Kada sam prvi put ugledala naslovnicu knjige „Why Do People Hate America?“, bio je početak dvijetisućitih, novi milenij je laskao o filmskoj budućnost koja je nosila oznaku made in USA, a mi još mladi, tek se otresli od rata, željeli smo da nas politika zaobiđe, zauvijek ako je moguće. Danas bi valjda jednaku pažnju privukao naslov: „Zašto ljudi vole Ameriku?“ Ne, taj je potpuno besmislen, možda: „Zašto su je ljudi voljeli?“

Fascinacija moje generacije rođene 70-ih i 80-ih SAD-om, uglavnom se svodila na fascinaciju domorodaca šarenim stakalcima: praznim limenkama gaziranih pića, žvakama i trapericama i, naravno, pop-kulturom. Svakome treba Zemlja Čuda, a u Jugoslaviju su čuda, baš zato što nije bila iza željezna zavjese, dolazila sa Zapada, imala su rokerski i hollywoodski šmek i obećavala slobodu koja nikad ne umije da peva kao što su sužnji pevali o njoj.

Hladni rat je bio referentna točka naših odrastanja, pop kulturna referenca, nitko ubrojiv nije bio na strani SAD-a ili SSSR-a, iz te perspektive bili su krajnje naporni. Uvijek mi je bilo jasno da smo i mi Treći svijet i to je zvučalo u redu, nismo papci. I ako išta iz hladnoratovskog perioda na međunarodnoj političkoj sceni danas nasušno fali, onda je to nesvrstanost i neki novi Pokret nesvrstanih.

Moje prvo putovanje u SAD trebalo se dogoditi 2012. kad sam dobila stipendiju u famoznom Iowa Writers’ Workshopu: od prošle godine te stipendije, čujem, nema, kao i mnogi slični rasadnici humanističke misli, zasmetala je Donaldu Trumpu. Ne zato što troše novac poreznika, to je priča za djecu, nego zato što ljude uče misliti.

Ipak, otputovala sam tek koju godinu kasnije, kad je McSweeney’s iz San Francisca objavio roman „Adio Kauboju“, zahvaljujući Andi Winnette, tadašnjoj urednici, i Ivanu Sršenu iz Sandorfa. Tjedni mog i Ivanova posjeta Kaliforniji bili su obilježeni predizbornom kampanjom u kojoj je, naposljetku, prvi puta pobijedio upravo Trump, ali krenimo redom.

Stereotip da većinu Amerikanca ne zanima ništa osim njih samih, u određenoj mjeri je točan, ali McSweeney’s se od starta do danas, zahvaljujući uredničkoj politici Davea Eggersa, profilirao kao nezavisna kuća koja kultni status duguje i otvorenosti prema „drugima i drugačijima“, a u trenutku dok pišem ovaj test na njihovim stranicama, ispod zastava Irana i SAD-a, čitam tekst koji govori o ubojstvu Renee Nicole Good od strane agenta ICE: „Podržavamo proteste protiv svake autoritarne vlade, osim naše.“

U Los Angelesu sam prvi put postala svjesna postojanja evropskog identiteta: dok smo po kvartu Silver Lake tražili dućan ili živo biće koje se ne kreće u automobilu, nabasali smo na dvije žene koje su šetale psa. Nisu bile sigurne što je to Hrvatska, ali kad su shvatile da je u Evropi, pohvalile su se da su prošle godine bile u Njemačkoj… Pasao mi je evropski identitet, nitko me neće pilat pričama o ratu, a i gospođe su bile simpatične kad su nam se ispričale rečenicom: Oprostite za Trumpa! Oprostite za Trumpa! Ponavljale su, a mi smo ih gledali zabezeknuto. Trump u tom trenutku nije bio predsjednik ni prvi put, niti su ove gospođe mogle znati kakve paklene vragolije u budućnosti sprema. Kaliforniju nazivaju Socijalistička Republika Kalifornija, pa i njihova zastava ima na sebi grizlija i crvenu zvijezdu, gradovi koje smo posjetili podijelili su glasove između Berniea Sandersa i Hillary Clinton, što su mnogi privatni domovi javno dali do znanja, izvjesivši pred svojim vratima podršku preferiranom predsjedničkom kandidatu. Pred domovima nismo vidjeli Trumpa, čak su i plakati s njegovim likom bili rjeđi.

