Maša Kolanović, Zagrepčanka zadarskih korijena, žena s najhrabrijim bojama kose, izvanredna je profesorica na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, filologinja i književnica. Na domaćoj književnoj sceni pojavila se 2001. zbirkom pjesama „Pijavice za usamljene“, dok je širu čitateljsku i kritičarsku pozornost privukla zbirkom priča „Sloboština Barbie“ iz 2008. Za zbirku „Poštovani kukci i druge jezive priče“ 2020. godine osvojila je Nagradu Europske unije za književnost. Autorica je i knjige „Jamerika: trip“ te brojnih znanstvenih naslova.

Sok od nara pile smo u gluho zagrebačko ljetno popodne čekajući oluju koja se, za razliku od one 2023., zaustavila u Sloveniji. Oluju ipak nije izbjegao novi Mašin roman, „Materina“.

Radnja „Materine“ odvija se tijekom tri ljetna tjedna u Naselju, dok protagonistica promatra živote onih koji najčešće ostaju na margini: migrantskih radnika, psihički nestabilnog Mladića te starijeg para obilježenog bolešću i skrbi. Zašto vam je bilo važno da upravo ti ljudi oblikuju njezin pogled na vanjski svijet?

Protagonistkinja ima senzore za slabe subjekte, primjećuje ih i osjetljiva je na njih. To inače nije dominantan fokus, pogotovo danas. Primjerice, strani radnici nalaze se u jako prekarnoj i nezaštićenoj poziciji zbog uvjeta rada i rasizma. A oni su tu, dio su našeg svakodnevnog života, i bilo mi je važno da dobiju svoje mjesto u knjizi.

Tu je i Mladić. Puno je ljudi na različite načine psihički bolesno i luta našim gradovima i kvartovima. Imam osjećaj da je u manjim sredinama odnos prema njima ipak humaniji, dok su u velikom gradu potpuno prepušteni sami sebi. Ljude je strah prići im ili ih uopće pogledati, a moja se junakinja s takvim subjektima ipak susreće i suočava. Takvog čovjeka vidimo u gotovo svakom kvartu, to je ona osoba od koje se odmičemo dok usred ljeta hoda u zimskoj odjeći i govori sama sa sobom. Mene to uvijek potrese. Istodobno se ponekad i bojiš prići. U velikim američkim gradovima takvih je ljudi jako puno i imam osjećaj da više i ne žive u vlastitom tijelu, a ne samo da nemaju kuće ni kućišta. Dirne te kad ih vidiš i htjela sam takav lik uvesti u priču.

Kod Bolesnice mi je bio važan odnos nje i njezina partnera koji dobiva nadimak Čarobnjak, ta ljubav koja se dogodi na kraju puta, ljubav koja se s vremenom pretvara u strpljenje.

Između junakinje i Mladića ipak se dogodi neka vrsta interakcije ispred kvartovskog supermarketa?

Da, ta pozicija ljubavi iz koje ona kreće trebala bi otopiti dio straha. Ne preporučujem to, naravno, kao neku univerzalnu formulu jer se uvijek može dogoditi nešto nepredvidivo, ali mislim da susret pridonosi nama kao čitateljima, jer je Mladić prije svega ljudsko biće. Danas mnoga ljudska bića gube dostojanstvo i mislim da upravo na tome moramo raditi, da ljudima vratimo dostojanstvo, bez obzira na to u kakvom su stanju ili u kakvoj se životnoj poziciji nalaze.

Dok sam čitala dijelove knjige u kojima promatramo Bolesnicu, stalno mi se vraćala na pamet prošlogodišnja zbirka udruge Nismo same, koju ste uredili. Koliko su razgovori sa ženama koje su prošle rak dojke ostali s vama i kasnije pronašli put do romana?

Pozvali su me na književni klub udruge Nismo same, gdje su polaznice čitale „Sloboštinu Barbie“. Nakon toga spontano smo počele razgovarati i iz žena su počele izlaziti priče o borbi s rakom dojke. Meni je to bilo jako zanimljivo jer ako nisi suočen s takvom dijagnozom, uglavnom ne čuješ i ne znaš detalje. Priče o životu s karcinomom u javnosti su često obavijene patetikom, a ove su bile nevjerojatno lucidne, istodobno teške i smiješne.

