Sport me nikad nije pretjerano zanimao, osim rekreativno. Istina, sa zanimanjem pratim neke individualne sportove, ali onaj natjecateljski dio, pogotovo kod timskih sportova, najčešće mi je ubitačno dosadan. Bogohulno je to reći u ovom našem dijelu svijeta gdje se obična lopta tretira kao božanstvo, ali, eto, ima nas jadnica i jadnika koji ne padamo u deliriji kad igra naš tim ili repka, zapravo cijelu tu navijačku kulturu smatramo fanatičnom i krajnje napornom.

U nevjerici sam i donekle suosjećajno promatrala muškarce mog života, kao i neke prijateljice prilikom utakmice, pogotovo derbija. Zajedništvo? Dobro, ali s kim? Po kojoj osnovi? Mjestu rođenja? Izostanku mozga? Ne možeš ti to razumit, bio bi najčešći iznervirani odgovor. Istina, ne mogu. Na kraju bi se toliko iskreno uvrijedili da bih kapitulirala – moji dragi ljudi su poklonici kulta i preostaje nam samo da međusobno NE pričamo o tome. Mučala sam i kad su se navijači mlatili s kim stignu i kad su se pjevale ustaške pjesmice i dizale desnice, a voljeni klubovi šutjeli. Slobodno patite, mazohisti, rekla sam (ali u sebi) prijateljima poklonicima kulta, moj život to minimalno dotiče.

Osim kad je riječ o muralima, tu mi đavo ne da mira. Jer nigdje se tako ne sljubljuju kič i banalnost kao na muralima hrvatskih navijača, a vrijedi ovo i regionalno. Gnjavila sam bližnje, poklonike baluna ili lopte kad god sam stigla, pila sam im krv na slamčicu: Dobro, što ti kao stručnjak, drug, građanin misliš o tome? Zar to nije vizualno silovanje? Zar to nije nasilje u javnom prostoru? Ovisno o gradu u kojem se nalazimo, svaki drugi zid je prebojan nekim izrazito ružnim do jedva podnošljivim muralom Torcide, tek nešto manje BBB-a (valjda jer je Zagreb veći grad, pa se lakše izgube) ili kako se već infantilno zovu te navijačke skupine po Hrvatskoj. Ali moji bližnji, među njima i poneki povjesničar umjetnosti, restaurator, arhitekt, novinarke i pisci, profesorice i aktivistice, ljudi istančana okusa i arbitri po pitanju svake druge estetske dileme i društvene dubioze, samo bi frknuli kao da tjeraju muhu i okrenuli temu. Oni malo manje senzibilni, i ne toliko bližnji, pitali bi narogušeno: Zašto to TEBI smeta? Pa ne bi smetalo to što je objektivno ružno oku, da uz to nije i silovanje čitavih gradova istom monokulturom, čak i kad bi bila simpatičnija, čak i ako bih, kao većina javnosti, zatvorila oči pred onim crtežima kalašnjikova, mrtvačkih glava i ponekog kriptoustaše pod kacigom. Ako nas već sve primoravaju da svakodnevno gledamo te slikarije, nek’ daju malo boje, mašte, stila i životne radosti – igre, kako to rade u Napulju, na primjer.

Tridesetak godina zakržljalu etiku ukorak prati ista takva estetika. Ona ista etika i estetika koja je rušila Bakićeva, Bogdanovićeva i Džamonjina remek djela u ostatku svijeta prepoznata kao vrhunski modernizam.

Društvo koje svoj krhki identitet temelji na rušenju i potiranju vlastite kulture i povijesti, mora biti nestabilno, nekako je logično. Ne treba se zato previše čuditi kad polaznicima navijačkih likovnih radionica stasalim u takvoj klimi ništa ne predstavlja lice glumačke dive Zdravke Krstulović, čiji je mural prije nekoliko tjedana prekriven još jednim ljupkim navijačkim uratkom.

