Na dan kad sam položila vozački, moja mi je drugarica i pjesnikinja Maša Seničić poslala knjigu „The Woman and the Car: A Chatty Little Handbook for all Women Who Motor or Who Want to Motor“ Dorothy Levitt objavljene 1909. Tekst je kakav je i naslov i autorica: vibrantan, luckast i ceremonijalan. Dorothy je bila kolegica kolumnistica, i to ne bilo kakva. Pisala je tjedne kolumne o automobilizmu i automobilima za sad ugašeni tjednik „The Graphic“. Naša žena.

Dorothyjina knjiga je jednostavna, podijeljena u nekoliko poglavlja, u kojima Dorothy vodi sebi suvremenu ženu kroz život vozačice: od toga koji auto kupiti preko toga kako ga uopće startati, mijenjati brzinu, koristiti retrovizor, i što nositi (!) dok upravlja njime. Savjeti na koje sam se zagrcnula bili su oni o vožnji brzim cestama, danas i autocestama, i nekim sporednim (seoskim): „Ako namjeravate voziti same po cestama i zabačenim putovima, možda bi bilo preporučljivo nositi mali revolver. Ja imam automatski Colt i smatram da je vrlo lagan za rukovanje jer praktički nema trzaja – što je važna stvar za ženu.“ Ha-ha. Moja Dorothy, mislila sam tad, druga su vremena, nema više baš revolverašenja i sitnih obračuna s pištoljčićima u ovim htjeli-bi-to-biti visoko razvijenim društvima, a i ove su naše ceste relativno sigurne, pa čak i za ženu.

Onda su me demantirali oni revolveraši iz donjeg dijela sela mi, koji su se obračunali mecima oko parkinga, a potom i jedna sasvim bezazlena prometna nesreća gotovo pred kućom mi, kojih sto metara niz cestu, kad se neki vozač kamiona na kojem je teglio bagerić u rikverc propeo na moj obožavani, prema Dorothyjinim uputama, pažen i mažen autić i stukao mu haubu i prednji branik. Agonija neka počne.

Od revolvera imam samo, naučit ću putem, finger guns. Pa-pa.

R. je vozila, a ja sam je čekala u dvorištu jer smo išle negdje o važnom poslu, kad sam čula zvuk kao kad žlica bagera struže po tlu, i znala da se dogodilo nešto loše. Odšetala sam prema zvuku jer mi se nije javljala na mobitel i vidjela nju zblesiranu od šoka ispred razbijenog auta, vozača kamiona koji diže ruke u zrak i govori da je nije vidio, da je on kriv. Ušetala sam u klasični mali prometni teatar u kojem je sve bilo jasno. Na prijedlog da ipak zovemo policiju, vozač kamiona kaže da nema potrebe, ponavlja da je on kriv, jasno je, on mora dalje raditi, nećemo komplicirati, stvar će biti riješena već sutra, u osiguranju. I okej, ako već sad znate kako priča ide, nije to zato što je trebala tako ići, nego jer ja pišem tako da oslikam R. i M. kao dvije dobrodušne osobe. Što, imajući na umu čitav rasplet priče, mi to i jesmo bile. Kamiondžija nam daje svoju vozačku, policu osiguranja, mi podatke unosimo u Europsko izviješće o nesreći dok on uparkirava kamion s bagerom u dvorište da započne s poslom i govori: Sve je jasno, vi opišite, ja ću samo potpisati. Tako se i dogodilo.

Tu noć R. nije mogla zaspati, stalno je vidila stražnji kraj kamiona kako joj ide ravno na glavu, pa sam joj dala jedan normić iz svoje ljekarne za leđa. Ništa ti ovo ne djeluje, rekla je možda pet minuta prije nego se više do jutra nije oglasila.

Ja nisam spavala. Svašta mi je prošlo kroz glavu, od svih što bi bilo kad bi bilo situacija (mlada i udovica!) do te stučene haube koja je sad izgledala kao one izrezbarene drvene posude za voće, nenamjenski ležaj za dvije-tri mačke, samo neka stavim dobar jastuk u rupu. Registracija ST zdrobljena po sredini! Muko i nepravdo!

Ali dobro, osiguranje će to riješiti, a R. je glava na ramenima, i šta, bokteveselija, riješit će se.

