Irska pjesnikinja Sarah Clancy često piše i izvodi poeziju u kojoj izražava solidarnost s palestinskim narodom te poziva na sportski bojkot Izraela. Clancy je socijalna radnica iz Galwaya, a ima i diplomu iz europskog prava i ljudskih prava. Poeziju je počela pisati 2009. i od tada je objavila tri zbirke: „Stacey i mehanički bik“, „Hvala ni za što, hipiji“ i „Istina i druge priče“.

Kad ne radi da za život zaradi, aktivna je u Irsko-palestinskoj kampanji solidarnosti, pomaže organizirati bojkote, prosvjede i kulturna događanja. Posljednjih se godina u javnosti izričito protivila dopuštanju izraelskim ekipama da se natječu u međunarodnim sportskim natjecanjima, uključujući utakmice Lige nacija, u kojoj bi izraelska reprezentacija ove jeseni trebala nastupati protiv nogometne reprezentacije Irske. Osim toga, Clancy je plovila i na flotilama humanitarne pomoći prema Gazi.

U jednom od tekstova za irske medije, pjesnikinja se prisjetila gostovanja palestinskih nogometaša iz Gaze u Kinvari, ribarskom selu na zapadu Irske. „Vidjeli smo učinke blokade na tijelima tinejdžera iz Gaze koje su aktivisti iz cijele Irske pozvali na turneju po Irskoj, pokušavajući stvoriti priliku da ta djeca barem jednom u djetinjstvu dožive bezbrižnih nekoliko tjedana. Šarmantni i živahni dječaci iz Gaze u svojim blistavim ružičastim dresovima nadmašili su djecu iz Kinvare, ali iskreno, svima koji su ih vidjeli, izgledali su otprilike prosječne veličine i težine mnogo mlađe djece, možda devetogodišnjaka ili desetogodišnjaka. I tada se globalna politika moći odvijala na potpuno nevinim tijelima djece“, napisala je Clancy.

U svojoj se poeziji često dotiče i irskih socijalnih problema, od kojih je beskućništvo jedan od većih. U pjesmi „Rješenja za beskućništvo“ piše: „Sigurno ne možeš živjeti u odvodnim cijevima? / Ili na jednoj od onih prozorskih dasaka s tankim metalnim šiljcima / Ako golubovi to mogu, ne vidim zašto ti ne možeš / Jesi li ptica ili čovjek? Ne možeš li se stisnuti / U pepeljaru starog Nissan Micre / Ovih dana nitko ne puši pa bih rekla da su sve prazne / Ne možeš li spavati u košarici za čips / Ili bolje u kutiji za grickalice s poklopcem? / Spavaj na Eyre Squareu, sigurna sam da je to mjesto gdje je nekad bio Pádraic Ó Conaire / Ili ako stojiš na Browneovim vratima, to bi te moglo zaštititi od kiše / Razmišljaj izvan okvira barem jednom, zar ne? / Možeš spavati u loncu za jastoge ili na leđima labuda dolje u Claddaghu / Možeš poredati nekoliko pataka i leći na njih / Možda možeš spavati na blatobranu jednog od onih bicikala s krivim kotačima koje su dva Belgijanca ostavila da budu vandalizirani / Ili možeš reći stražarima u Mill Streetu da ste tamo da prijavite kriminalca bijelog ovratnika / Proći će desetljeća prije nego što te netko skuži i barem bi imao krov nad glavom dok čekaš / Možda bi mogao nešto studirati na Otvorenom sveučilištu / Stajati tamo u čekaonici i poboljšati se / Možeš se pretvoriti u jednu od Macnasovih lutaka / Sigurno bi barem ljeto iskoristio / A ako nisi ljubitelj umjetnosti, zar ne možeš spavati u fontani / Tamo bi se istuširao i sve to / Možeš se umotati u jedro jahte dolje na dokovima / Ili ako nabaviš mala kolica s kotačima i legneš na njih / Možeš spavati u jednom od odjeljaka rotirajućih vrata u hotelu Meyrick a da nikoga ne blokiraš / Hoćete li otići i ne smetati mi / Nema stambene krize u Galwayu ni za koga / Hoćete li pokazati malo mašte, hoćete li pokazati malo inicijative? / Čak i puževi mogu pronaći dom za sebe.“

piše Ivana Perić