Na često pitanje upućeno umjetnicima o tome što ih inspiriše i nagoni da stvaraju, crnogorski ilustrator Srđa Dragović nedavno je dao jedan od zabavnijih odgovora – neki vrag! Stvarno, koliko samo vragova tjera pokretačku silu domaćih umjetnika koji unatoč svim nepovoljnim okolnostima ostaju tako stameno uz svoj poziv, sami bog zna. Srđa i njegova partnerica Milena Vukoslavović, koja je u svom autorskom razvoju prešla put od grafike do slikarstva, istaknuti su glasovi crnogorske kulturne scene.

U stvaralačkom i životnom tandemu, ovaj par dijeli i više od zajedničkog umjetničkog konteksta. Uronjeni u realnost jedne male zemlje na kapitalističkoj periferiji, posljednjih tjedana njih dvoje, skupa s drugim kolegama umjetnicima, bore se da upravljanje gradskim ateljeima ne pređe u kandže nekakve Agencije za izgradnju i razvoj Podgorice. Ukoliko bi Sekretarijat za kulturu pustio niz vodu prostore nužne za rad umjetnika, ateljei bi se odjednom tretirali kao komercijalni poslovni prostori.

Sa Milenom i Srđom dopisivali smo se nekoliko dana o statusu gradskih ateljea, isprepletenosti radnog i privatnog prostora, o materijalnim uslovima i egzisteniciji umjetnika u Crnoj Gori, slikarskoj poetici i metodologiji radnog procesa te o ljepotama stvaranja u paru.

Njih dvoje posljednje dvije godine koriste gradski atelje koji im je izmjestilo i olakšalo rad i svakodnevicu. I dok čekaju da gradske institucije preuzmu odgovornost i ponude konkretno sistemsko rješenje, situacija je, kažu, prilično neizvjesna. Međutim, i pored postojanja ateljea, granice između životnog i radnog prostora kod njih i dalje nisu potpuno razdvojene, pa se taj preplet stvaralačkog i privatnog i dalje spontano dešava, objašnjava Milena.

Srđa dodaje da je kod njega ta linija po prirodi posla još zamagljenija.

– Kada radite ilustraciju, dizajn ili vizuelne identitete, radni sto, kompjuter i papir mogu biti bilo gdje. Atelje donosi priželjkivanu fizičku i mentalnu distancu i fokus, ali sama priroda autorskog rada je takva da zapravo nikada u potpunosti ne izlazite iz ‘kancelarije’ – govori on.

Oni su se početkom septembra vratili sa jednomjesečnog rezidencijalnog boravka u Ateljeima Salzamt u Lincu. Tokom ovog boravka realizovali su specifičnu izložbu u jednom od praznih izloga u samom centru grada, što predstavlja dio šire inicijative kojom se neiskorišćeni gradski prostori privremeno transformišu u aktivne mikro-galerije. Pored potpuno novih radova nastalih za vrijeme avgustovskog boravka, na toj izložbi su objedinili i izložili segment radova koji je direktno vezan za njihove prethodne rezidencijalne boravke u Lincu. Ovo im je bio već treći put da stvaraju u tom austrijskom gradu.

Na pitanje kako im izgleda prosječan stvaralački dan, Milena kaže da joj je ključan kontinuitet odnosno boravak u radnom prostoru i rutina rada na novim slikama. Zbog toga joj, kaže, na putu na rezidencijama bude teško pa se javi jaka želja da se što prije vrati u studio i svoj uobičajeni ritam.

Srđi je, opet, ritam malo drugačiji jer se često paralelno odvija više stvari iz potpuno različitih polja: od primijenjenih projekata poput dizajna publikacija ili vizuelnih identiteta, preko ilustracije, sve do organizacije radionica i prezentacija. A malo je reći da je financijska situacija u kulturi teška i nestabilna, govori Milena.

