Nikad nećemo prestati pjevati

Dok se ovoga mjeseca svjetski mediji osvrću na pogibiju nogometnih navijača i navijačica u Malongu u Indoneziji, mi se vraćamo u Egipat, na stadion u Port Saidu, gdje je prije deset godina poginulo 79 navijača. Već smo ih spominjale na ovim stranicama, prilikom januarske obljetnice tahrirske revolucije, koje su ultrasi bili važan dio. Kad se piše o ultrasima Egipta, raspon priče najčešće hvata period navijačkog organiziranja par godina prije revolucije do režimskog progona nakon revolucije, čega je Port Said (p)ostao simbol. Na Port Saidu priča obično staje, iako je između tog događaja i gašenja grupa ultrasa 2018. postojalo šest godina u kojima su se navijači nastavljali boriti.

Posebno su u tome važni ultrasi Ahlavi (navijači kairskog kluba Al-Ahli), jer se period njihove žestoke političke artikulacije dogodio baš nakon Port Saida. Uzmimo za primjer akciju koju su organizirali od 25. marta do 8. aprila 2012. godine. Dvije su sedmice tisuće navijača dežurale pred egipatskim parlamentom, tražeći pravdu za žrtve Port Saida i smjenu režima. Pred barikadama su danonoćno skandirali, palili baklje, blokirali promet. Duž ulice uz parlament postavili su 50-ak šatora u kojima su ljudi spavali na smjene. Na snimkama iz tog perioda vidi se kako atmosfera varira od kolektivnog bijesa i sukoba s policijom koja čuva parlament do zatišja, zajedničkog sjedenja, spavanja i tihog ćakulanja.

Najviše je momenata u kojima Ahlavi rade ono po čemu su na stadionu bili najpoznatiji, pjevaju, i skaču maltene kao jedno biće (u radu o ultrasima Egipta, istraživačica Dalia Abdelhamid Ibrahim ih naziva akustičnom zajednicom). Na glavnom transparentu pred parlamentom piše „We will never stop singing“ („Nikada nećemo prestati pjevati“). Neki momci tekstove pjesama drže u tekama koje im vire iz stražnjih džepova traperica. Većina ipak stihove zna napamet. Na ulici se smišljaju i nove pjesme. Nema u njima ničega o najljepšoj igri na svijetu, o ljubavi prema balunu i junacima nogometašima. U pjesmi „We will never stop singing“, s istoimenog albuma iz 2013. Ahlavi pjevaju: „Donesite zakone i spriječite publiku da sudjeluje / Naš glas se probija / I da sagradite tisuću zidova.“ U periodu prosvjedovanja nakon Port Saida nastala je i njihova najpoznatija pjesma, „Naša priča“. Iako su je Ahlavi napisali i otpjevali, bliska je i drugim egipatskim ultrasima, s kojima su zajednički ginuli pod čizmom vojnog režima. U „Našoj priči“ nema suptilnosti ni metafora prisutnih u njihovim ranijim pjesmama. Direktno se spominju vlada, Port Said i SCAF (Vrhovno vijeće oružanih snaga Egipta), poimence proziva režim. Nema u tim stihovima ni zrnca slatkog šećera za vene, nikakve romantike prema klubu. Ako išta živi vječno u „Našoj priči“, to je borba naroda. Pjesma je utoliko poziv na akciju, poruka da se i dalje valja odupirati režimu koji ne mari za egzistenciju onih kojima režimuje.

Ahlavi pjevaju: „Nogomet je bio pun laži i obmana: distrakcija i maska za autoritet / Pokušavaju ga ispolirati i učiniti brigom nacije: zaboravili su stadion, ispunjen tisućama / Rekli smo na stadionu, pred milijunima: dolje s režimom koji našu generaciju svakodnevno ubija / Smjestili su nam i nezamislivo učinili: ubili nam najmilije, ubili san mladosti.“ „Nastavite ubijati, nastavite ubijati“, ponavljaju više puta, „ali pjesmu nećete zaustaviti“. A mi Kairu dodajemo jednu prosvjednu iz Zagreba, onu s transparenta transmigrantskog kolektiva Žene ženama: „Ne mogu nas sve pobiti.“

piše Ivana Perić

foto Mohammed Hossam/ABAC/PIXSELL