Kamiondžija se mjesec i pol dana nije javio svom osiguranju, mi smo ga pokušale dobiti nekoliko puta, a ono jednom-dvaput kad smo ga i dobile, tvrdio je da on nije kriv, i da on sad mijenja priču (!), pritiskale njegovo osiguranje koje se držalo sa strane jer im je odgovaralo da se on ne javi. Naime, dojavili su mi, ako se gospodin koji je preuzeo krivnju ne javi u roku od 60 dana od prijavljivanja nesreće, he-he-he, osiguranje zatvara predmet, diže ruke, šteta unatoč slikama, potpisanom Izvješću i izjavi o krivnji, nije predmet spora, vi ste, gospojo, popušili, a mi s tim, ako nije zvana policija i izvršen policijski očevid, nemamo ništa. Ništa. Jedno veliko ništa. Tko bi rekao da se osiguranje zaštitilo, i da zna svaku rupu, jer mu je vlasnik jedna od najvećih odvjetničkih firmi u Hrvatskoj. Lobi da zdrobi maloga čovjeka, u ovom slučaju, vozačicu.

Odlična sam vozačica. Vozim defanzivno, anticipiram, što bi se reklo, makinu slušam i prilagođavam joj se, druga i peta su mi omiljene brzine (prva za uzbrdo, druga za po autocesti), ne trubim u vožnji, psujem dosta i komentiram, ali za sebe. Najviše me živciraju spori vozači, i oni koji se ni pedlja nisu makli od onog što su naučili u autoškoli, a te prepoznajem jer voze kao da pedaliraju smrtonosnu gondolu, skupe ramena i tuku stop svitla, pa mi vožnja iza njih izgleda kao da sam na festivalu svjetla. Strah se vidi i kroz motorske cilindre.

Vozački sam položila iz ljute potrebe, kasno, u 39-oj, i svoj sam prvi auto kupila parama od književnih nagrada i obiteljskim dotacijama. Kad bi me ljudi pitali koji sam uzela, u zajebanciji bi rekla: Crveni, normalno. Žene oko mene polagale su u četvrtom srednje, sve iz nekih mjesta dalje od grada, ili iz grada, ali na putu prema većem gradu. Roditelji su htjeli da se što prije osamostale. Barem tako kaže R. o svojoj materi, koja je bila samohrana majka i odgajala je sama nju i brata. Automobil je bio stvar slobode. Dorothy je brijala na auto jer je znala, bez dvojbe, da je ženska mobilnost jedna od najvažnijih stečenih sloboda. I branila ju je, nedvosmisleno, revolverom. Moja stara dolazi iz vremena kad su žene bile suvozačice. Nije joj padalo na pamet da je vožnja stvar njezine slobode. Ona se te slobode, kužim iz priče, plašila. Što bi s njom, a već je odradila pola puta kao kućanica? Možda manjak imaginacije, možda pokazatelj kakva je sredina oblikovala.

Moj je stari razmišljao da samostalnost ne dolazi kroz vožnju, nego rad, pa je inzistirao na tome. Nije mu padalo na pamet investirat u moju budućnost, a kronično se bojao toga da brata i mene izloži lagodnome životu. Vozač po struci. Pa je li moguće! Svoj je prvi auto, legenda kaže, dobio na lutriji. Što bi on rekao na ovo šta mi se događa, palo mi je više puta na pamet, podivlja bi, eto šta. Ali, on nije bio bitan, i to se događalo R., i meni, Dorothyjnoj sljedbenici, vozačici s dva pa-pa pištoljčića.

Pa sam se iz ove sulude situacije u kojoj će me tuđi manjak srama gurnuti u megatrošak i potpuno manjak mobilnosti iskobeljala putem jednog internetskog boarda i pitanja što mi je činiti. Naknadni policijski očevid! Moguće je! Prometna je policija u Heinzlovoj bila više nego susretljiva kad sam rekla da se krivac ne odaziva u svoje osiguranje i da negira iskaz. Objasnili su mi da s protokom može biti svašta i da su se svega nagledali, ali da će ga nazvati pa što bude. Kamiondžija se nakon zvanja policije pojavio u osiguranju i tamo potpisao izvješće. Policajac zadužen za naš slučaj rekao je R. da mu se čini da je zdrav razum ipak pobijedio nad potpunim nedostatkom srama. Ja sam razmišljala kako je ove stvari dobro znati, pogotovo ako si vozačica i nemaš pravo na revolver: zvati policiju isti čas i kupiti kamericu koja prati promet.

Manje uzbudljiv život, vjerujte mi, čuva živce, nije trošak i nema puno priča s poukom.

piše Marija Andrijašević