogućuje dodatnu 30-minutnu pauzu tijekom menstruacije.

Zambija je 2017. godine postala prva afrička država koja je svim zaposlenim ženama omogućila jedan slobodan dan mjesečno bez potrebe za liječničkom potvrdom ili objašnjenjem poslodavcu. Španjolska je prije tri godine postala prva europska država koja je zakonski uvela menstrualni dopust u trajanju od tri do pet dana, uz liječničku potvrdu.

No ne moramo više posezati ni geografski, ni vremenski, daleko. Nedavno se u Hrvatskoj pojavila peticija koja predlaže uvođenje zakonskog prava na plaćeno menstrualno bolovanje u trajanju od jednog do dva dana mjesečno za radnice koje pate od dismenoreje (iznimno bolnih menstruacija) i pratećih zdravstvenih tegoba.

Pokrenuo ju je 26-godišnji fizioterapeut Luka Serdarević. Odbacujući ideju o muškim autoritetima i toksičnom maskulinitetu, istaknuo je važnost konkretne podrške ženama i njihovim potrebama, ističući kako je već stekao dosta znanja i skupio različita iskustva.

– Puno toga znam iz onoga što sam naučio tijekom školovanja i studija, ali i iz onoga čemu su me naučili kod kuće. Svaka žena, naime, menstruaciju doživljava drugačije, a simptomi mogu uključivati glavobolje, mučninu, gubitak apetita, povraćanje… Svjedočio sam i situacijama u kojima su moje kolegice, unatoč bolovima, dolazile na posao i mučile se tijekom cijele smjene. Govorio sam im: „Uzmi bolovanje, nemoj se mučiti.“ Spominjao sam i primjer Španjolske, no kolegice bi mi samo odgovorile da mi nismo Španjolska i da je uzaludno govoriti o takvim promjenama – rekao je Serdarević za Nadu.

– Idući korak, kad se prikupe svi potpisi, je prosljeđivanje na Odbor za ravnopravnost spolova. Nadam se da će moja peticija biti izložena na jednoj od sjednica – dodaje.

Da potrebu za prilagodbom radnih uvjeta tijekom menstruacije ima velik broj radnica, potvrđuje i istraživanje o menstrualnom siromaštvu koje je 2021. godine objavila riječka udruga Pariter. Ispitanice su mogućnost korištenja slobodnog dana ocijenile kao mjeru koja bi im najviše olakšala rad tijekom menstruacije: čak 67,6 posto žena u nekom obliku rada ili radnog odnosa toj je mogućnosti dodijelilo najviše ocjene. Osim slobodnih dana, istaknule su važnost duljih i fleksibilnijih pauza, mogućnosti rada od kuće te boljih higijenskih uvjeta na poslu. U otvorenim odgovorima posebno su naglašavale potrebu za dostupnijim i primjerenijim sanitarnim prostorijama, dostupnošću menstrualnih potrepština te većim razumijevanjem nadređenih i kolega.

Istovremeno, blizak nam, i motivirajući, primjer dolazi iz Crne Gore čija je skupština ljetos izglasala mogućnost plaćenog menstrualnog dopusta. Tamošnji Centar za ženska prava (CŽP) još je prije dvije godine zagovarao njegovo uvođenje, vodeći se španjolskom inicijativom.

– Na kraju je rješenje došlo kroz izmjene Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju, zahvaljujući upornom zalaganju nezavisne poslanice u Skupštini Crne Gore Jevrosime Pejović, kada je uvedeno pravo na dva plaćena dana mjesečno za žene s dijagnostikovanom sekundarnom dismenorejom, uz specijalističku dijagnozu. Prema ovom rješenju, ljekarsko uvjerenje mora se obnavljati najkasnije do 31. decembra tekuće godine, a poslodavcu dostaviti do 30. januara naredne godine. Odredbe su zvanično stupile na snagu u avgustu ove godine, čime smo svjedočili stvarnom i simbolički važnom iskoraku, jer je realno žensko iskustvo, koje je često omalovaženo i zanemareno, dobilo svoju normativnu potvrdu – izjavila je za Nadu Anita Stjepčević, koordinatorka programa javnog zagovaranja CŽP-a.

Objasnila nam je da u ovom trenutku nedostaje jasna operativna razrada kako žena koristi ovo pravo na mjesečnom nivou. Žene bi, prema postojećim pravilima, morale jednom godišnje pribaviti potvrdu liječnika specijalista, ali i mjesečne doznake izabranog liječnika kako bi ostvarile pravo na naknadu plaće. Otvoreno je i pitanje može li se bolovanje odobriti retroaktivno, s obzirom na to da snažni menstrualni bolovi mogu otežati odlazak liječniku upravo tijekom prvih dana menstruacije. Zbog toga ističe potrebu za jasnijim i jednostavnijim postupkom ostvarivanja ovog prava.

– Uvođenjem prava na menstrualno odsustvo, regularni sistem bolovanja je po prvi put prepoznao specifičnu prirodu ovog zdravstvenog stanja, odnosno činjenicu da se radi o predvidivim, cikličnim i često veoma intenzivnim simptomima koji se ponavljaju svakog mjeseca i da su oni legitiman razlog privremene spriječenosti za rad. Iz perspektive menstrualne pravde, suština je da žena ne mora svakog mjeseca iznova dokazivati da je bol koji je onemogućava da radi stvaran i dovoljno ozbiljan – kaže Stjepčević.

Uz neravnopravan položaj na tržištu rada, istraživanja CŽP-a ukazuju da su žene, a posebno njihova reproduktivna prava (trudnoća, materinstvo, porodične obaveze) najčešće na udaru poslodavaca i učestala osnova za diskriminaciju pri zapošljavanju i radu.

