Nihad Suljić, 36-godišnjak iz Tuzle, ulazi u autobus za Sarajevo i sjeda među grupu prestrašenih ljudi. Saznaje da su na putu s graničnog prijelaza Županja-Orašje, gdje su pet dana bili zatvoreni, gladni i žedni. Ovaj put policija im je oduzela ruksake, ali im je na kraju vratila telefone. Nakon silaska s autobusa, Nihad ih moli da pričekaju te odlazi u obližnju ćevabdžinicu. Svakom od njih donosi porciju ćevapa ili piletine s roštilja. Pitaju ga koliko mu duguju, on odmahuje rukom.

Tako izgleda Nihadova svakodnevnica posljednjih deset godina. Na vlastitom iskustvu volontiranja u međuvremenu je izgradio udruženje Djeluj.ba koje pruža direktnu podršku ljudima u pokretu hranom, odjećom i drugim potrepštinama te posreduje u rješavanju administrativnih pitanja i ostvarivanju liječničke pomoći. Udruženje na životu održava i sjećanja, identificiranjem onih koji su nestali ili poginuli na našim granicama i rijekama. Djeluj.ba radi i s organizacijama koje se bore za pronalazak nestalih u genocidu počinjenom nad bosanskim stanovništvom, kao i s mladima, ženama sa sela i drugim osjetljivim skupinama. Na kraju jednog takvog radnog dana, Nihad odgovara na moj Zoom poziv.

Što je motiviralo vaše aktivističko djelovanje?

Ulici i porodici sam bio poznat po tome što sam obilazio starije. Moj prvi ozbiljniji aktivizam počinje kad sam upoznao Žene Srebrenice. Ova regija je od 1992. pa do genocida u julu 1995. primila najviše izbjeglica iz tog dijela sjeveroistočne Bosne i mnogo naših komšija je doživjelo istu sudbinu. Žene Srebrenice od 1996. pa sve do danas na tuzlanskim ulicama organiziraju mirne proteste svakog 11. u mjesecu. Priključio sam im se u srednjoj školi i bilo mi je inspirativno da se netko tako dugo, dostojanstveno i uporno bori za pravdu. Upoznao sam i Žene u crnom iz Beograda i one su me počele zvati na sastanke.

Prvi migranti i izbjeglice počinju pristizati u Tuzlu 2016., kad sam radio u jednoj privatnoj kompaniji. Ostajali su na našoj autobuskoj stanici, gdje prolazim svakodnevno. To je za mene dotad bilo potpuno nepoznato, ali vidio sam da su u teškoj situaciji. Završio bih posao u kompaniji u četiri, otišao na stanicu, kupio peciva, jogurta, kolača da jedu. Sporazumijevali smo se rukama kako bih ih pitao jesu li gladni i tako je sve počelo.

Nisam analitičar, političar, sociolog ni antropolog. Ne zanima me ni tko su ni šta su, ni kud će ni kako su prešli granice. Vidim čovjeka ispred sebe i to je za mene prirodno – ljudi su došli u moj grad i vidim da trebaju pomoć. Živim u porodici koja je primila izbjeglice iz Zvornika 1992. Sigurno moja nena nije imala završen studij socijalnog rada, nego je pozvala te ljude za sofru, tj. trpezu. Za to ne treba neka visoka škola.

Kako je iz toga nastao Djeluj.ba?

Sprijateljio sam se sa ženama koje su radile na stanici i gurali smo samo da nahranimo ljude te sam vršio pritisak, slao mailove Crvenom križu, organizacijama, ministarstvima. Napravio se sastanak, zovnu me da ispričam šta radim. Imao sam puno očekivanja jer čovjeku je mnogo da svaki dan dođe po 300 ljudi. Ali taj sastanak je bio beskoristan; kantonalni ministar za izbjeglice mi je rekao: „Da ih vi ne hranite, oni ne bi dolazili.“ Jel’ stvarno netko došao iz Kabula zbog moje paštete?

Nisam se obazirao na to. Napravio sam grupu na Facebooku, „Izbjeglice dobrodošle Tuzla“, i počeli su mi se pridruživati ljudi, najviše žene različitih profila – nekako je solidarnost uvijek više prisutna u ženskim krugovima. Kuhali smo i dijelili hranu, a ljudi su počeli dizati šatore na stanici te kasnije odlazili za kamp u Sarajevo. Uradili smo što smo mogli i snalazili se na razne načine. Svjedočili smo u tom trenutku, kao i dan-danas, svemu što je od rođenja do smrti u čovjekovom opusu – od toga da otac donese polumrtvo dijete u rukama, da se žena porodi, da nam netko umre.

