U augustu 1991. Pakrac je presječen na dva dijela. Ljudi koji su se zatekli na strani pod kontrolom Hrvatske vojske više nisu mogli preći u istočne i južne dijelove pod kontrolom lokalnih srpskih snaga i JNA, i obrnuto. Od 1993. u grad pristižu volonteri odlučni da doprinesu prestanku rata, a 1994. im se pridružuje Jelena Šantić (1944. – 2000.), primabalerina, koreografkinja i teoretičarka baleta. U Beogradu je 1991. bila jedna od osnivačica Centra za antiratnu akciju, a 1995. i Grupe 484 koja je radila s izbjeglicama iz Hrvatske i BiH. Revoltirana ratom i nasiljem, Šantić se spakirala i otišla za Pakrac, u kojem nikada do tada nije bila, i ubrzo postala i koordinatorica mirovnih aktivnosti na „srpskom dijelu“ teritorija.

Kako volonteri u Pakracu na dvjema stranama nisu mogli jedni do drugih, sastajali su se preko crta bojišnice, u Mohaču, nedaleko od mađarsko-hrvatske granice. Tamo su Jelenu prvi put upoznali Goran Božičević, koordinator volontera na „hrvatskoj strani“ i kasnije jedan od osnivača Centra za mirovne studije, i Katarina Kruhonja, osnivačica Centra za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku.

– Svaki dan je bilo izvanredno stanje. Ali znali smo da, uz reagiranje na ratne okolnosti, trebamo raditi na tome da ljudi, kad dođe vrijeme povratka, gdje je samo u Osijeku bilo 35.000 do 36.000 prognanih sa „srpske strane“, mogu nanovo podići život i povjerenje u svojim sredinama i znati se oduprijeti nekim budućim podjelama i nasilju – kaže Kruhonja.

Povjerenje koje su volonteri gradili, u koordinaciji Šantić i Božičevića na pakračkim linijama razgraničenja, bilo je osnovom rada neformalne Koalicije za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem na izradi plana nenasilne reintegracije i pregovaranju s hrvatskim i srpskim vlastima da ga prihvate i počnu realizirati 1996.

Katarina Kruhonja se sjeća da se vijest o tome da će to područje biti reintegrirano bez podignuta oružja neko vrijeme držala u užem krugu ljudi. Dok su vladali tišina i neizvjesnost, Šantić je bila u grupi volontera koji su prvi donijeli tu vijest na „srpsku stranu“ Vukovara, zbog čega su je uhapsile Arkanove snage i prenoćila je u pritvoru u Tenji.

I Goranu Božičeviću prvo na pamet pada njezina neustrašivost. Pa čak i to da je koristila predrasude koje su ljudi imali o njoj da postigne nešto za ljude u Pakracu ili Vukovaru, ilustrirajući mu svoju poziciju ovako: „Svesna sam da me doživljavaju kao da sam luckasta, čudna, tamo neka balerina, pa se nekada i napravim takvom, da izborim ono što treba da nekome pomognem.“

Razlikovali su se pristupi i metode koje su koristili, kao i društvene i političke okolnosti na „hrvatskoj“ i „srpskoj“ strani Pakraca. Božičević ističe da je trebalo puno međusobnoga slušanja i rada dok na kraju Jelena i on nisu postali ne samo partneri na projektu nego i bliski prijatelji.

O različitim shvaćanjima i percepcijama Antiratne kampanje Hrvatske (ARK-a) i Centra za antiratnu akciju govori i suosnivačica ARK-a Vesna Teršelič.

– Kada se uspostavio ZaMiR u Zagrebu i Beogradu, bilo je primjetno da svakim danom putujemo u različitim smjerovima, promatrajući stvari dosta drugačije. Budući da smo dugo razmišljali o nekoj zajedničkoj akciji, Jelena je za jedan Uskrs predložila da se veliko uskršnje jaje ispuni dobrim željama i otkotrlja preko pakračke granice. Kako svako malo nije bilo struje, nismo znali je li primila poruku preko BBS-a, kojim smo se služili, da to ne radi, da bi vojska mogla doživjeti to kao napad. Srećom, poruka je stigla na vrijeme.

Goran opisuje Jelenu kao slobodnu, šarmantnu i izgrađene osobnosti, upornu, posvećenu i lucidnu.

