Već par sati prije nego je pomrčina Sunca 12. augusta 2026. godine trebala biti vidljiva u Zagrebu, niz Opatičku ulicu razvukao se živahan red odraslih i djece. „Mali mjesec!“, uskomešalo se nekoliko dječaka na prepunoj terasi zagrebačke Zvjezdarnice, zavirivši s iščekivanjem u kupolu. Odsjaj djelomično zamračenoga Sunca, projiciranoga na bijelom zaslonu, otisnuo je na zid kupole minijaturu polumjeseca. „Mislio sam ponijeti teleskop sa sobom, ali kako je puno ljudi, uzeo sam samo solarni filter. Možete pogledati kroz njega“, ponudio je mladić gospođi koja se nije uspjela probiti do kupole.
Kao što je u kupoli objektiv teleskopa koncentrirao Sunčevu svjetlost na matiranu podlogu da bi se izbjegla oštećenja vida, neizravan pogled u pomrčinu pružala je i spontana camera obscura, pa je more polumjeseca, poput onoga na zidu kupole, izranjalo i kroz krošnje drveća, a za nebeskim se srpovima tragalo i u kućnoj radinosti: s leđima okrenutima Suncu, bilo ga je moguće sigurno promatrati na bijelom „ekranu“ unutarnje strane kutije za cipele, u koju svjetlost prodire kroz probušenu rupicu na obloženoj aluminijskoj foliji.
Pojas potpune pomrčine Sunca ove godine protezao se španjolskim Balearskim otocima, Zaragozom, Léonom, Burgusom, Oviedom i Santaderom, zapadnim Islandom, regijom Westfjords (gdje se i najduže zadržala – i to dvije minute i 13 sekundi), poluotocima Snæfellsnes i Reykjanes, istočnom obalom Grenlanda i dijelovima Portugala i Rusije. Iduće potpuno zamračenje 2. augusta 2027. predviđa se da će biti najduže kojem će biti moguće svjedočiti do 2114. godine. Uz kraće intervale u Španjolskoj, Alžiru, Maroku, Tunisu i Libiji, očekuje se, naime, da će u okolici Luxora u Egiptu trajati punih šest minuta i 22 sekunde.
Moderna znanost prvo točno mjerenje pojave pomrčine Sunca veže uz Newtonovu teoriju gravitacije. Engleski astronom Edmund Halley upustio se 1684. u raspravu s Robertom Hookeom o mogućnosti dokazivanja zakona obrnutoga kvadrata u fizici, prema kojem se snaga privlačenja nebeskih tijela smanjuje kada se povećava kvadrat udaljenosti među njima. Kako Hooke, s kojim će se Newton sporiti za primat otkrića, nije isporučio obećani dokaz, Halley se uputio Newtonu u Cambridge. Tri mjeseca kasnije Newton je Halleyu poslao „De Motu Corporum in Gyrum“ i, uz Halleyevu financijsku i uredničku podršku, 1687. objavio „Philosophiæ Naturalis Principia Mathematica“, u kojoj je teorija gravitacije dobila punu razradu. Halley je, primjenom Newtonove matematike na arhivske dokumente, predvidio pomrčinu Sunca 3. maja 1715. godine unutar četiri minute.
Dva će stoljeća kasnije na pomrčini Sunca biti nanovo testirane Newtonove postavke. Albert Einstein 1915. godine generalnom je teorijom relativnosti preokrenuo razumijevanje načina na koji gravitacija djeluje. Dok je Newton smatrao da je gravitacija sila kojom nebeska tijela povlače jedna druga, Einstein je utvrdio da gravitaciju čine zakrivljenja u prostor-vrijeme kontinuumu koja tijela u pokretu kreiraju. Revolucionarni obrat u znanosti dogodio se tek, kao i kod zakona obrnutoga kvadrata, konkretnim i neoborivim dokazom teorije relativnosti, koji je omogućila potpuna pomrčina Sunca 29. maja 1919. godine.