U jednom trenutku rekla sam da mi se čini da bi vrijedilo zapisati ono o čemu smo razgovarale. Onda smo se počele nalaziti, čitale smo i komentirale jedna drugoj priče i na kraju je nastala knjiga. Naslov „Od čega bute vi umrli?“ preuzet je iz jedne od priča. Radni naslov bio je „Kako smo preživjele rak i tako se smijale“, prema Slavenki Drakulić. Naravno da se to iskustvo ušuljalo i u „Materinu“.

Protagonistica je gotovo cijeli roman sama, nema prijateljica koje navraćaju, nema obitelji koja prekida njezinu samoću, a dijalog je sveden na „poslanice“ i videopoziv s kćerkom. Zašto?

U jednom sam se trenutku pitala bi li trebala s nekim ući u dijalog, ali forma je ovdje na neki način oblikovala sadržaj. Roman je nastajao kroz fragmente, kada sam krenula pisati, bilo je dijelova i u trećem licu, ali onda sam, kao kad ljuštiš fresku, došla do tog glasa. On me usisao i počeo sȃm vrtjeti priču. Legla bih navečer, a on bi nastavio govoriti. Taj je glas bio izrazito artikuliran i monološki. Mislim da bi izgubio koherentnost, ali i stilski učinak, da sam ga prekidala dijalozima. Takav je glas zapravo usmjerio sva pripovjedna rješenja. S druge strane, osamljenost je jedna od tema romana, pa takva forma prirodno proizlazi iz onoga o čemu knjiga govori.

Cijeli je roman oblikovan kao monološko obraćanje kćerki, u kojem joj majka pokušava objasniti i svijet obilježen ratovima, genocidom, klimatskom krizom. Istovremeno, ona anticipira kako bi djevojčica reagirala na ono što joj govori. Što vam je omogućio takav pripovjedni postupak?

Da bi pripovjedni glas mogao nositi tekst, morao je anticipirati kćerkine odgovore. Iz toga proizlazi začudnost. Liku majke je život dao znanje koje želi prenijeti kćerki, ali kćerka to znanje naprosto još ne može imati. Upravo je taj paradoks otvorio mogućnost da se snažnije naglase sve te boli i jasna kritika sustava. Da njih dvije doista vode razgovor, on bi vjerojatno imao puno banalniji karakter. Ovako se pripovjedni glas može razmahati i otići mnogo dalje.

U jednom poglavlju zamišlja kćerku kako se igra pokraj zapuštenog partizanskog spomenika na Otoku. Ti su spomenici često postali dio dječjih igrališta ili mjesta za ljetna druženja, dok istovremeno propadaju. Što vam je ta slika omogućila u romanu?

To mi je bio dobar povod da progovorim o zapuštenosti i stanju NOB spomenika, a posredno i o zapuštanju antifašističke baštine na široj društvenoj razini. Prizor boce nataknute na ruku partizanskog kurira nisam izmislila, stvarno sam ga vidjela. Taj mi je motiv poslužio da provučem temu propadanja i zapuštanja, ali istovremeno i one druge, paralelne slike: ljeta, djece koja se ondje igraju, gotovo ikonični prizor bezbrižnosti.

Što je za vas zapravo Materina? Je li to osoba, prostor ili nešto što izmiče definicijama?

Materina je za mene emocija. To je jedno nemjesto građeno od ljubavi, brige, boli i sreće. Ima konture prostora, ali prije svega predstavlja snažno afektivno stanje. Zanimljivo mi je bilo da su mnogi, kad bi prvi put vidjeli naslov, pomislili da je riječ o dijelu psovke. To je bilo i svojevrsno podmetanje imaginaciji, da se ideja materine preispita i pročita na neki drugačiji način. Materina u sebi nosi i nešto prkosno. Ima dišpeta, ima borbe, preživljavanja, ali prije svega nosi snažnu emociju ljubavi.

Pripovjedačica nije idealizirana majka. U svom je monologu i ranjena i ljubomorna i posesivna, na trenutke budi i nelagodu.

Nisam htjela da bude neka kičasta, sentimentalna figura. Ona je čovjek. Nešto je smeta, nosi svoje emocionalne probleme i mislim da je upravo to čini zanimljivim likom. Budući da je riječ o unutarnjem monologu, ona sebi može priznati i ono što možda nikada ne bi izgovorila naglas. Upravo kroz te trenutke vidimo je u njezinim ljudskim slabostima.

