Na prošlogodišnjem Sijelu tromeđe u Strmici podno Dinare, zaorila se pjesma „Goruj goro, loluj moja lolo“. Izvele su je pjevačica Svetlana Spajić i Mila Mizdrak, zvijezda Sijela koja je tada po prvi put javno otpjevala groktalicu. Mila je uz Svetlanino mentorstvo i ohrabrenje pustila glas i otpjevala još i „Zavij vuče, zagrakći gavrane“, ali po posebnom načinu pjevanja, onako kako to interpretira najslavniji bukovački pjevač Obrad Milić. Ženska grupa s Milom je pjevala „Tri sam ljeta čobanica bila“. Bio je to spektakl i magični trenutak stupanja na scenu mlade Strmičanke. Otada do danas Mila Mizdrak (2005.) pjeva, pjeva i ne prestaje, kao što kaže ona stara krajiška pjesma.

Ne smeta joj puno što u svom okruženju nema koga pozvati na pjesmu. Uz družinu bi bilo kudikamo lakše i ljepše, ali Mila odolijeva pjevačkoj samoći, znajući da svakodnevno mora vježbati grlo i održavati kondiciju. Izvodi jednostavne vježbe durskih i molskih trozvuka za gipkost glasa, drži jedan ton i u njemu pravi alikvotu. To joj pomaže u pravilnom držanju jezika i vježbanju uha da čuje istu „zvonjavu“ u grupnom pjevanju. Glavnu ulogu kod groktanja ima dijafragma, pa i tu vježba spuštanje i dizanje. Kad sjedne u auto od Strmice do Knina, 20 minuta iskoristi za raspjevavanje. Najslađe joj je pjevanje na ispaši među ovcama, u prirodnom okruženju groktalice.

Mila je jedina stanovnica Strmice svoga uzrasta. Prije nekoliko godina došla je iz Beograda živjeti s ocem. Iako odaje utisak da je čitavog života uz pjesmu, Mila u djetinjstvu nije imala prilike da je čuje jer je rođena i odrasla u sasvim drugoj sredini – na jugu Francuske. Preseljenjem u Srbiju dobija prvi kontakt s izvornom pjesmom. Otac ju je u osnovnoj školi vodio, priča nam, na koncerte Svetlane Spajić, Dragane Tomić i Milana Vašalića, kao i na guslarske večeri. U drugom razredu je otkrila svoj glas tako što je na malom odmoru povela pjesmu „Gusta mi magla“. U pet minuta je tako napravila svoju prvu pjevačku grupu i naučila sedam drugarica da basiraju!

– Ćaća isto pjeva, ali ne voli da ga čujemo, neće, kaže, da se sramoti. Ja sam se za tehniku počela zanimati prije tri godine. Uvijek sam pjevala, ali grlu nisam davala vremena da se navikne, nije nikad tako pjevalo. Potrebno je uložiti mentalni napor u to, da se uživiš u pjesmu da bi je iznio kako treba. To sam naučila kroz ovo svoje iskustvo. Imala sam dva dobra nastupa. To su jedini nastupi u kojima sam ušla u pjesmu, u njenu suštinu. Jednom u Grahovu kad sam pjevala „Ropstvo Janković Stojana“, a drugi put u Žegaru kad sam pjevala sa Svetlanom Spajić. Tad sam dala glavi da misli o pjesmi, dala sam se u cjelini. Jednostavno se moraš predati pjesmi. Nije poenta samo je ispjevati nego je živjeti, da se vratiš u to vrijeme sto godina unazad – objašnjava Mila.

Komentiramo kako je to vrlo specifičan javni nastup u kojem nema mjesta suzdržanosti i sramežljivosti. A i to se, poput tehnike, mora savladati.

– Ja se i dalje borim s tim, i dalje kad izađem na scenu ne znam šta ću sa sobom, ali guram, ne dam da se to toliko vidi. Može mi se oprostiti jer sam nova u tom svemu. To je možda i najradikalniji javni nastup! Fali mi neka grupa, fali mi jer s vremenom se gubi inspiracija, nemaš s kim pjevati. A pjesme uvijek fali, kad bismo mogli svi da pjevamo svijet bi bio najljepši. U kontaktu sam sa narodnim umjetnikom Sašom Lukićem iz Velike Popine, on mi često šalje stihove koje zapisujem, daje mi puno znanja. Ali nikako da se nađemo, ja radim, on ima puno posla oko blaga. Nismo toliko daleko vremenski, ali treba nam onda minimalno cijeli jedan dan da bi sjeli, pričali, pjevali pa se rastajali – govori naša sugovornica i dodaje da groktalicu obožava jer se osjeća moćno kada je pjeva.

Voli ona i nevesinjske pjesme, ali, kaže, nije još dovoljno upoznata sa svim melosima.

Mila je u Srbiji pohađala bilingvalni razred, a prvo je progovorila srpski pa francuski. Međutim, do treće godine nije pričala ništa. Nije htjela govoriti, bila je tvrdoglava, prisjeća se. I onda je jedno ljeto otišla kod tetke u Beograd koja ju je uzela pod svoje.

– „Pričaj, pričaj, pa vidiš da ti pričam nešto, što mi ne odgovaraš“, govorila mi je. I tako sam počela. Ne koristim francuski svakodnevno, ali u pekari u kojoj radim češće pričam francuski nego u svih 12 godina kako ne živim tamo. Ima puno turista Francuza, prepoznam po njihovom engleskom da su Francuzi i okrenem na francuski da se ni oni ni ja ne mučimo. Svi se iznenade i baš bude simpatično – priča Mila.

Na pitanje kako žive mladi u Kninu, ona govori da su uglavnom po kafićima i tuđim kućama. Ima više grupa i ekipa u gradu, ali rijetko se može naići na neku veliku žurku ili okupljanje gdje će biti puno mladih zajedno. Ipak, Mila smatra da ne može zapravo ocijeniti kakav je mladalački kninski život jer ona, objašnjava, živi nekim čudnim životom na selu.

Iako će tek ući u sferu ozbiljnije poljoprivrede, imanje Mizdraka već sad je poveliko. S njima žive kokoške, ovce, nekoliko koza, jedan magarac i konj. Magarca zovu Mago, a ime mu je Sivko, dok je konj jednostavno – Lijepi. Tu su i dva šarplanica, jedan ovčar i košnica pčela. Svi se slažu, žive u harmoniji. Ponekad se i ćušnu, ali to je normalno, kaže Mila.

– Otvorila sam OPG i velika mi je želja da oživim svoje selo. Da se prokrče neki zarasli putovi, da se usele ljudi, s koje god strane svijeta da su. Da možeš s nekim nešto raditi, ma za početak samo progovoriti. Toga nam ovdje fali da nam bude dobro u Strmici. Kad mi ćaća priča o selu nekad, meni je to nevjerovatno. Ovdje je bila najveća škola u ovom kraju, a eno je sad prazna. Bilo je između 500 i 800 đaka, samo iz Strmice, ne računjući sela okolo. Strmica se smatrala za grad. Imali smo svoju policijsku stanicu, školu, ciglanu, željeznicu, puno kafana i dućana, poštu, doktora, sve – nabraja Mila.

Unatoč svemu, mlada Strmičanka vjeruje da je život u podnožju Dinare i dalje moguć. Zato svaki svoj dan oplemeni pjesmom.

piše Anja Kožul