Astronomski tim na čelu s Arhurom Eddingtonom i Frankom Dysonom mjerio je u brazilskom Sobralu i na otoku Príncipeu u Gvinejskom zaljevu promjenu položaja pozadinskih zvijezda, Hijada, za pomrčine, koje u uobičajenim uvjetima nisu vidljive na nebu, u odnosu na položaj zabilježen tokom noćnih posmatranja prethodnih mjeseci. Mjerenja su pokazala da je Sunce savilo svjetlost, a onda i opažajni položaj zvijezda, za 1.75 kutne sekunde, koliko je Einstein predvidio, a ne za 0.85 kutnih sekundi, kako bi proizlazilo iz Newtonova rada. Uz potvrdu teorije relativnosti, Eddingtonov i Dysonov tim, čiji su rezultati Einsteinov doprinos donijeli u medije i popularnu kulturu, označio je i blisku suradnju dvije donedavno zaraćene države, Velike Britanije i Njemačke.
No solidarnost i internacionalnost zastajale su na bijeloj kolonijalnoj Europi. Posmatranja pomrčine na plantaži kakaa Roça Sundy otoka Príncipea odvijala su se oslanjanjem na prisilni rad nekadašnjih robova i njihove djece, dovedenih transatlanskom trgovinom ljudima iz Angole, Mozambika i Cape Verdea. Portugal se domislio da ropstvo nastavi i nakon što je službeno ukinuto 1869. godine zabranom napuštanja plantaža radnicima bez privole vlasnika, uz danonoćni rad u iznimno teškim uvjetima i stražu koja je bičevima kontrolirala svaki dio radne svakodnevice. Beskrajni dug za hranu i smještaj koji su vlasnici nametali tobože oslobođenim robovima držao ih je u uvjetima skoro pa istovjetnim onima prije 1869. godine. Ana Simões, Hugo Soares i Luís Miguel Carolino u tekstu su za The British Journal for the History of Science iz 2025. godine ukazali da su Eddingtonu i suradnicima radnici prenijeli dvije tone opreme kroz šumu, izgradili potrebnu infrastrukturu i iznijeli mnoge tehničke i logističke zadatke eksperimenta.
Znanstvene su se ekspedicije u 19. i 20. stoljeću, koje su prelazile velike udaljenosti da bi uhvatile iduću potpunu pomrčinu Sunca, uvelike i svjesno oslanjale na kolonijalni transport i komunikaciju, lokalnu radnu snagu i vojne i administrativne mreže. Tokom potpune pomrčine Sunca u augustu 1868. godine francuski astronom Pierre Janssen u indijskom Gunturu primijetio je žutu spektralnu liniju koja se nije mogla objasniti nijednim poznatim kemijskim elementom. Ispostavilo se da se radi o heliju, ali i da se Sunčeve prominencije, mase užarenoga plina, mogu promatrati spektroskopski i neovisno o pomrčini. Janssen je mogao doći do tih zaključaka služeći se resursima promatračnice koju je izgradila Istočnoindijska kompanija 1792. godine kako bi se mogle kreirati što preciznije karte teritorija pod njezinom kontrolom, a onda i poreznim sustavom. Totalna pomrčina Sunca 2027. godine, oko koje se već planiraju budući znanstveni projekti i turistička putovanja, proći će kroz regije u kojima su koncentrirani sukobi oko izvora nafte i plina, koje su obilježene migracijama, nestašicama vode i klimatskim promjenama.
U zapadnoj je književnosti moguće pronaći rekurentan motiv bijeloga putnika, bilo kolonijalista i avanturista, bilo učenjaka, koji se nađe u nesretnim ili opasnim okolnostima i iz kojih se izvuče svojim znanjem o nekadašnjim ili budućim pomrčinama Sunca. Tako se u Hérgeovim „Zatočenicima Sunca“ iz 1948. godine Tintin i kapetan Haddock zateknu među imaginarnim potomcima Inka koji osude pridošlice na smrt. Pogubljenje uspiju izbjeći fingirajući nadnaravne moći tvrdnjom da mogu postići da Sunce nestane. U Haggardovim „Rudnicima kralja Solomona“ iz 1885. godine kapetan John Good, na temelju almanaha s popisom datuma pomrčina, zastraši domorodačko stanovništvo zamišljene afričke zemlje Kukuanaland autoritetom koji tobože ima nad Suncem.