Kćerka je pritom neka vrsta lakmus-papira. Ona podnosi puno toga, a da toga nije ni svjesna, jer joj se majka imaginarno obraća. Kroz taj odnos izlaze na površinu i one manje ugodne strane majčinstva, među kojima je nerijetko i posesivnost koja ponekad kao plimni val oplakuje obale otoka na kojem je lik kćeri. Ipak, nadam se da je roman istovremeno dovoljno humorističan da razbije tu nelagodu.

Kada pišete o razvodu, ne ostajete samo u perspektivi majke, nego nam pokazujete i kako ga doživljava dijete. Zašto vam je bilo važno uvesti i taj rakurs?

Majka se svojom perspektivom jako približava djetetu, gotovo da preuzima njegov pogled na svijet. Ona nije infantilna figura, ali roman donosi vrlo fluidan prijelaz u dječji svijet i u način na koji dijete osjeća tu bol. Danas, kada su razvodi sve češći, sve se više govori o tome kako ih djeca doživljavaju. Bilo mi je važno pokazati i tu drugu optiku. Ta svojevrsna „jo-jo igra“, sad sam majka, sad sam vrlo bliska svom djetetu i pokušavam vidjeti svijet onako kako mislim da ga ono vidi. Igra mi je bila zanimljiv pripovjedni postupak, ali i prostor za začudnost.

Tamagotchi u romanu ima gotovo status lika. Kako je završio u „Materini“?

Tamagotchi mi je bio zanimljiv i zato što je na neki način preteča današnjeg digitalnog svijeta. U današnjem revivalu ove igračke ima i nešto tržišno: roditeljima se kroz nostalgiju vraćaju igračke njihova djetinjstva pa ih sada kupuju svojoj djeci. Zanimljivo je da Tamagotchi ove godine slavi 30 godina, „Ježeva kućica“ 80, a David Attenborough 100. Svi su se nekako spontano našli u romanu.

Na kraju svakog poglavlja nalaze se male ilustracije. Kako su nastajale?

Ilustracije je radila moja dvanaestogodišnja kći. Ja sam nacrtala naslovnicu, pitala sam je bi li crtala ilustracije u knjizi i pristala je. Jako mi je drago da je „Materina“ postala i naš zajednički projekt.

U autorskoj napomeni navodite niz književnih i pjesničkih referenci, od Dubravke Ugrešić do Mosaba Abu Tohe. Je li vam bilo važno da čitatelj vidi „genealogiju“ ove knjige?

Mislim da je to dijelom i profesionalna deformacija. Kad se bavite znanstvenim radom, užasno je važno poštovati tuđi tekst. Naravno, fikcija je puno fleksibilnija, ali meni je bilo važno te autore i autorice spomenuti. To je neka moja znanstvena etika. Ne želim se kititi tuđim perjem, a možda će netko upravo zahvaljujući toj napomeni posegnuti za nekom od tih knjiga. Drugi tekstovi jako puno utječu na nas i to volim otvoreno pokazati.

Prošle ste godine objavili studiju „Metafora kapitalizma: Ekonomski imaginarij Sjedinjenih Američkih Država u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća“. Što nam hrvatska književnost zapravo govori o Americi?

Zanimalo me kako je književnost oblikovala naše znanje o Americi, odnosno o kapitalizmu. To je znanje istodobno bilo i utopijsko i distopijsko i mislim da je zato i danas vrlo aktualno. Naša je književnost, između ostalog i zbog socijalističkog iskustva, razvila snažnu kritiku rasizma i brutalne eksploatacije te ponudila jednu drukčiju sliku Amerike. Jedna od važnih knjiga za mene bila je „Narodna povijest Sjedinjenih Američkih Država“ Howarda Zinna, a ova je studija pokušaj da iz hrvatske književnosti rekonstruiram jednu takvu specifičnu sliku Amerike.

Krenula sam od motiva otkrića Amerike i Krležine drame „Kristofor Kolumbo“, koja donosi jednu od prvih eksplicitnih kritika europskog kolonijalizma i genocida nad američkim autohtonim narodima. Obuhvatila sam različite žanrove – prozu, poeziju, dramu, publicistiku i memoare. Pišem, primjerice, o memoarima Stjepana Lojena, koji početkom 20. stoljeća odlazi u Ameriku kao siromašni seljak, ondje postaje socijalist, a 1947. se vraća u Jugoslaviju.

Zanimali su me i tekstovi poput „Američkog fikcionara“ Dubravke Ugrešić, „Sarajevskog Marlboroa“ Miljenka Jergovića i eseja „Kako smo preživjeli“ Slavenke Drakulić, koji pokazuju perspektivu socijalističkog oka koje očuđuje prostor Amerike. To je pogled koji se i dalje čudi stvarima poput rasizma, beskućništva ili brutalnih društvenih nejednakosti.