– Samostalni umjetnički rad kod nas rijetko kome može da obezbijedi finansijsku sigurnost. Većina kolega je primorana da egzistenciju traži u sporednim poslovima: najčešće u prosvjeti, ustanovama kulture ili kroz komercijalne angažmane. To stvara stalni rascjep između posla koji vam obezbjeđuje preživljavanje i vremena koje vam preostaje za autorski rad. Bez sistemske podrške, adekvatnih uslova za rad i stabilnih mehanizama finansiranja, bavljenje umjetnošću kod nas i dalje u velikoj mjeri počiva na ličnom entuzijazmu i odricanju – objašnjava.

Morali smo se dotaknuti i birokratizacije cijelog tog polja. Da bi se nešto ostvarilo, mora se napisati neki famozni projekt, budžetirati, pravdati, podnositi izvještaje…

– Pisanje projekata i administracija su postali nezaobilazan dio posla i potpuno nam je jasno da je to danas primarni način da se određene zamisli uopšte realizuju. Nismo ljubitelji te birokratske strane, ali ipak nastojimo da budemo pragmatični i realni u tome šta kroz projekat želimo i možemo da postignemo – odgovara Srđa.

Svaki put kada Milena objavi svoju novu sliku na društvenim mrežama, mnogo nas zastane očarano onim što vidi. Ona slika na predlošku fotografije obične predmete i prostore koji su svuda oko nas. Isprva je to onaj varljiv osjećaj, koji traje sekundu, da je to zapravo prava fotografija! Da nas čitatelji ne shvate pogrešno, nije riječ o nekakvim prevarantskim trikovima 3D iluzije.

– Više je u pitanju fascinacija idejom o transformaciji tih objekata, situacija, nepokretnosti, kako god ih nazvali. Uzbudljiva mi je pomisao da bih u tim sveprisutnim, a potpuno previđenim prizorima mogla da pronađem unutrašnju slojevitost i neku vrstu luminoznosti. Najmanje mi je važno da slika na kraju bude identična fotografiji koju u radu koristim isključivo kao referencu. Citirala bih drugaricu Milicu Ivić, umjetnicu i teoretičarku umjetnosti, članicu Matrijaršije iz Beograda, koja je u tekstu povodom jedne moje izložbe koja se nije desila, između ostalog, rekla: „Sa nigdinama ne znamo šta da radimo, ne trebaju nikome, nemaju drugu svrhu osim što nam je njihova materijalnost data, a samim tim i obavezujuća. Niko nas nije pitao da li će da budu toliko rasprostranjene, a eno ih tamo, svuda, u čekaonici, u prolazu, u sporednoj ulici, na zadnjoj strani fasade, u haustoru, svima naočigled…“ Samu riječ nigdine sam prethodno iskoristila kao naziv za jednu drugu izložbu. To je zapravo ono što me pokreće i „loži“ – šta da uradim s nečim što nikome ne treba, a prisutno je svuda oko nas – govori Milena.

Aleksandar Denić, beogradski slikar, govorio je na otvoranju Milenine i Srđine zajedničke izložbe u Domu kulture Studentski grad u Beogradu. Taj govor, nažalost, nije snimljen, ali je ostalo upamćeno da je Denić Milenine slike opisao kao „kreč koji treperi“. Oni su bili oduševljeni tim viđenjem pa je njegova zamisao kasnije utkana u naslov Milenine prošlogodišnje izložbe u Splitu „Nigdine – kreč treperi“.

A ta zajednička izložba im je posebno draga. Zove se „Još slika iz današnje šetnje“ i na njoj su radili skupa s kustoskinjom Ljiljanom Karadžić u Modernoj galeriji u Podgorici, ujesen 2022. godine, da bi je godinu dana kasnije prenijeli i u Beograd. Milena je izlagala slike, a Srđa crtačke intervencije na fotografijama nastale na telefonu. Ti su radovi, kaže Srđa, u osnovi bili komplementarni i vodili dobar dijalog u prostoru. Iako su se razvijali potpuno nezavisno, kao odvojene cjeline, zajednička im je bila upravo fotografija kao polazište.

