Stoji za mikrofonom, pozvana da govori o važnoj temi – kako njoj osobno, tako i onima u punoj dvorani. Publika pozorno i zainteresirano sluša, pljušte pitanja i komentari, a ona i dalje osjeća nemir: „Što ako ne budem dovoljno uvjerljiva? Što ako netko primijeti da nisam spremna?“

Druga stoji na čelu važnog odjeljenja u svojoj organizaciji, tek preuzela vodstvo. Svi ju gledaju s povjerenjem i poštovanjem, a ona razmišlja jesu li je greškom ili slučajem izabrali. U glavi već slaže listu ljudi za koje misli da bi ovaj posao bolje obavljali od nje.

Treća upravo završava projekt na kojem je radila mjesecima. Dok gleda rezultate svog napornog rada, misli joj se vraćaju na detalje, sitnice koje nije „savršeno“ odradila. Pita se hoće li netko otkriti njezine „pogreške“.

Mnoge će se pronaći u neka od ova tri primjera: da u trenucima kada bi trebale biti najponosnije, osjećamo onu tihu i smarajuću nesigurnost. Taj unutarnji glas koji nam govori da nismo dovoljno dobre, sposobne ili kompetentne ima ime – zove se imposter sindrom.

Kako bismo bolje razumjele ovaj fenomen, koji se naziva još i sindrom uljeza ili varalice, razgovarale smo s dvama psihologinjama. Objasnile su nam u kakvim se okruženjima javlja, koje društvene grupe najčešće pogađa i kako se s njime nositi.

– Prije nego što krenemo, važno je definirati što imposter sindrom jest, a što nije. Imposter sindrom se javlja kada osoba vjeruje da je njezin uspjeh posljedica sreće ili tuđe pogreške te strahuje od trenutka kada će netko iz okoline ‘otkriti’ da nije dovoljno sposobna. Događa se kada osoba svoja postignuća pripisuje vanjskim okolnostima, a ne vlastitim sposobnostima, trudu ili zaslugama – objašnjava Kristina Rajski, psihologinja, edukantica psihoterapije i poduzetnica.

Drugim riječima, nastavlja Rajski, umjesto da prizna vlastiti trud i kompetencije, osoba misli da je nešto postigla zbog sreće, pomoći drugih, slučajnosti ili zato što su okolnosti bile povoljne, a ne zato što je sama sposobna ili zaslužna.

– Istovremeno ima i nerealnu sliku o tome što znači biti dovoljno dobar ili sposoban. Vjeruje da kompetentnost znači nikada ne griješiti, uvijek znati sve, biti savršeno pripremljen i imati stalnu kontrolu, što je, naravno, nemoguće – govori nam Rajski.

Dodaje kako je važno razlikovati imposter sindrom od prirodne nesigurnosti u novim situacijama. Kada se osoba nađe pred novim izazovom, određena razina straha i sumnje sasvim je očekivana, ali, kaže psihologinja, ako osoba unatoč nizu uspjeha i dalje ne vjeruje u sebe te svoje postignuće ne pripisuje sebi, tada govorimo o imposter sindromu.

Navodno je i Albert Einstein, koji nam je danas simbol genijalnosti, pokazivao karakteristike impostera kada je izjavio da je poštovanje prema njegovom radu „pretjerano“ i kad je govorio da se osjeća kao „nehotični prevarant“.

Izraz „fenomen varalice“ skovan se u jednom psihološkom časopisu 1978. godine, ali tek odnedavno je šire poznat. Budući da se o ovom fenomenu dosta govori u popularnoj psihologiji, kroz društvene mreže i portale, gdje se nerijetko naglašava da je češći kod žena, zanimalo nas je što o tome misle stručnjakinje, čime su te tvrdnje potkrijepljene te kako u tome ulogu igra širi kontekst patrijarhata i rodnih uloga.