Na aerodromima, dočekivala nas je virtualna stvarnost koju je bilo teško razlučiti od analognog svijeta, hologrami slapova koji se tekli odnekud s hologramskog neba, a Tesle koji su se u Evropi tek sramežljivo pojavljivali već su bešumno prelijetali ceste s bezbroj traka. U tom smislu Evropa još nije sustigla tadašnju Kaliforniju, ali po važnijim životnim pitanjima Amerika se nije odmakla od Divljeg zapada, razlika je što ljudi umiru sporije i duže. Ne postoji podvožnjak iz kojeg nisu teturajući izlazili beskućnici, a na ulicama su ih građani koji su zasad imali više sreće, gotovo preskakali. Nekoliko mjeseca neplaćenih računa dijeli nas od njihove sudbine, rekla nam je Stella, kod koje smo odsjeli tri dana u fensi queer kvartu u kojem su zebre na ulicama u duginim bojama i gdje sam vidjela najljepšu ženu na svijetu (a radilo se o trans ženi). Već sljedeći dan kada sam, na pola sata brodom preko zaljeva, čitala u Oaklandu kao gošća uz lokalne pisce i pjesnike, među nama je bila i nebinarna osoba, koja je naglašavala svoje latinoameričko porijeklo. Zašto, pitala sam. Zato što su latinosi najomraženiji, najsiromašniji, najugroženiji ovdje, objašnjeno mi je. U javnom prijevozu, Ivan i ja bili smo jedini bijelci, na mome čitanju u Silver Lakeu uz stotinjak mladih bijelih Amerikanaca, tek je jedna tamnoputa djevojka i jedan Navaho muškarac koji ne govori engleski (žena koja sjedi do njega tiho prevodi).

Čitanje, na koje se moglo ući samo uz tajnu šifru, događalo se na privatnom posjedu jednog kulturnog mecene, Amerikanca iz bogatije židovske obitelji čija je kulturna organizacija mnogim azilantima iz bliskoistočnih zemalja pružila utočište i mogućnost da stvaraju u SAD-u. Elem, to je bila publika i domaćin, a čitali smo mi: pjesnikinja Meksikanka, pisac Iranac i moja brdovitobalkanska persona. Upoznala sam tu i dosta svojih čitatelja (McSweeney’s ima vjernu sljedbu) koji nisu imali problema s tim gdje je Hrvatska, proputovali su i taj dio svijeta, svi fini, super obučeni, ljubazni i otvoreni. Sve je ovo lijepo, rekla sam Ivanu kasnije, ali gdje su ti ljudi o kojima ja pišem? Hoće li oni ikada pročitati moje knjige? Nakon dva tjedna bolio me trbuh od pikantne meksičke i kineske hrane, jedine pristupačne hrvatskom novčaniku. Danima smo prolazili kraj jednog dalmatinskog restorana čijim vlasnicima su prije tri generacije nestale kvačice iz prezimena, i ja sam poželjela pojesti riblju juhu, ali koštala je kao da će nam ispunit tri želje, pa smo odustali uz zaključak: ‘Ko to more platit. I naša domaćica u Oaklandu, nastavnica koja je već desetljećima tamo živjela, radeći dva posla, sanjala je juhu i mirovinu u Hrvatskoj s američkom penzijom. Ali kako je penzija bila premalena za preživjeti u Americi, nikad je nije dočekala, radila je i u sedamdesetima, sve dok nije umrla. Da se razumijemo, sve ostalo u Americi bilo je prekrasno, prekrasno kao fantastična urbana džungla budućnosti.

Razmišljam o tome dok gledam neuravnoteženo lice koje predstavlja SAD danas, facu koja lupa gluposti, petlja se, prijeti, grabi i ubija iz hira: Venezuela, Iran, Grenland… Sve je to počelo davno, prije tih prvih izbora, sve je već bilo i tamo u tzv. Socijalističkoj Republici Kaliforniji, pa i na tim mojim čitanjima punim načitanog i zgodnog naroda, i čekalo nekog dovoljno ludog da zapali svijet. Zemlja snova, ako je u nekom trenutku postojala izvan filmova i pjesama, kapitulirala je na vlastitom terenu, oduzimajući i ostatku svijeta, tamo gdje vidi privremenu korist, mogućnost ekonomskog napretka koji je preduvjet neovisnosti i slobode. Dolazi Amerika koju ste sanjali, ali to nije dobra vijest. Dobra vijest je, zapravo, da nemamo naftu ni rude.

Prva stvar koja nas je, još nerasanjene od kalifornijskog sna, dočekala kad smo sletjeli u Hrvatsku bila je – Trump je pobijedio na izborima. Kad smo se pribrali od nevjerice, rekla sam Ivanu: Oprosti za Trumpa. Oprosti za Trumpa, odgovorio je on.

piše Olja Savičević Ivančević