Financirali smo se od dobrovoljnih priloga. Obični ljudi su pomagali i to me oblikovalo i ohrabrilo. Imao sam podršku kolega i vlasnika kompanije za koju sam radio – on me, multimilioner, i sam podržavao hranom i svime, da dam kome treba. Kad se 12 osoba utopilo na Drini, šefica mi je rekla da dva dana ne moram da dolazim. To su te tri ključne stvari: podrška porodice, podrška okoline i podrška poslovnog okruženja. Onda su počele dolaziti i humanitarne organizacije, ali mi smo i dalje bili tu. Nekada ih kritikujemo, nekada ih nadopunjavamo, nekada s njima radimo.

Kako je šira okolina tada reagirala i kako danas reagira na vaš rad?

Bilo je govora mržnje, ali ja sam britkog jezika, što sam naučio od Srebreničanki. Ne možeš svakome pričati o ljudskim pravima. Ali možeš ga smjestiti tamo gdje mu je mjesto i nastaviti svoje. Najviše su govorili da su izbjeglice mudžahedini koji nas žele islamizirati i da im pomažemo jer smo i mi muslimani, užasne teorije zavjere. Govorili su da sam krijumčar i kriminalac, prijavljivali me. Sve ono što prolaze aktivisti, novinari, ljudi koji rade s izbjeglicama, ali nisam se obazirao jer sam upoznao i mnogo divnih ljudi.

Uzet ću za primjer jedno selo, Vitinicu, nadomak bosansko-srbijanske granice u BiH. U tom dijelu Bosne u dvorištima se posadi grožđe kao neki suncobran, da pravi hlad u koji se smjeste stol i stolice. Ljudi su iznijeli tamo doručak i tako započinju naporan dan. Ide sedam dečki iz Afganistana i oni ih zovnu i posjednu za svoj stol. Žena u Vitinici je također svoju kuću otvorila za izbjeglice i sukobila se s graničnom policijom. Rekla je da su i njena djeca bila prisiljena napustiti Bosnu i Hercegovinu i da su i ovo nečija djeca.

Mi smo bili raseljeni, brisani s lica zemlje dok je čitav svijet to gledao; za nekoliko dana ubijeno je preko 8.000 ljudi. Ljudi su sistematski ubijani zato što su se zvali Nihad, etnička čišćenja su rađena samo zato što su tamo živjeli ljudi s takvim imenima. Možda upravo zbog toga znamo kako je kad moraš napustiti svoju kuću, posao, zemlju; kad izgubiš sve u jednom trenutku, samo zato što imaš drugačije ime.

U Bratuncu, gdje i danas nasred ulaza u grad piše „Svi su Srbi Ratkovi vojnici“, nalazim 16-godišnjaka ispred džamije. Odlazim u prodavnicu s njim, ne govorim kako se zovem, ali govorim ispred gospođa na kasi da sam našao dijete iz Palestine i došao da mu kupim nešto. Želim da to normalizujem, da se one u svojoj glavi ne pitaju jesam li krijumčar ili Crveni križ, nego vide da sam spontano naišao. I one su dale 10 i 20 maraka. Da je on bio sam ili da sam ja došao u uniformi IOM-a (UN-ove Međunarodne organizacije za migracije, op. a.), ne bi to uradile. Kritizirao sam već IOM i druge organizacije i zato mi sada ne daju da uđem u izbjegličke kampove. Ne želim da živim u društvu gdje će neko pod lupom da posmatra što ću ja nekoga nahraniti, napojiti i obući. Isto kao ni u onom u kojem će me neko čuvati s puškom.

Smatrate li da se civilne organizacije u regionu dovoljno bave izravnom pomoći?

Ne. Ne mogu da prihvatim da moram otići na planinu iznad Sarajeva gdje hotelska soba za jednu noć košta sto eura i pričati uz doručak. Pa evo kako sam večeras pričao na stanici: „Hello boys, hello. Hungry, yes, OK. Ja ne jedem govedinu, dobro, chicken. Goodbye, good luck, ciao.“ Za to mi ne treba neka radionica. Ne mislim da trebaju svi kao ja, ali ono osnovno – ljubaznost i hrana, da nekoga upitaš, da staneš, da nešto uradiš – to moraš. Nisam za to da imamo burnout, da odemo u krajnost pa izgubimo i sebe i prijatelje i porodicu. Ali, čovječe, stani koliko možeš.