– Imposter sindrom relativno je nov pojam u psihologiji i psihoterapiji. Nije klasificiran kao službeni psihički poremećaj, pa je samim time ograničen broj istraživanja o njegovoj učestalosti, dijagnostici i tretmanu. Iako rezultati istraživanja nisu posve konzistentni, pokazuje se da žene u većoj mjeri iskazuju obilježja imposter sindroma u odnosu na muškarce. Međutim, pojava sindroma uvelike ovisi o populaciji koja se ispituje, primjerice, više stope pronalazimo među studentima i osobama koje rade u izrazito kompetitivnim profesijama. Dodala bih i da su žene sklonije potražiti pomoć, što može utjecati na veći broj prijavljenih slučajeva – kaže Rajski.

Slično govori i Mia Popić, psihoterapeutkinja i biznis psihološkinja.

– Da, istraživanja i praksa pokazuju da imposter sindrom statistički češće pogađa žene, naročito u kontekstima u kojima su brojčano manje zastupljene ili se od njih istorijski nije očekivalo da budu na datoj poziciji. Ali važno je naglasiti: žene nisu ‘sklonije’ sumnji u sebe zato što im nešto nedostaje. One su sklonije imposteru zato što žive u društvu koje češće sumnja u njih.

Objasnila je kako nije čudno da žene često teško prisvajaju vlastiti uspjeh kada generacijama odrastaju uz poruke da trebaju biti skromne, da se ne ističu, da ne traže previše i da su postigle nešto ponajprije zbog sreće. Takve poruke, ponavljane iznova, lako stvore osjećaj da uspjeh nije nešto što smo zaslužile, nego nešto što se tek tako dogodilo i što nam se može u svakom času oduzeti.

– Imposter sindrom je, u tom smislu, manje ženska mana, a više društveni fenomen. On je reakcija na spoljašnja očekivanja, posledicu rodnih stereotipa i dugogodišnjih normi koje i dalje oblikuju poslovni i akademski svet – kaže nam Popić.

On, prema Popić, posebno pogađa ljude iz manje privilegiranih grupa i da je to posebno vidljivo ondje gdje je netko „prvi“, „rijedak“ ili svojevrsni „izuzetak“. Spomenula je da se to često događa ženama koje rade u izrazito muškim okruženjima, pripadnicima etničkih manjina, osobama koje dolaze iz nižeg socioekonomskog okruženja, pripadnicima LGBTQ+ zajednice te svima koji ulaze u prostore u kojima njihova grupa „istorijski nije bila prisutna“.

– Zašto? Zato što se imposter sindrom hrani osećajem da „ne pripadaš“. Ako ste u prostorima u kojima niko ne izgleda kao vi, ne zvuči kao vi ili nema vaše iskustvo, normalno je da se pitate da li ste „prava osoba na pravom mestu“. Ovo nije individualni problem već sistemski efekat nejednakosti, odsustva reprezentacije i stalnog dokazivanja – govori nam psihološkinja.

Imposter sindrom nije klinička dijagnoza, ali je duboko povezan s mentalnim zdravljem, ističe Popić. Najčešće, u svojoj praksi, uočava obrazac u kojem karijerni izazovi vode do anksioznosti, koja potom potiče pretjeranu pripremu, a ona dovodi do iscrpljenosti i pregorijevanja.

Ljudi koji osjećaju imposter sindrom ulažu ogromnu količinu energije kako bi „dokazali“ svoju vrijednost i spriječili da budu „otkriveni“, što često rezultira kroničnom anksioznošću, napetošću, problemima sa spavanjem, izbjegavanjem izazovnih situacija i niskim samovrednovanjem.

– Kada takav obrazac dugo traje, on može da utiče i na raspoloženje. Nekad je prvi simptom depresivnosti upravo osećaj da „ništa što radim nije dovoljno“ ili da „nisam zaslužila ono što imam“. Dakle, imposter sindrom sam po sebi nije poremećaj, ali jeste rizični faktor za niz emocionalnih teškoća. Posebno kod ljudi koji su dugo pod pritiskom visokih očekivanja, kako spoljašnjih tako i sopstvenih – dodaje Popić.