Iza Srđinog obimnog opusa, od ilustracije knjiga, filmskih plakata i koječega, stoji metodološki pristup zasnovan na ručnom crtežu na papiru, jer mu je ta veza između misaonog i manuelnog procesa neophodna za definiranje ideje. Pitamo ga kojim se principima vodi u toku rada, dok se priprema i baca na novi projekt.

– Mislim da ne razmišljam mnogo o prethodno realizovanim stvarima u smislu: aha, sada se traži to, pa super, već si uradio to i to. U mom procesu to ne postoji, i u šali kažem da je to loše po samopouzdanje jer nisi svjestan prethodnog iskustva, iako je ono evidentno tu – lakše ulaziš u projekte, neke stvari radiš brže i instinktivnije nego ranije. Ali primjećujem i promjene u tretmanu motiva i odnosu prema stilskim karakteristikama rada. Kada je riječ o rukopisu i pripremi, on se kod mene u potpunosti oslanja na ručni crtež. Nijedan rad ne započinjem na računaru, jer mi je papir neophodan da bih uopšte definisao ideju ili njenu naznaku. Sa druge strane, sam ručni crtež rijetko koristim direktno u finalnoj ilustraciji. Vremenom sam došao do tog digitalnog, vektorskog izraza jer mi on donosi neku vrstu linijske preciznosti koju je nemoguće postići slobodnom rukom: ali opet ne govorimo o mašinskom crtanju, već o postepeno modelovanoj liniji do koje dođete traženjem, testiranjem varijanti upravo kroz ručni crtež. Taj digitalni dio je zapravo samo završni korak realizacije, dok rad svoju konačnu formu uglavnom dobija tek kroz materijalizaciju u štampi – pojašnjava Srđa.

Kao i mnogo toga formativnog u životu, i u njihovom slučaju je sve počelo na fakultetu. Od zajedničkog studiranja na Fakultetu likovnih umjetnosti (FLU) u Cetinju, postali su nerazdvojni. Čini se da je stvaranje u paru, ali svako svoje, prelijepa stvar, komentiramo. Zanimalo nas kako se međusobno pomažu i konsultiraju kada imaju neke nedoumice.

– Da, jedno smo drugom prvi par odmornih očiju koji će reći kako izgleda to novo i gdje škripi, na čemu treba poraditi. Prva linija podrške. I ostavljanje prostora takođe, ne idemo na to da opsesivno gledamo jedno drugom preko ramena i pitamo: kako ide? Ali jedno i drugo najbolje znamo kako su nastajali radovi, kako je to išlo. Srđa voli da dokumentuje različite faze u nastajanju slika koje radim, pa to bude zanimljivo u smislu sagledavanja toka nastajanja slike, a bude i zanimljiva forma predstavljanja procesa rada – govori Milena.

Naši sugovornici aktivno surađuju s različitim kolektivima kao što su DKC Pomorandža, Atelje Propuh, Treća ruka i AKC Matrijaršija. Pored toga, Srđa djeluje u kolektivu Ilustres s kolegama sa FLU. Napominje da je takav vid udruživanja neophodan.

– Kod nas ilustracija još uvijek nema svoj jasan i definisan prostor – najčešće ste u isto vrijeme i ilustrator, i grafički dizajner, i veb dizajner ili „univerzalni vojnik“. Zato nam kolektiv služi kao stvaralački podstrek i prostor gdje možemo održati kontinuitet kroz fanzine i multimedijalne izložbe, ali i otvoreno razgovarati o problemima sa kojima se u praksi suočavamo. Povezivanje sa ljudima koji dijele slično iskustvo nije samo stvar zajedničke produkcije i izlaganja – ono ti daje prostor za konstruktivnu kritiku, testiranje novih ideja, preispitivanje sopstvenog procesa rada, međusobnu podršku i onaj ključni osjećaj da u svemu ovome nisi sam – smatra Srđa.

Milena dodaje – ne postoji drugačiji put.

– Na izazove pred kojima se nalazi cijela naša zajednica moramo odgovoriti solidarnošću, međusobnom podrškom i zajedničkim djelovanjem – zaključuje Milena Vukoslavović.

piše Anja Kožul