Mural Josipe Krolo u Ulici slobode bio je prvi u nizu murala koji su u sklopu inicijative udruge Domine posvećene splitskim velikankama oslikale splitske umjetnice i koji je naišao na oduševljenje javnosti; usprkos tome što, prema riječima Domina, nijedna splitska vlast nije imala sluha za njihova nastojanja da u javnom prostoru nađu mjesta za žene koje su gradile Split. Mural, s nazivom i natpisom: „Zdravka Krstulović: Ja sam Dalmacija“ (što su, prema navodima, posljednje riječi koje je na sceni velika glumica izrekla), i koji će, bude li sreće, zahvaljujući srčanoj reakciji dijela Splićanki i Splićana u skoro vrijeme ponovo krasiti neku gradsku fasadu, nije jedini koji je naslikala neka umjetnica, a koji je nakon višegodišnjeg postojanja, zadnjih tjedana i mjeseci devastiran u spontanom naletu mizoginije. Dva poznata i uočljiva murala u Zagrebu doživjela su sličnu sudbinu, uništili su ih neznani huligani. Očigledno, siledžije i kukavice ohrabreni, blagoslovljeni s vrha, prepoznali su svoj trenutak i u ovom slučaju.

U medijima je odjeknulo da je u Kranjčevićevoj ulici na zagrebačkoj Trešnjevci uništen već legendarni mural Ene Jurov „Nogomet narodu, nogomet ženama“. Pa ako još uvijek postoji netko tko misli da nam feminizam više nije potreban, neka baci oko na komentare koje su ovi tekstovi izazvali – ne postoji nijedna stvar koja će tako lako ujediniti hrvatske desnicu i ljevicu kao iziritiranost i strah od feminizma.

Ena Jurov je izradila ovaj mural 2023. godine, a osmislila ga je s novinarkom Ivanom Perić. Mural je posvećen nogometašicama tog kvarta među kojima je najpoznatija Maca Maradona, a nakon što je tri godine veselio Trešnjevku, prešaran je crnom bojom negdje u prosincu, valjda s ono farbe što je preostalo iz „mjeseca pijeteta“.

Također, na Dubravkinom putu netko je nedavno bijelom bojom zalio portret Sofije Stockau koji je 2021. na trafostanici naslikala Helena Klakočar. Sofija Stockau bila je supruga bana Jelačića, koji ju je oženio u pedesetoj godini dok je ona imala šesnaest. U tom svjetlu, bez obzira na „druga vremena“, manje romantično izgleda činjenica da je slavni ban svojoj mladoj supruzi napravio šetalište u šumi po kojoj je voljela šetati i nazvao ga Sofijin put. Kasnije, nakon Drugog svjetskog rata, naziv šetališta preimenovan je u Dubravkin put, po Gundulićevoj Dubravki, a kada je ban Jelačić u velikom stilu 90-ih vraćen na glavni trg glavnog grada, nitko nije mario za Sofiju ni za Sofijin put (pa ta ni naša bila nije, a i to dijete koje je imala s banom je umrlo). Lik zaboravljene banovice, kojoj plemstvo nije pomoglo da ne bude drugotna, na njenom šetalištu oživjela je tek Helena Klakočar, izvukavši je iz zaborava – sve do prošle jeseni. Bilo je lijepo i pomalo neobično, skoro pa gostoljubivo, susresti lice djevojke u šetnji šumom. I trebalo je puno volje i puno mržnje da se dovuče kanta boje skroz u šumu, vjerojatno po noći kad nikoga nema, i zatim prolije preko Sofijina lica. Neshvatljivo.

U slučaju ova tri murala nije problematično autorstvo, o kojem vandali mogu tek pretpostavljati, kad bi im se uopće dalo bavit pretpostavkama, već ono što su autorice nacrtale u javnom prostoru – a to su lica žena. Ona im, u najboljem slučaju, ništa ne znače, u najgorem – ne mogu ih vidjeti.

Istina, čudile smo se i veselile što je Enin sportski mural izdržao tako dugo, a da ga neki pajdo iziritiran curama u nogometnim dresovima nije prešarao. I da se vratim na početak ove priče i distancu gorepotpisane prema sportu: upravo zahvaljujući ovom muralu, kao i sportskim kolumnama jedne od idejnih začetnice murala, novinarke Ivane Perić, i moja se antinogometna osoba malčice emancipirala. Da, mogla bih pratiti ženski nogomet ako ga u Hrvatskoj još uopće ima.

Onaj muški, teško, trebali bi se ispuniti neki preduvjeti: recimo da igra bude važnija od politike i da gradovi i zidovi gradova prestanu biti taoci uličnih bandi koje sebi tepaju da su navijači, a nitko se, što je smješno koliko i užasavajuće, njihovom teroru nema hrabrosti suprotstaviti. I, naravno, da im murale crtaju Ena, Josipa, Helena i ostale umjetnice, pa da to konačno na nešto sliči – da sliči na igru, a ne na rat.

piše Olja Savičević Ivančević