– Kada sve to uzmemo u obzir, postoji opravdana bojazan da bi poslodavci menstrualno odsustvo mogli koristiti kao još jedan osnov za diskriminaciju. Zbog toga pomenuti Zakon propisuje prekršajnu odgovornost „pravnog lica, odgovornog lica u pravnom licu i preduzetnika“, ako ne obračuna i ne isplati naknadu zarade za vrijeme privremene spriječenosti za rad i po ovom osnovu. Takođe, ukoliko je osnov takvog postupanja poslodavca diskriminacija po osnovu pola ili zdravstvenog stanja, zaštitu propisuju i Zakon o radu i Zakon o zabrani diskriminacije i zaštiti jednakosti. Dakle rizik od diskriminacije postoji, a zaštita će morati da se testira u praksi – pojasnila je Stjepčević i dodala kako ipak javne reakcije poslodavaca do sada nisu bile usmjerene toliko protiv samog prava, koliko protiv načina na koji je ono uvedeno u proceduralnom smislu.

Kada smo Serdarevića upitale postoji li opasnost da bi menstrualni dopust mogao otežati zapošljavanje žena ako poslodavci počnu računati na njihove dodatne izostanke, rekao je također da se protiv toga treba boriti kažnjavanjem onih koji žene diskriminiraju.

– Menstrualna bol i činjenica da žena u određenom trenutku zbog nje ne može normalno funkcionirati ne definiraju je kao osobu niti znače da nije sposobna za posao. Riječ je o stanju koje se javlja u određenom trenutku i koje potom prolazi – kaže naš sugovornik.

Budući da je Crna Gora otišla nekoliko koraka dalje od Hrvatske, pitale smo Stjepčević što možemo naučiti iz njihova iskustva. Prema njoj, bilo je važno povezati tu mjeru sa širim pitanjima menstrualne pravde, reproduktivnog zdravlja i dostojanstva na radnom mjestu. Pritom naglašava da je podrška prijedlogu ojačana usmjeravanjem argumentacije na zdravlje žena, osobito na sekundarnu dismenoreju, odnosno bolne menstruacije povezane s određenim ginekološkim stanjima. Prijedlog, ipak, nije mogao proći nezapaženo mizoginim komentatorima.

– U međuvremenu smo konstantno svjedočili online napadima na poslanicu Pejović i na žene koje zagovaraju pravo na menstrualno odsustvo. Ti komentari su jasno pokazali koliko su u našem društvu i dalje prisutni stigma, nerazumijevanje, mizoginija, pa čak i govor mržnje – osvrnula se Stjepčević.

– Na koncu – pojašnjava nam – Pejović je svoju argumentaciju gradila na nekoliko nivoa sa fokusom na zdravlje žena, što se ispostavilo odlučujućim faktorom u pomirenju ideološki suprotstavljenih partija, i što je vodilo ka jednoglasnoj podršci u nadležnom skupštinskom odboru. To znači da je pravo na menstrualno odsustvo povezala sa prethodno dijagnostikovanom ginekološkom patologijom (sekundarnom dismenorejom) u okviru koje je moguće utvrditi organski uzrok bola (navodeći primjere endometrioze, mioma, upale, endometrijalnih polipa i policističnih jajnika). Argumentaciju je dodatno pojačala pozivom na prevenciju oboljenja povezanih sa rakom grlića maternice (prema poslednjim podacima iz 2022. godine Crna Gora je imala šestu najvišu stopu smrtnosti od raka grlića materice u Evropi) čime je pravo na menstrualno odsustvo tumačila kao instrument preventivne zdravstvene politike.

Ostali razlozi upućivali su na obavezu zaštite od diskriminacije, odnosno da žensku bol i reproduktivno zdravlje „ne treba tretirati kao privatnu neprijatnost koju žena mora da podnese kako bi ispunila radne obaveze“. Govorilo se i o radno-pravnim uslovima jer „žene koje zbog ovog zdravstvenog problema nijesu sposobne da rade ranije bi bile dovedene u situaciju da odsustvuju, ali da zbog toga ne primaju punu zaradu“.

– Na kraju, sumnje da će žene zloupotrijebiti ovo pravo, izokretala je pozivajući na odgovornost državu i preispitujući efikasnost institucija, posebno inspekcijskog sistema da kontroliše korišćenje prava u oblasti zdravstvenog osiguranja, podsjetivši tom prilikom da eventualna nesposobnost institucija da nadzire primjenu zakona, nije razlog da se ženama ne priznaju prava – pojašnjava naša sugovornica.

Svim ženomrzačkim komentarima uputila je mali podsjetnik na odgovor Glorije Steinem koja 1983. godine odgovara na pitanje šta ako bi muškarci imali menstruaciju:

„Menstruacija bi postala zavidan, hvalisav, muški događaj: muškarci bi se hvalisali oko toga koliko traje i u kojem obimu. Dječaci bi obilježavali početak menstruacije, tog željenog dokaza muškosti, vjerskim obredima i momačkim zabavama. Vlada bi finansirala Nacionalni institut za dismenoreju kako bi pomogao u iskorjenjivanju mjesečnih tegoba. Menstrualni proizvodi finansirali bi se iz budžeta i bili bi besplatni… Vojska ili političari imali bi argument da jedino muškarci mogu služiti vojsku jer da bi mogao uzeti krv moraš dati krv. Vjerski bi vođe tvrdili da menstruacija znači čišćenje te da žene, budući da je nemaju, nisu čiste.“

piše Anja Vladisavljević