Zagovaram solidarnost na djelu, što sam također naučio od Žena Srebrenice. One su vođene istinskim srcem – hoću istinu, gdje mi je dijete, tko ga je ubio i strpao u masovnu grobnicu. Te su žene, kad su ih mnogi osporavali, smjestile čitav jedan politički vrh u zatvor. Karadžić je bio doktor, a smjestila ga je u zatvor žena sa četiri razreda osnovne škole. Jesam za obrazovanje, za sticanje znanja, za nauku. To nam je prijeko potrebno, posebno bosanskohercegovačkom društvu. Ali kao što svi dišemo isti zrak, tako nam i solidarnost mora biti. Svatko u skladu sa svojim dometima i mogućnostima.

Vaš domet uključuje i identifikaciju osoba nestalih tokom migracija. Kako je započeo taj rad?

Dečko kojeg sam upoznao 2017. mi se obratio 2022. i rekao da je njegov komšija nestao na granici između Srbije i BiH. Otišao sam u Zvornik kao neformalni volonter, pomogla mi je civilna zaštita i pronašli smo tijelo. Jedan inspektor mi je tada rekao: „E, da znaš koliko se ljudi utopilo u Drini.“ Pitao sam ga gdje su ukopani i otišao da vidim.

Drveni nadgrobni spomenici koje su imali su bili istrunuli, dotrajali; bilo je i nabacanog smeća. Pomislio sam: bože dragi, hajde što nemaju dostojanstvo dok su živi, ali ti ga ljudi nemaju ni mrtvi. Odlučio sam da to očistim, dolazio tri ili četiri dana te na kraju došao na ideju da im postavim trajnije spomenike. Obratio sam se organizaciji SOS Balkanroute, koja me generalno podržavala, i oni su pristali. Krenula je priča, jedan slučaj, drugi, mediji. Počinju se javljati porodice. I u to sam ušao potpuno nespremljen jer nisam forenzičar ni inspektor, ali imao sam sreće.

Obilježili smo grobna mjesta u gradićima koji idu koritom rijeke Drine. Uključila se i Međunarodna komisija za nestala lica – eto sudbine da komisija koja je identifikovala hiljade žrtava u Srebrenici, Vlasenici, Bratuncu, Zvorniku, Bijeljini, sad identifikuje neke nove ljude. Naišao sam na jako dobrog doktora Vidaka Simića, patologa iz Bijeljine, a veliku je ulogu imala i novinarka i aktivistkinja Nidžara Ahmetašević, SOS Balkanroute, mediji – imao sam podršku svih.

Danas prvi put u povijesti jedna međunarodna organizacija radi grupne identifikacije. Prvih 36 uzoraka je otišlo u Hag. Prošle sedmice sam dobio informaciju da imamo dva podudaranja – prva dva, hajmo reći, skoro pa identifikovana čovjeka.

U dokumentarcu Barbare Matejčić „Uzrok smrti: granica“ kažete da svaki od tih grobova „svjedoči o zločinačkoj politici zatvorenih granica, koja ubija ljude, od Turske do Grčke (…) od BiH do RH“. Možete li nam opisati stvarnost tih politika danas?

Stvari samo postaju gore jer se na te smrti počelo gledati kao na sastavni dio migracija. Jako malo ljudi kritizira takav stav i pita se zašto se sve to uopće događa. Zašto je beba od devet mjeseci izgubila život u naručju svoje majke, zajedno sa svojim ocem, u Drini? Naslovi kažu „ilegalni migranti poginuli“ i običnog čovjeka navode da razmišlja kao da su ubijeni dok su pljačkali banku – kažu, žao mi je što je ubijen, ali ipak je radio nešto loše. Ta dehumanizacija počinje sa samom riječju „ilegalno“.

Za mene je moral na većem nivou od zakona. Onaj tko je poštovao Hitlerove zakone je bio uzoran građanin, a sada je nacista. Onaj koji je slušao Karadžića, Mladića i Miloševića je ranije dobio čin, a sada je ratni zločinac. Nije sve što je u skladu sa zakonom u skladu s ljudskim moralom, jer ljudske vrijednosti su nepromjenjive, a zakoni su promjenjivi. Za sto godina, netko će morati reći da su na našim granicama umirali ljudi jer im nismo dozvoljavali da bezbjedno uđu na naš teritorij, teritorij Evropske unije.

Ovo nije borba za migrante, ovo je borba za ljude. Vrlo često zaboravimo da će zlo, ako se normalizuje, zakucati na vrata odakle je krenulo. Dehumanizacija ne dolazi preko noći – nije se genocid u Srebrenici dogodio zato što je 10. jula 1995. naveče Ratko Mladić pio i rekao: „Sutra hajmo da pobijemo.“ Sve to je počelo puno ranije. Ako nam postane normalno da ljudi ulaze na zadnja vrata autobusa zato što su tamni i nose ruksake, sutra ću to biti ja.

