U Komiži na otoku Visu već se tri godine odvija oktobarski obrazovni program Otočke škole društvene autonomije ISSA (Island School of Social Autonomy) u organizaciji istoimene udruge. Višednevni program škole obuhvaća pitanja kolektivizacije, politike i autonomnog života, a ove su godine organizacijski partneri bili i zagrebački Muzej suvremene umjetnosti i L’Internationale – europska konfederacija muzeja, umjetničkih organizacija i sveučilišta.

Na Visu je tako krajem prošlog mjeseca fokus bio na zamišljanju institucija u novom, egalitarnom i samoorganiziranom ruhu. Dosadašnja polaznica i članica ovogodišnjeg organizatorskog kolektiva, biologinja i psihosistemska savjetnica Morana Trenta, otvorila nam je vrata svog zagrebačkog stana kako bi podijelila dojmove o netom protekloj ediciji, kao i iskustva u vlastitom radu u kritičkoj psihoterapiji, permakulturi i kolektivizaciji.

Moranu je ISSA privukla činjenicom da su njezini polaznici uvelike istomišljenici u perspektivama povratka kolektivnom radu i skrbi o zemlji i ljudima te borbi protiv sustava koji utječu na svaki aspekt naših života. Najprivlačniji faktor za nju je bio upravo praktični rad koji odlikuje praksu ISSA-e sročenu u sloganu „mi gradimo školu – škola gradi nas“.

– Ta se škola zaista radi, gradi se rukama, zemljom, kamenom; izrađuju se suhozidi i obnavlja jedna stara kamena kuća. Pa su onda tu i šumski vrt, sustavi sakupljanja vode, solarni paneli. To nije samo politička edukacija i osvještavanje, već i praktični rad na temeljima permakulture – govori Morana.

ISSA-ini projekti na Visu traju gotovo cijele godine. Kolektiv renovira spomenutu staru kamenu kuću na komiškom brdu kako bi je pretvorio u svoje sjedište i arhiv. Na tri hektara napuštene zemlje kreiraju i šumski vrt prema principima permakulture, a uz to vode piratski radio i grade amfiteatar te su osnovali i knjižnicu sjemena autohtonih otočkih biljaka. U svemu tome, vode se načelima kolektivnog rada i permakulture te kombiniraju stara znanja – poput korištenja tradicionalnih gustirna za sakupljanje kišnice i navodnjavanje vrta – s novim tehnologijama. Kao dosadašnja polaznica škole, Morana se pridružila radnim akcijama ove veljače, a kroz taj je rad postala i dio same organizacije oktobarske škole.

– Primijetila sam da nam je potrebno malo više interakcije, malo više ciljanog povezivanja ljudi. Kolektivizacija i mar moje su ključne riječi. Kad god se organiziramo, meni je osim samog sadržaja – za što se zalažemo i protiv čega smo – bitno i kako se organiziramo, kao i koliko u ovom atomiziranom individualiziranom svijetu možemo kolektivizirati stvari da nam bude bolje – kaže.

Rad u ISSA-i je u skladu s takvim principima zajednički, podijeljen u pet grupa: za digitalnu infrastrukturu, za zemljanu infrastrukturu, za obrazovanje, financije te za brigu i organizacijsku strukturu. Morana je bila dio potonjeg tima, tj. kako ga sama naziva „grupe za mar“, koji se redovito sastajao od ožujka do listopada, organizirao smjernice događanja, logistiku dolaženja sudionika i kolektivne aktivnosti.

Uz predavanja o suvremenim oblicima komuna, pedagogiji otpora i postizanju mira u vaninstitucionalnom kontekstu, škola je uključivala i panele o novim načinima zamišljanja muzeja i samoorganiziranim pokretima poput flotile Sumud. No najveći naglasak ovogodišnjeg programa bio je na praktičnom radu. On je uključivao edukacijske radionice, ali i radne akcije poput pripremanja ručka i raščišćavanja terena za buduću izgradnju prirodno građenih struktura. Održane su i projekcije filmova, jam session i različite sesije druženja, a sudionici su zadnjeg dana škole dobili priliku i sami organizirati i održati predavanja.