Obje naše sugovornice naglasile su da ne postoji jedan jedini uzrok, već da se imposter sindrom razvija kao rezultat kombinacije životnih okolnosti, načina na koji osoba vrednuje sebe (kroz nisko samopouzdanje ili kroz perfekcionizam), ali i kako su je kroz odrastanje i razvoj vrednovali drugi.

Visoko kompetitivna okolina i iskustva iz djetinjstva, poput uvjetovane podrške, stroge kritike ili uspoređivanja s vršnjacima, mogu dugoročno narušiti samopoštovanje. A stalno uspoređivanje s drugima, osobito danas, kroz idealizirane prikaze na društvenim mrežama, dodatno pojačavaju osjećaj neadekvatnosti.

– Društvene mreže neizbježno su promijenile svijet u kojem živimo. Vjerujem da su donijele mnogo pozitivnih promjena i mogućnosti, pa ih ne treba promatrati isključivo negativno. Ipak, one su značajno pojačale fenomen uspoređivanja jer se na njima prikazuju idealizirani trenuci i životne pobjede. Istraživanja pokazuju da uspoređivanje na društvenim mrežama povećava osjećaj imposter sindroma, jer se vrlo lako javlja dojam da je netko drugi uspješniji, sposobniji ili vredniji. Zato uvijek naglašavam važnost kritičkog pristupa društvenim mrežama i svijesti o tome da ono što se ondje prikazuje nije cjelovita slika života jer će se prije objaviti poslovni uspjeh nego, primjerice, probavne smetnje ili svađa s partnerom – kaže Kristina Rajski.

Obje naše sugovornice naglašavaju da imposter sindrom nije problem koji se rješava jednom terapijskom tehnikom, nego proces koji uključuje kombinaciju terapijskih pristupa te strukturirani rad na uvjerenjima i uz širu podršku u razumijevanju emocija, ponašanja i unutarnjih obrazaca.

Prema Rajski, važan korak nakon osobne terapije je osvještavanje. Tu je korisno preispitati kako reagiramo na uspjeh, koliko često sumnjamo u sebe, prihvaćamo li pohvale ili ih doživljavamo kao nezaslužene, kako se nosimo s neuspjehom i koliko nas opterećuje uspoređivanje s drugima.

Popić kaže da je njena primarna metodologija REBT (racionalno-emotivno bihevioralna terapija) a usmjerena je na prepoznavanje iracionalnih misli – poput uvjerenja da moramo biti savršeni, da ne smijemo pogriješiti ili da je uspjeh vrijedan samo ako je potpuno pod našom kontrolom – te njihovo postupno mijenjanje „fleksibilnijim, realističnijim i samoosnažujućim mislima“. Potom ističe važnost „unutrašnje sigurnosti, ne spoljašnje validacije“.

– Cilj nije da verujemo da smo „najbolji“, već da gradimo stabilnost koja ne zavisi od feedbacka drugih. To je ono što nazivam unutrašnja psihološka sigurnost – kaže nam i na popis dodaje još i „rad na perfekcionizmu i zdravim standardima“ (razlikovanje zdravih ambicija od destruktivnog samoponištavanja) i „razvijanje samoefikasnosti“ (osjećaj da možemo nešto postići djelovanjem, a ne čekanjem da se najprije pojavi besprijekorno samopouzdanje).

I posljednje na njenoj listi, a u čemu sve možemo sudjelovati, je normalizacija iskustva i razgovor.

– Imposter sindrom je najglasniji kad ćutimo o njemu. Kada ga imenujemo, delimo i učinimo vidljivim, on gubi moć – zaključuje Mia Popić.

piše Anja Vladisavljević