Kanadska pjesnikinja i filologinja Anne Carson dobitnica je Nobelove nagrade za književnost za 2026. godinu. U obrazloženju stoji da je Nobela zaslužila „za svoj odvažan i inventivan opus koji je, u razigranom dijalogu s klasičnom tradicijom, stvorio nove forme suvremene književnosti“. Iako se zaista radi o inventivnom i iznimnom pjesničkom opusu, u ovoj rubrici bacamo svjetlo na sportske aktivnosti poznate pjesnikinje.
U eseju koji je napisala 2024., objavljenom u London Review of Books, Carson obrazlaže svoju odluku da počne trenirati boks. „Čini se da neurolozi danas vjeruju u plastičnost mozga te da ga određene aktivnosti mogu preustrojiti stvaranjem novih neurona koji zamjenjuju one izgubljene ili pak poticanjem neurona koji su postali neaktivni ili usporeni. Preporučuje se boks. Triput tjedno treniram boks. Svi polaznici imaju Parkinsonovu bolest, u različitim stadijima. U određenom trenutku svakog treninga (nakon istezanja, vježbi i treninga snage) trener uzvikne: ‘Stavite rukavice!’ Žurno odlazimo do ormarića po boksačke rukavice. Navlačenje prve rukavice je lako. Za stavljanje druge potrebna vam je pomoć. ‘Ne koristite zube!’, viče trener“, opisuje Carson.
Uobičajena je praksa zamoliti nekoga od kolega u dvorani da vam pomogne navući drugu rukavicu, a budući da se Carson bavi klasičnom filologijom, cijela ta situacija nalikuje joj na drevni čin traženja zaštite ili milosti u teškim trenucima. Ponizna je to molba, poput one kada Prijam na kraju Ilijade dolazi kod Ahileja i moli ga da mu vrati sinovo tijelo.
Pjesnikinja opisuje i središnji dio boksačkog treninga, udaranje u tešku vreću prema kombinacijama brojeva koje izvikuje trener. Svi izvode udarce koji odgovaraju zadanim brojevima i sve se odvija prilično brzo, a Carson primjećuje da se njen mozak napreže dok pokušava izvesti složenu boksačku kombinaciju. „Što je tremor? Nekontrolirano drhtanje uda, koje je engleski kirurg James Parkinson 1817. prepoznao kao jedan od prvih simptoma kod osoba oboljelih od onoga što je on nazvao ‘drhtavom paralizom’. Kad pokušam izvesti složen pokret, poput boksačke kombinacije ‘jedan-dva-četiri-pet’ (lijevi direkt, desni direkt, desni kroše, lijevi aperkat), osjećam kako se neuroni u mom mozgu muče i naprežu. Da, mogu to osjetiti“, piše Carson.
U jednom drugom eseju, u kojem se fokusira na sve slabiju mogućnost pisanja rukom, Carson dočarava kako joj je kod nošenja s Parkinsonovom bolešću posebno bolan bio taj gubitak. „Nekad sam uživala u pisanju u bilježnice – nizale su se na policama, dan za danom, godinu za godinom. Sada se uspravne crte krive, odlaze u svim smjerovima, samoglasnici se pretvaraju u mrlje, nagib slova gubi svoj skladan, elegantan kut; sve to izgleda naprosto sramotno“, piše. Teško joj je opisati ili objasniti sram zbog lošeg rukopisa. Parkinsonova bolest unijela je metež u njen mozak, mnoge fizičke radnje postale su otežane, poput pranja zubi ili pisanja rukom.
„Moram zaista razmišljati prije pokreta. Prema mom vlastitom, sirovom shvaćanju čitave stvari, razmišljanje pokreće neurone. Kada neku radnju izvučemo iz sfere navike i iznova je uvedemo u svijest, potičemo i novu percepciju. Unutarnje i vanjsko zamjenjuju mjesta. Vrijeme se pomiče. Parkinsonova bolest je stalno sada“, piše pjesnikinja. Što više doznaje o toj bolesti, to je više doživljava kao pokušaj održavanja uspravnog položaja nasuprot struji koja je neprestano vuče u raznim smjerovima. A da bi se održala uspravno, Nobelovka ostaje u ringu.
piše Ivana Perić