– Bilo je osam samoorganiziranih sesija na tri različita mjesta. Uključivale su razne sadržaje – u kafiću Pirkotova lula slušali smo o komiškom govoru i važnosti njegovog očuvanja, u Bašti smo sudjelovali na radionici capoeire, a jedna od sesija bila je i iskreni, otvoreni razgovor o dekolonijalizaciji, restituciji, reparaciji, solidarnosti i socijalno-ekonomskoj pravdi. Predstavili smo i ideju Archipelago mape.

Potonja ideja nasljednica je Moraninog suradničkog projekta PerMapa, online karte permakulturnih i regenerativnih zajednica, događanja i zainteresiranih pojedinaca. Dok je PerMapa javna platforma fokusirana na regiju i rad sa zemljom, Archipelago mapa je međunarodni koncept baziran na različitim sociopolitičkim interesima polaznika ISSA-e. Cilj mu je potaknuti razmjenu znanja i resursa.

– Na PerMapi – pa će tako biti i na Archipelagu – moguće je geolocirati pretražive profile na kojima ljudi mogu pisati što ih zanima, što nude i što im treba, kao i na koje načine žele raditi razmjene i suradnje. Mogu i organizirati događanja, koja mogu biti jednokratna ili dugotrajna, poput projekata. Kad razmišljam o kolektivizaciji i svim digitalnim alatima koji postoje, to mi je san snova – rekla je Morana.

PerMapa je nastala pod okriljem udruge Dinamika koju vode Morana i Andrew Hodges, antikapitalistički kreativni pisac, urednik i prevoditelj hrvatske književnosti. Hodges je obrazovan i u transakcijskoj analizi, pravcu psihoterapije koji promatra društvene interakcije s ciljem osobne promjene. Dinamika se primarno bavi psihosistemskim i procesnim radom, u kojem se Morana počela obrazovati još dok se kretala u smjeru doktorata iz biologije.

– Radila sam na Institutu Ruđer Bošković osam godina i došla do kraja doktorata, no ostavila sam ga „na oltaru“. Još prije njega sam krenula u interdisciplinarnom smjeru koji me u konačnici doveo do susreta s procesno orijentiranom psihologijom kao psihoterapijskim pravcem. Istovremeno sam se počela baviti aktivizmom – paralelno sam imala psihološku i političku edukaciju i shvatila da su mi obje iscjeljujuće. Na to je došlo i promišljanje političnosti kroz prizmu biologije, ekologije i klimatske krize, a zatim i permakultura kao sustavan pristup koji se bazira na radu rukama, na tijelu i zemlji.

Interdisciplinaran pristup ima i sama procesno orijentirana psihologija. Taj pravac promatra psihološke, društvene i kontekstualne odnose moći i prilazi radu na psihičkom zdravlju kroz strategije koje uključuju i interaktivni i tjelesni rad. Morana se kontinuirano obrazuje u tom pravcu, a trenutno piše i završni rad na Institutu za procesno-orijentiranu psihologiju u Bratislavi. U njega, kao i u sve što radi, ulijeva marksističku intersekcionalnu perspektivu.

– Postojimo na raznim nivoima koji su interpersonalni, kolektivni i sistemski, a ne isključivo kao individue. Utoliko je psiha zapravo samo intrapersonalan lokus tih dinamika i struktura, ono što se na kraju dešava u nama samima. Utjecaj tih nivoa pretače se iz jednih u druge, što je i potrebno, ali može imati i negativne učinke. Sustav – kapitalizam, kolonijalizam, patrijarhat – trga relacijsko, društveno i političko tkivo, pa tako i tjelesno i psihičko te je prijeko potreban regenerativni rad.

Morana je svjesna težine zadatka takvog rada u svijetu isprepletenih ekoloških, ekonomskih i političkih faktora, koji ga nerijetko i nasilno prekidaju. Dok sustavi nose nesagledivu moć, individua im se može suprotstaviti samo do određene granice.

– Koliko ti vremena treba da uništiš kuću, a koliko da je izgradiš, odnosno ponovno izgradiš? Investira se u alate za uništenje, ali regenerativni rad ne samo da je neplaćen, nego i neviđen i nepriznat, kažnjiv i kažnjavan. Gledam ga fizikalno – koliko energije treba uložiti, koji su vektori u sukobu, u kojem smjeru ideš s određenom silom i količinom energije, a u kojem se smjeru i kojom silom i energijom ide protiv tebe. Omjeri su potpuno nezamislivi. Regenerativni rad zato se mora događati na kolektivnoj razini. Trebali bismo biti uzajamno povezani i to bi bilo puno potentnije.