– Takav je bio i svijet kojim se kretala, u njemu nije bilo mjesta za nepravdu. Svijet koji smo svi sanjali bio je neka vrsta utopije na kvadrat. Mir se ni ne može drugačije graditi. Naravno da treba razmišljati praktično, ali mi nismo samo sanjali, već smo, usprkos svemu oko nas, taj svijet aktivno nastojali živjeti.

Vesna Golić, Jelenina dugogodišnja prijateljica i suradnica, kao i direktorica Grupe 484 od 2000. do 2006., Jelenu je srela u julu 1995. Iako se još nisu poznavale, dobro je znala uvjete u kojima je radila u Pakracu. Vesna je izbjegla iz Lipika s 19 godina u Beograd, a života se u ratnom Pakracu ovako sjeća:

– Potpuna improvizacija života. Dođe voda jednom u tjedan dana, na par sati, i onda svi pokušavaju da uključe mašinu za veš. Gorivo se prodavalo u kantama. Ljudi su izmišljali recepte kako napraviti obrok od onoga što bi dobili u paketima humanitarne pomoći.

Iako je Vesna bila uvjerena, kao i mnogi drugi, da će se vratiti za 10 dana, to se nije dogodilo nego tek za 10 godina. Preživljavajući i studirajući u Beogradu, tražila je način kako se aktivirati. Jelena je tada radila na projektu popisivanja i potrage za nestalima.

– Saznala sam adresu Centra za antiratnu akciju i otišla k njoj. Odmah me primila i angažirala da se pridružim volonterima koji su se raspitivali među ljudima u Slavoniji i Srbiji tko je nestao, koga se traži – govori Golić.

Mjesec dana nakon što počele surađivati, odvila se Oluja i pokrenut je krizni štab za izbjeglice u Beogradu.

– Nazvala me to jutro da odem s njom na plac, da kupimo patlidžan i kore, da može peći pite, da dočekaju ljude. Imala je izrazitu potrebu biti konkretna u svojoj podršci i ustrajala je na solidarnosti, da ljudima nekako bude bliska i od pomoći – govori Vesna Golić.

Centar za antiratnu akciju organizirao je kamione i njima su volonteri razvozili vodu i hranu ljudima koji su danima išli iz Hrvatske prema Srbiji.

– U Sremskoj Mitrovici naišli smo na stariji bračni par kako sjedi pod nekom voćkom, potpuno pogubljen, kako je vjerojatno samo dva dana ranije sjedio pred svojom kućom. Cijelim putem protezale su se kolone traktora. Kada bi se podigle cerade na prikolicama, našle bi se unutra uglavnom porodice s malom djecom. A nasuprot njih, na ulazu u Beograd, visoke su zgrade, svjetla, iza tih prozora bili su domaći ljudi koji su spremali svoju djecu na spavanje. To su bile scene u kojima je Jelena radila i vodila nas kroz sve to.

Grupa 484, koju su podigle 484 izbjegle porodice iz Hrvatske i BiH uz Jeleninu podršku te 1995. godine, kritički pristupa i današnjem sustavu migracija i bori se zajedno s novim izbjeglicama i migrantima da steknu dostojanstvene uvjete života u Srbiji.

Tanja Pavlov, zaposlena u Grupi 484, koja je i sama za rata bila raseljena, prisjeća se kako je Jelena pamtila rođendane svih ljudi oko sebe, nije bilo osobe kojoj bi propustila ispeći tortu. Te ogromne brižnosti i topline sjećaju se i Vesna Golić i, ponajviše, Jelenina kći Irina Ljubić, povjesničarka umjetnosti i direktorica Fondacije „Jelena Šantić“, osnovane 2005. da podrži projekte koji unaprjeđuju solidarnost u lokalnim sredinama.

Jelena je bila samohrana majka i Irina je odrastala u proširenom kućanstvu; uz majku, sa svojim rođakinjama i tetom, također povjesničarkom umjetnosti i kustosicom, Irinom Subotić.

