Pod teretom neizgovorenih riječi i izgubljenog zavičaja nastala je zbirka priča „I tišine govore“ autorke Valentine Berić (1985.) iz Đevrsaka. Riječ je o lirskoj prozi u kojoj dominira melankolična atmosfera, a glavna spisateljska preokupacija je gubitak doma, izbjeglištvo i povratak u mjesto odrastanja. Kako se izboriti s osjećajem nepripadanja, pitanje je koje izvire iz svake Valentinine ispovijesti.

Temi zavičaja se zasigurno može pristupiti na više načina, ali autorka je odlučila da kroz unutrašnje monologe izrazi egzistencijalnu krizu uzrokovanu rasapom jednog podneblja. „Sve ćeš vidjeti, a ništa vidjeti nećeš“, citat je iz njene priče koji se može uzeti kao srž zbirke.

„Šetam putevima odavno zaraslim od bola i čistim suzama sve ono što mi zaklanja vidik do sretne prošlosti. Kraj bunara široka smokva, odmah nedaleko od nje trešnja, vinograd u odsjaju prvih jesenjih sonata dok se laste spremaju za neke toplije krajeve. Sve što želiš, sve ti je na dohvat ruke. Nebo u svojoj raskoši plavetnila je samo u mom kraju ovako moćno i nježno“, piše ona.

Sve predjele i boje svog komadića Bukovice izdašno slika riječima. Ali možda još i važnije, kroz niz introspektivnih priča i dnevničkih zapisa Valentina problematizira širi gubitak društvenog statusa i nekadašnjih socijalnih odnosa koji su nestali u ratu i poraću. Odbijajući nametnute poslijeratne kategorije, autorka izražava da joj nimalo nije zanimljiva uloga stranca, još manje prognanika, a ni ona gdje te zovu povratnikom na svoj prag.

Knjiga je, kako kaže, nastajala godinama. Piše od djetinjstva i to joj, priča nam, jako pomaže. Tu su se našle i priče iz djetinje dobi kojima se ponovo vratila i stilski ih revidirala.

– Papiru mogu reći sve što osjećam, a da ljude oko sebe ne opteretim svojim promišljanjima. S jedne strane ima i taj terapijski učinak, a s druge je to moja velika ljubav od malena – pisanje i čitanje. Dugo sam ja pisala, ali kako nisam nigdje naišla na pozitivan odgovor kod izdavača, pisala sam samo za sebe. Na insistiranje moje sestre Gordane, javila sam se Književnoj radionici Kordun i tamo sam poslala svoje priče. Glavni urednik Ilija Šaula je bio oduševljen. Prvo sam objavljivala svoje priče na portalu radionice, a onda smo napravili izbor za knjigu – govori Valentina.

Prvi tiraž knjige je uveliko rasprodan, a priča se da je Kulturni dom u Kistanjama bio premalen da primi sve zainteresirane koji su došli na promociju. Sa zemljacima se savršeno razumije pa ne čudi što ju je njeno interesovanje za zavičajne zapise odvelo i do uređivanja dviju zbirki pjesama. „U srcima gori plamen“ i „U vršaju sjećanja“ sabrana su djela njenih sunarodnjaka s Korduna, Banije, Like i Dalmacije. Drugi autori i autorke su, poput Valentine, na jednom mjestu ispisali pjesme, crtice i anegdote. Sve ih je okupio Miroslav Reljić koji se ovdje pojavljuje kao izdavač.

– Te naše zbirke su prepune lokalizmima, ima mnogo zastarjelih riječi koje valja sačuvati od zaborava. Ovdje kod nas se još može čuti govor naših starih, a održavamo ga i mi mlađi. Mene su moji roditelji uvijek učili da se svoga nikad ne odričem i da govorim onako kako su me oni učili, ali, naravno, kroz školovanje su me usmjeravali da govorim književno – priča naša sugovornica.

Valentina je, inače, inženjer poljoprivrede za stočarstvo. Poljoprivredni fakultet u Beogradu nije bio njen prvi izbor, već je bio uvjetovan generalnim položajem izbjeglica i radničke klase u Srbiji ranih 2000-ih.

– Nakon završetka Srednje medicinske škole imala sam želju da upišem Medicinski fakultet. Kao prognano lice ja nisam imala ličnu kartu nego sam imala onu prognaničku kartu. Nisu mi dali da polažem prijemni ispit bez dokumenata, ali tu se opet umiješala moja sestra Gordana koja se žalila Ministarstvu prosvjete. Na kraju mi je dozvoljeno da polažem prijemni. Međutim, bila sam prva ispod crte, nisam upala na budžet, a nisam imala materijalne uslove da sama financiram studiranje. Moji roditelji to nisu mogli. Tako da sam se usmjerila na prijemni na Poljoprivrednom fakultetu gdje su, za razliku od Medicinskog, imali razumijevanja za moj status – priča Valentina.

Pokušavala je, govori, pronaći posao u struci i u Srbiji i u Hrvatskoj, ali bezuspješno. Štaviše, u Hrvatskoj je nailazila na negodovanja i odbijanja. Zato se preusmjerila na svoju srednju struku. Ima više od decenije kako je ponovo kod kuće u rodnom selu.

– Ne mogu reći da sam imala čvrstu odluku da se vratim, to je bio splet životnih okolnosti. Mama je umrla 2015. godine i tada sam odlučila da se trajno zadržim ovdje. Bez pomoći i fizičke snage drugih bilo je nemoguće održati posao sa OPG-om i životinjama, pa sam se zaposlila kao fizioterapeut. Uporedo s tim imam još nekoliko grla svojih ovčica od kojih dvije ne vide. Doživjele su poprilično velik broj godina. Jedna ima 17! Vodim veliku brigu o njima, o svome psu i svojoj maci – opisuje Valentina.

Ona je posebno vezana za ovce, a jedna priča u knjizi je posvećena upravo jednoj dugovječnoj prijateljici na četiri noge. Ime joj je Vojvotkinja i ona je „prva u vodstvu, vodeća u inteligenciji, najposlušnija, najopreznija i najpametnija ovca koja je ikad hodala ovom zemljom“.

– Životni vijek ovaca je, u teoriji, između 10 i 14 godina. Ali, ja uvijek kažem, kada im date ljubav i brigu one mogu proživjeti pozamašan broj godina. Moje vam je pravilo da svaka odlazi svojim prirodnim tokom – živi koliko živi, kada se razbole liječim ih koliko god je to moguće. Veliku sam emociju razvila prema njima, a to je teško jer svakim njihovim odlaskom kao da gubite dio sebe. One su takođe i sjećanje na moje roditelje. Uvijek reagiram kad neko kaže „glup si kao ovca“. To su plemenita i pametna bića – tvrdi naša sugovornica.

Između posla i brige o imanju, Valentina Berić uvijek ostavlja zapise. Prvenac „I tišine govore“ nagovještaj je romana, najavila nam je autorka.

piše Anja Kožul