U romanu Marka Twaina „Jenki na dvoru kralja Artura“ iz 1885. godine američki inženjer Hank Morgan zatekne se u feudalnoj Engleskoj i spasi glavu prijetnjom nadolazeće pomrčine Sunca. Morgan im, pritom, donese industrijalizaciju u liberalnoj ideji povijesnoga progresa. Sva ta sanjanja vlastite superiornosti nad rasijaliziranim ljudima ili nekim prošlim društvenim odnosima nisu plod samo propagande nego i stvarnih povijesnih zapisa: možda najnotorniji kolonijalista Kristofor Kolumbo 1504. godine iskoristio je na sličan način pomrčinu – ali Mjeseca, ne Sunca. Kada se njegova posada nasukala na današnju Jamajku, da bi primorao tamošnje stanovnike da im ustupe hranu, upotrijebio je almanah s datumima pomrčine (poput fikcionalnoga kapetana Gooda) i rekao im da će se u suprotnome božanstvo naljutiti i zakrvaviti Mjesec.
Kako figura „velikog, razumnog osvajača“ nije zamrla ni sredinom 20. stoljeća, gvatemalski književnik Augusto Monterroso poigrao se 1959. godine egom Zapada. U kratkoj priči „El eclipse“ španjolskoga fratra Bartoloméa Arrazole uhvate Maje i odluče ga žrtvovati. I ovdje se Arraazole sjeti da bi mogao „neukim Indijancima“ podvaliti pomrčinu Sunca kao osvetu s visina. U Arrazolinoj se priči jedino jadan fratar strmoglavio; naime, Maje su ga svejedno spalile, definiravši datume pomrčine same, kako priča kaže, i „bez Aristotelove pomoći“. Dresdenski kodeks s 405 mjeseci Majama je bio podlogom za praćenje intervala među pomrčinama Sunca i Mjeseca i predikcije kada bi se mogle opet dogoditi. U Babilonu su se već u 1. tisućljeću pr. n. e. astronomskim dnevnicima matematički iskazivali obrasci, kao što je Sarosov ciklus koji ih je predviđao aproksimativno svakih 18 godina, 11 dana i 8 sati. A arapski srednjovjekovni su astronomi razvijali složene matematičke modele gibanja nebeskih tijela i, na temelju njih, donosili zaključke.
U fundusu Muzeja naivne umjetnosti čuva se ulje na staklu Ivana Generalića „Pomrčina Sunca“. Slika je nastala 1961. godine, u kojoj je 15. februara dokumentirana posljednja potpuna pomrčina Sunca na našim prostorima. Crvenkastim bljeskom prigušenoga Sunca okupana je opustošena ravnica, bez usjeva i plodova, uz ogoljene grane drveta. Sablast utrnutoga života u imaginariju umirućega Sunca komentarom je smrti sela i bojazni vezanih uz socijalističku transformaciju svakodnevice. Zbunjeni pijetlovi usred mraka kukuriču smeteni događanjima, sugerirajući destabilizaciju ritma prirode i životinja. Na Generalićevoj slici dio ljudi pada ničice pred Suncem i sudjeluje u procesiji, pripisujući njegovu zatamnjenju religijske konotacije. Potreba za interpretacijom iznenadnih okolnosti, ali i okolnosti nagrizanja do tada poznatoga života ekonomskim, društvenim i političkim previranjima, značila je kolektivno pregovaranje toga kako pomrčinu kao znak ili fenomen tumačiti.
Tatjana Kren u članku „Opažanje i snimanje potpune pomrčine Sunca 15. II. 1961. na otocima Hvar i Brač te na Biokovu“ iz 2022. godine ukazuje na napore zvjezdarnica i opservatorija da reduciraju rascjep između proučavanja neba i života ljudi koji ga posmatraju i koji o njemu ovise. Ususret pomrčini 1961. godine, zagrebačka je zvjezdarnica pripremila niz predavača koji su na poziv stigli u čak 46 općina i gradova govoriti o spoznajama stečenim o pomrčinama i drugim astronomskim zbivanjima i njihovim utjecajima na okoliš, ekonomiju i način života. U novinama se već zamišljala iduća pomrčina u Jugoslaviji, ona djelomična u augustu 1999. godine. Nacionalistički se rat tada već dogodio, neke druge sablasti, koje još nisu prodrle u Generalićevu maštu, pokazale su da su pomrčine priče o zemaljskim stvarima, koliko i priče o Suncu i Mjesecu.
piše Nina Čolović