– Stalno je stremila nekom višem cilju, znajući da sam ja u sigurnim rukama. Pritom, Jelena vas je strašno brzo učila samostalnosti. Ja sam to prenijela kasnije i na svoje kćerke. Sada kada gledam, kao roditelj, ne znam kako je ona to sve postigla, da smo uvijek bile zajedno i da je uvijek stizala biti tu i za druge – govori Irina Ljubić.

Irina se pridruživala kao tinejdžerka razgovorima koji su se odvijali u kući, a sjeća se i žena koje su dolazile iz Vukovara i sjedile u njihovom dnevnom boravku, gdje im je Jelena nastojala pomoći da dođu do informacija o nestalim članovima obitelji.

– U svemu je tražila neki način borbe protiv sistema. Nikad neću zaboraviti, Grupa 484 dobila je neke kompjutere i morala je da radi od kuće, već je bila dosta bolesna. Ja sam išla u školu, ona me budi ujutro i kaže: „Moraš da ustaneš, moram da prođem ovaj nivo u igrici.“ Kakav nivo u igrici, o čemu to ona. I odjednom se čuje kao da je nešto puklo u njenoj spavaćoj sobi. Pitam, „Jelena, pa šta to radiš?“, a ona: „Igram igricu, pucam balone protiv Mire i Slobe, moram makar u igrici da ih pobedim“, kaže Irina.

Na jednim demonstracijama u Beogradu unijela se u lice policajcu koji ju je pitao što radi tamo, i samo mu viknula „Bu!“ Uhapšena je i tu noć, priča Irina, prenoćila u samici. Kako je dva dana prije našega razgovora Ratko Mladić, odgovoran za genocid u Srebrenici, sahranjen u Beogradu uz državne počasti, Irina kaže, da je Jelena živa otišla bi tamo i posvađala se, konfrontirala se sa šovinistima.

U beogradskom Narodnom pozorištu igrala je, u razgranatom baletnom opusu, u „Giselli“, „Pepeljugi“, „Začaranoj ljepotici“, „Labuđem jezeru“, „Peer Gyntu“ i „Ani Karenjini“, glumila je i u filmovima „Zvižduk u 8“ i „Koraci baleta“. Među posljednjim baletima na kojima je radila bili su „Nastasja Filipovna“ i „Isidora Duncan“. Narodno pozorište, nakon 30 godina radnoga staža, napustila je iz principa. U prilagodbi scenografije „Nastasje Filipovne“ 1993. godine Danilu Lazoviću, koji je igrao Rogožina, zasmetalo je što krst u uglu scene nema prečku, zahtijevajući da se skine jer „nije pravoslavni“. Jelena mu je dobacila, kazala je za list Borba, da je „potpuno svejedno kakav je krst, da se on tek pre godinu dana upisao u pravoslavlje (… a uostalom) i da hrišćani ne ubijaju – a ubija se!“ Lazović ju je ošamario, Jelena je odbila igrati u predstavi i dala otkaz. Nastavila se baviti baletnim obrazovanjem i teorijom baleta.

Jelenu ni bolest nije spriječila da radi sve što i do tada. Nedugo nakon bombardiranja Beograda 1999. godine prijatelji su joj pomogli da ode na liječenje u Francusku. Kada je počelo bombardiranje, Vesna Golić, njezin dečko i sestra noćili su kod Jelene.

– Već je sutradan otišla na pijacu, vikala tamo na nekoga nacionalistu. Znali smo da su to zadnji trzaji Miloševića. No bombardiranjem je bila užasnuta, nasiljem, traumatiziranjem ljudi – priča Vesna Golić.

Briga o ljudima oko sebe i borba za pravdu nešto su što je ostavila onima koji su je poznavali i koji danas uče o njezinom radu. A što je odnijela sa sobom? Na pitanje lista Front 1969., kada je imala 25 godina, što bi ponijela na Mjesec, odgovorila je: „Opredeliti se nije lako, ali ako se mora odleteti i ne vraćati se više, onda… da vam kažem da ubeležite u moju prtljažnu kartu: odabirem među knjigama Egziperijevog „Malog princa“ i „Zle duhe“ Dostojevskog, pesme Branka Miljkovića, ploče s muzikom Hendla, Baha, Stravinskog, Prokofjeva… Darelov „Aleksandrijski kvartet“ i – sve baletske rekvizite. Na Mesecu bih otvorila svoju školu baleta.“

piše Nina Čolović