Kroz različita razdoblja Jugoslavije mijenja se i slika Amerike. U početku je ona oblikovana iz tvrđe ideološke perspektive, dok kasnije postaje važna kulisa jugoslavenske popularne kulture. No pritom se zadržava kritika ekonomskog sustava. Bilo je moguće voljeti američku kulturu, a istodobno biti kritičan prema kapitalizmu i američkoj vojnoj politici. Upravo tekstovi šezdesetih godina pokazuju mogućnost jednog trećeg puta.

Kada ste posljednji put bili u SAD-u? Je li vam se nakon godina proučavanja američkog imaginarija nešto promijenilo u načinu na koji doživljavate tu zemlju?

Prošle jeseni sam bila, i ove godine idem u Čikago na konferenciju Association for Slavic, East European, and Eurasian Studies u sklopu koje bogat program priprema i New Yugoslav Studies Association, a to obično spojim s posjetima drugim sveučilištima. Meni je Amerika i dalje na neki način predmet fikcije, vjerojatno zato što nam je toliko posredovana kroz umjetnost, osobito film i serije.

To klatno između utopijske i distopijske Amerike i dalje postoji. Ona je gotovo uvijek prikazana kroz velike kontraste, rijetko kad nailazimo na neku umjerenu i uravnoteženu sliku Amerike. Danas, naravno, klatno više preteže prema distopijskoj slici, pogotovo zbog odnosa prema migrantima koji su izgradili tu zemlju, a sada ih se protjeruje. Ukratko, i dalje mi je uzbudljiva kao predmet proučavanja jer pokazuje bilo cijelog svijeta.

Kako danas doživljavate rad na Odsjeku za kroatistiku FFZG-a?

Predajem više kolegija, a posebno mi je drag obavezni kolegij iz suvremene hrvatske književnosti na preddiplomskom studiju. Mnogim je studentima to prvi ozbiljniji susret s domaćom suvremenom književnošću i upravo kroz nju možemo razgovarati o nekim recentnim događajima iz naše povijesti. Čitamo različite autore, od Dubravke Ugrešić do Olje Savičević Ivančević, Ivane Bodrožić, Miljenka Jergovića i Kristiana Novaka. Ti tekstovi često studentima otvore perspektive o kojima možda prije nisu razmišljali.

S druge strane, nakon uvođenja bolonjskog procesa sve je više pragmatizma, a premalo znatiželje. Naravno, Filozofski fakultet vrlo je heterogena institucija i uvijek ima puno studenata koji čitaju i promišljaju, kao i različitih inicijativa, primjerice Studentice za Palestinu. No to nije samo pitanje studenata nego i opće atmosfere na sveučilištu, gdje sve više prevladava svojevrsna diktatura administracije. Razumijem da treba postojati transparentnost i uredna administracija, to nitko ne dovodi u pitanje. Ali ako moj silabus mora stati u osam različitih tablica, hoće li ga to učiniti boljim? Mislim da neće.

Englesko audioizdanje „Sloboštine Barbie“ čita Tatjana Matejaš Tajči. Kako je došlo do te suradnje?

To je bila ideja Ljubice Letinić iz book&zvooka. Mislim da je to sjajan spoj, da naratorica engleskog izdanja bude upravo popkulturna ikona svijeta i vremena o kojem knjiga govori. U audiju je uklopljena i muzika iz predstave. Inače, jako cijenim ono što book&zvook radi. Produkcijski su izvrsni i sama volim slušati njihove audioknjige, na estetskoj razini mi je to drugačije iskustvo od čitanja, prodornije.

U svijetu o kojem pišete ima mnogo boli, ali i nježnosti. Što vama danas daje nadu?

Nadu mi daje dobrota u ljudima. Što je svijet mračniji, ta dobrota postaje važnija i jače isijava. Liječnici koji nesebično rade, riskiraju i gube svoje živote spašavajući tuđe u bolnicama pod udarom paljbe, volonteri u izbjegličkim kampovima, aktivisti na brodovima za spašavanje… No ne moraju to biti samo velike geste. Dovoljne su geste prihvaćanja, solidarnosti, nježnosti ili obrane slabijega. Upravo mi one pokazuju da oko nas još uvijek ima srca i dobrote.

razgovor vodila Vedrana Bibić