Prošli tjedan sam išao sa ženama iz Brnjika na suđenje za ratne zločine. Njih 54, neke hodaju s dva štapa, ali je bitno da su tamo, jer moramo dokazati da postoji zakon, da postoje posljedice za zlo. Za sve nas je najbitnije da se govori o odgovornosti. Ne možemo se diviti npr. SOS Balkanrouteu zato što je platio spomenike. Moramo se diviti ljudima koji su u parlamentima rekli nešto. To je za mene najveći vid hrabrosti, reći onome tko ima moć da nije u pravu.

U kojoj mjeri državne institucije sudjeluju u sustavu identifikacije i kako on funkcionira?

Postoje zakoni koji to vrlo pristojno regulišu, ali ne postoji uhodan sistem. Svi podaci o tim smrtima ne postoje na jednom mjestu i ne postoji koordinacija. Navest ću primjer. Nađena su dva tijela koja na ruci imaju istetoviran pravoslavni križ. Kako radim s izbjeglicama, znam da pravoslavci najčešće dolaze iz Egipta, Kopti. Sutradan odlazim do kampa u Sarajevo gdje mi govore da su pronašli kartice s njihovim fotografijama i imenima koje je izdao kamp Preševo u Srbiji.

Sahranjujemo ih; dovodim sveštenika da obavi vjerski dio, iz dva razloga: ako su već imali pravoslavni križ, to je dio njihovog identiteta, a i da bih suočio vjersku zajednicu s tim da ljudi umiru. Dok sam dijelio hranu, dao sam grupi iz Egipta svoj broj telefona za slučaj da nešto znaju o njima i kroz dva dana mi se javljaju dvije porodice. Vidim po slikama koje šalju da su to članovi njihovih porodica. Spajam egipatsku ambasadu u BiH, tužilaštvo u Bijeljini i policijsku stanicu. Na kraju tog procesa ljudi se identifikuju, ekshumiraju i šalju u Egipat.

Zar policijska uprava, koja je našla tijela i vodila proces od obale do mrtvačnice, od mrtvačnice do groblja i znala za te kartice, nije mogla poslati službeni dopis ambasadi Egipta? Nije bila dužna. Svi su oni postupili u skladu sa zakonom. Civilna zaštita je izvadila tijelo, policija je napravila uviđaj, tužilaštvo je naredilo obdukciju i oni su time završili. Ali ovo je ljudskost, tako da sistem ne funkcioniše dovoljno. Zakoni postoje, ali njihova pozitivna praksa zavisi od pojedinaca. Ako mene sutra udari auto ili patolog premine, ponovo ćemo bilježiti samo N. N. lica.

Što sve skriva jedan N. N.?

N. N. skriva najprije čovjeka, koji je izgubio svoj život zato što nije imao dovoljno „jak“ pasoš. N. N. skriva rezultat jedne politike, jednu brutalnu istinu – da bježiš od rata, nasilja, siromaštva, progona da bi sačuvao život, i onda svoj život izgubiš na pragu tzv. civilizirane Evrope, koja tobože jamči sve divno i bajno. N. N. je nečiji sin, brat, otac, simpatija, komšija. Neko ko je slijedio svoje snove, ali nije mogao dalje od Drine ili od Save.

Čujem da radite i na knjizi o snovima, onima koje ljudi koje upoznajete u radu dijele s vama.

Kad ostvarim osnovnu komunikaciju, dam ljudima praznu svesku i oni u nju zapisuju svoje snove. Imam preko 50 takvih svjedočenja, zapisanih njihovom rukom na njihovim jezicima, jer vjerujem da tako mogu mnogo bolje izraziti što im je na duši. To je najbolji argument protiv svih tih teorija zavjere i otkriva ko su ti ljudi zapravo. Upravo ono što sam rekao – slijede svoje snove, žele bolji život, žele sigurnost.

Kad to prevedem, zamislio sam da to bude knjiga iz tri dijela. Jedan dio su svjedočenja koja sam prikupio, drugi svjedočenja porodica čiji su članovi izgubili život na putu prema svojim snovima. Treći dio su snovi koji su se ostvarili. Na jednom festivalu u Italiji, na primjer, vidio sam Hasana, kome sam ovdje u Sarajevu išao kupovati odjeću 2020. ili 2021., a koji sada radi u dva restorana i zaručio se. Svjedočim i takvim stvarima, i one su nevjerojatne.

razgovor vodila Julija Savić