Iza razgledničke slike grada opere, klasike, valcera i tog pažljivo njegovanog imidža grada visoke kulture postoji jedan drugačiji Beč – radnički, migrantski i crveniji. Austrijska prijestolnica, decenijama jedno od glavnih odredišta jugoslavenskih gastarbajtera, mjesto je gdje se uz njihov jezik, običaje i porodične veze, već dugo vremena razvija i čuva jedno posebno muzičko nasljeđe.
Prodorni glasovi Hora 29. Novembar odjekuju bečkim ulicama, trgovima, stanicama metroa, fakultetima i festivalima, vraćajući u javni prostor pjesme koje su nekada pratile radničke štrajkove, društvene pokrete i otpor okupatorima. Već i sam naziv hora nosi snažnu simboliku koja priziva sjećanje na antifašistički otpor: obljetnica Drugog zasjedanja AVNOJ-a iz 1943. godine te nekadašnji Dan Republike u Jugoslaviji. A tog su datuma, prije šesnaest godina, i nastali.
Za Nadu su se prisjetili svojih početaka, opisali nam kako su se okupili i što pjevaju. Na naša pitanja odgovorili su s puno entuzijazma, udruženim snagama.
– Zbor je nastao 29. novembra 2009. godine kao umjetnička intervencija, u kojoj je sudjelovalo par ljudi s prostora bivše Jugoslavije, ispred nekadašnjeg Kluba jugoslovenskih radnika u Beču. Taj prvi nastup nastao je kao protest prema nacionalističkim politikama dijaspore, a nakon toga stvar se razvijala manje-više organski: ljudi su odlučili nastaviti pjevati, priključivali su se drugi, počeli su se redati nastupi i tako dalje. Kroz vrijeme se i sam zbor razvijao i mijenjao – uvodno su se predstavili.
Kažu da su se postupno uključili i drugi njihovi sugrađani, oni koji nemaju porijeklo iz bivših jugoslavenskih republika.
– Danas je zbor po svom sastavu internacionalan, sa jakom jugo-manjinom. U zboru trenutno ima 60 članica i članova, ali na probama i nastupima nas nastupa nekih tridesetak. Ima nas svih generacija, od studenata do penzionera. Jednako smo tako različiti u svojim profesijama, iako smo svi pripadnici proletarijata; njegovateljice i njegovatelji, odgojitelji, socijalne radnice, nezaposleni, radnici i radnice u trgovini, akademski i umjetnički prekarijat i tako dalje.
Pitamo je li im važnije muzičko znanje i iskustvo ili politička motivacija ljudi koji dolaze.
– Važnija nam je politička motivacija. Većina pjesama koje pjevamo nije nastala na konzervatorijima, nego u konkretnim borbama potlačenih ljudi: na barikadama, u logorima, tvornicama, šumama, mračnim kuhinjama… Isto tako, smatramo da muzičko predznanje vrlo često djeluje kao mehanizam isključivanja i uvijek nam je drago kad nam se pridruže ljudi koje drugi zborovi odbijaju zbog, recimo, nedostatka sluha. Pokušavamo se što više odmaknuti od tih nametnutih koncepata muzikalnosti jer smatramo da nisu u skladu sa politikama kolektivne emancipacije. U žaru borbe pjesmu sigurno ne pronose isključivo savršeni pjevači i pjevačice, a to je negdje i naš moto – odgovara nam Hor.
Posebno je zanimljivo da je posljednjih dvadesetak godina zaživio trend antifašističkih i aktivističkih horova. Ima ih diljem bivše Juge, a primjerice, susjedna Slovenija je u registar svoje nematerijalne baštine, na inicijativu Partizanskog zbora, uvrstila i stotinjak partizanskih pjesama. Nemaju sve države takav odnos prema ovoj vrsti baštine, no, ono što je bitno, zborsko izvođenje partizanskih, radničkih i protestnih pjesama nije isključivo folklor i tradicija nego je dio živog dijela političke kulture. Slično na to gledaju članice i članovi Hora 29. Novembar.