Prema Morani, psihološko je i političko te ne podrazumijeva samo osobne značajke, a često time i medicinske dijagnoze, već odnose koji nas oblikuju.

– Potrebno je politizirati psihičko i emocionalizirati političko, odnosno jasno izreći da adresiranje psihičkog ne može biti na individualnoj razini. Živimo u nasilnim strukturama koje nas slamaju, a s druge strane, ne postojimo individualno – toliko smo socijalna bića, zaista formiramo i informiramo jedni druge. Kako se onda snalazimo u sustavu, i kako tretiramo vlastito psihičko zdravlje u njemu uz alate koje nam daje ili ne daje? Kako se pokrenuti unutar sustava da bismo si povećali moć djelovanja i uzajamno se iscjeljivali i podržavali? – pita se.

Na takva pitanja Morana i njezini suradnici kontinuirano se trude odgovoriti kolektivnim djelovanjem. Ove je godine na ISSA-i zato vodila i samoorganizirani razgovor o psihičkom zdravlju u aktivizmu. Ovogodišnji polaznici na inicijativu Morane i Andrewa zatim su razvili i spin-off grupu za kolektivizaciju psihičkog zdravlja. Izvan ISSA-e, Dinamika nastavlja voditi grupe za psihosistemsko savjetovanje i radionice uživo u Zagrebu i Zagorju te online, o čemu možete saznati više na stranici udruge. U cijelom Moraninom radu centralna je sustavna, marljiva i pažljiva kolektivizacija – ili, kako bi Morana rekla po starom, „podruštvljavanje“. Pritom, tvrdi ona, bitno je zadržati svijest da i u takvim zajednicama možemo reproducirati negativne mehanizme sustava kojima smo okruženi.

– Postoji ona engleska izreka, da je potrebno selo da se podigne dijete. Zapravo, to vrijedi za sve što pokušavamo učiniti u svijetu. No i to treba znati hendlati i organizirati se te je bitno utvrditi temelje, odnosno granice o kojima nema rasprave.

U svijetu u kojem hiperobjekti poput kapitalizma, geopolitike i diskriminacije djeluju kao simbiotska skupina koja parazitira na individui, snaga i radost čvrsto stoje u kolektivu. Na finalnoj večeri ovogodišnje škole, sudionici i sudionice zato su se okupili na „sotto voce antikaraokama“ – kako ih naziva Morana – na kojima se moglo pjevati na matricu ili a capella, ali i svirati, recitirati, čitati pjesme ili jednostavno pričati.

– Jedna od polaznica prekrasno je svirala gitaru i pjevala. Ja sam pjevala dvije klapske pjesme a capella, a zatim se s još troje ljudi derala i „Maljčiki“. Pojavilo se društvo Nepalaca, jedan od njih je bio superstar i napravio potpuni šou pjevajući nepalske pjesme na matricu. Bio je tamo i američki par koji je izveo sjajan set bluza, ona je pjevala, a on svirao. Ispričali su nam i da se on već tridesetak godina bavi sindikalnim organiziranjem, a na kraju je odsvirao i otpjevao „Solidarity Forever“ (sindikalnu himnu iz 1915., op. a.). Zapanjilo me to, pomislila sam – to su naši ljudi.

Opis finalne večeri u mini primjeru enkapsulira Moraninu perspektivu i općeniti doživljaj ovogodišnje ISSA-e. Okupljeni istomišljenici, bili tamo namjerno ili slučajno, kreirali su primjer kulture kolektiva bez obzira na sustavne podjele. Oživljavanje suživota s otokom i međusobni mar već su u tri godine stvorili mnogo, a pred sudionicima i sudionicama je još i mnogo više. Dok se ISSA nastavlja međusobno graditi sa svojim polaznicima, a Morana raditi među sebstvima i sustavima, nama preostaje pronaći vlastite oblike ustrajnog, kolektivnog truda.

piše Julija Savić