– Od samih početaka prakticiramo pjevanje kao oblik otpora, ali i političkog djelovanja. Najviše volimo nastupati u javnom prostoru jer želimo imati direktan odnos s društvom koje nas se tiče. Često nastupamo na lokacijama koje nose političko, društveno ili povijesno značenje, koristeći ih kao mjesta javne intervencije i kritičke refleksije – objašnjavaju nam.
To u praksi znači “pjevanje gastarbajterskih pjesama ispred autobusnog kolodvora, nastupe ispred spomenika palim jugoslavenskim borcima u Drugom svjetskom ratu na glavnom bečkom groblju, pjevanje pred hrvatskom ambasadom u jeku protesta protiv Bleiburga, ili izvođenje programa na mjestima obilježenima kontroverznim povijesnim nasljeđem poput bečkog Heldenplatza”. Smatraju da se tako ne samo “upisuju u tkivo ovog grada i zajednice, već koristeći spomenuti repertoar nude i neke nove perspektive otpora”.
– U svakom slučaju, ovako kako ga mi prakticiramo, pjevanje može prenijeti poruku, emociju i kroz to stvoriti određeni oblik kolektiviteta. Recimo pjesma “Bilećanka” napisana je kao izraz otpora i nesalomljive volje političkih zatvorenika u tom koncentracijskom logoru 1940. godine. Jednako tako i pjesma “Das Lila Lied”, napisana 1920.godine u Berlinu, govori o otporu kvir ljudi represivnim normama tadašnjeg vremena. To je samo kap u moru primjera koje bismo mogli navesti. Pošto dosta ljudi u zboru nema pravo glasa u Austriji, zbor za dosta nas funkcionira kao platforma za konkretan politički angažman, pogotovo kad pjevamo u sklopu demonstracija, ispred ambasada ili drugih mjesta političke premoći – nastavljaju.
Uz dvije spomenute pjesme, na njihovom se repertoaru može naći mnoštvo poznatih borbenih: od domaćih “Konjuh planinom” i “Padaj silo i nepravdo”, preko španjolske “Ay Carmela”, talijanskih “La Lega” i “Bella ciao”, pa do meksičke “Canción sin miedo”. Ispričali su nam kako se njihov opus razvio te kako biraju pjesme.
– Iako smo u početku imali uglavnom partizanske i gastarbajterske pjesme, kroz godine se naš repertoar proširio na 15 jezika i veliku plejadu tema. Pjevamo na jezicima od francuskog, arapskog pa sve do kurdskog. Pjevamo o borbi radnica na poljima u Italiji početkom 20. stoljeća, o gastarbajteru slomljenih snova koji pati za svojom obitelji kod kuće, o borbi meksičkih i iranskih žena protiv patrijarhalnog nasilja, ekologiji, itd. Bitno nam je da pjesme imaju emancipatorski sadržaj, da su nastale i govore o stvarnim borbama. Isto nam je važno da pjesme ne veličaju jednu osobu, nego kolektivnu borbu i dostignuća. Unutar zbora smo kroz godine razvili vlastite sisteme kako predlažemo i biramo pjesme, a glasanje je direktno demokratski.
Zborsko pjevanje zahtjeva dosta međusobne koordinacije, slušanja drugih, ali i povjerenja, što je također jedna vrsta osnaživanja. Članice i članovi zbora dodaju da je za njih “pjevanje u kolektivu samo još jedan izraz radikalne solidarnosti” jer prakticiraju solidarnost i na druge načine. Daju si ruke u traženju stanova, poslova, pomoći u administrativnim procesima poput dobivanja vize, čak i čuvanju kućnih ljubimaca.
– Mnogima od nas Hor je, u stvari, bio prva grupa podrške po dolasku u Beč. Pjevanje ponekad djeluje doslovno kao samo sjajan dodatak. Povjerenje i razumijevanje gradimo i kroz diskusije na razne teme koje nas muče, a koje su vezane uz repertoar. Iako su takvi plenumi ponekad teški zbog velikog broja članica i članova, ne samo da su nužni nego i beskrajno vrijedni – zaključuju bečki zboraši.
piše Anja Vladisavljević