Ideja je bila da postanu par. S tim su ciljem poslani u Zagreb, s dva potpuno različita mjesta u Europi. Oboma je biološki sat bio taman na vrijeme, pa su ih smjestili zajedno u pomoćni prostor kako bi se upoznali i navikli jedno na drugo, preko zaštitne mreže i uz prisutnost djelatnika. Jedanaest dana kasnije, pustili su ih u stanište koje je za oboje trebalo biti trajno i u kojem su trebali stvarati potomstvo. No Tayri je 24. srpnja skončala pod Ugandinim zubima, dok su sve to snimali posjetitelji zagrebačkog zoološkog vrta.
Javnost i radnici Zoološkog vrta Grada Zagreba su reagirali šokom i tugom, a brutalni je prizor osvanuo na tisućama ekrana. Ustanova je izjavila da su životinje bile pod monitoringom, da nije bilo naznaka da bi se takav sukob mogao dogoditi i da se napad dogodio u trenu, ali i da će surađivati sa stručnjacima iz drugih institucija kako bi utvrdili „zašto je došlo do tragičnog događaja“.
„To nije izoliran slučaj. Nažalost, priroda ima svoja pravila. Naravno da nam je žao, ovo nije ni ugodna ni sretna situacija“, rekao je tada ravnatelj Zoološkog vrta Grada Zagreba Ivan Cizelj.
Tayri i Uganda dovedeni su u Zagreb u sklopu eks-situ programa populacijskog menadžmenta (EEP) Europskog udruženja zooloških vrtova i akvarija (EAZA). Njihov je cilj očuvanje vrsta u kontroliranim uvjetima i pod ljudskom skrbi. Slučajevi kasnijeg puštanja u divljinu su rijetki, a na EAZA-inim stranicama stoji da se kontrolirano očuvanje, tj. uzgoj, u Europi provodi kako bi se „kupilo vrijeme za vrste koje su funkcionalno izumrle u prirodi dok ne umanjimo prijetnje s kojima se suočavaju u divljini“. Tayri i Uganda su dvoje od samo 250 članova ugrožene sjeverne populacije afričkog lava, čija je genetika dragocjena jer sadrži nasljeđe izumrlog berberskog lava, nekadašnje europske atrakcije iz Afrike.
Aktivisti za prava životinja smatraju da je zagrebački zoološki vrt potpuno podbacio u cilju očuvanja, ali i da je cijeli EEP postavljen protivno boljitku života kojima upravlja. Prema udruzi Animalex, zagrebački se zoološki vrt nije držao EAZA-inih protokola pri spajanju ovih jedinki.
„Protokol između ostalog nalaže višemjesečni postepeni pristup združivanju, a prilikom sukoba proces počinje ispočetka. Upoznavanje lavova prema protokolu trebalo je proći u tišini, bez buke i posjetitelja, a inicijalni kontakti trebali su biti ograničeni na upoznavanje timaritelja kako bi se životinja navikla na novu rutinu. Nikakav drugi protokol niti uputa ne smiju biti suprotni dobrobiti životinja i individualnom pristupu, što je kod Tayri potpuno izostalo“, navode u objavi na društvenim mrežama.
U kasnijoj objavi pišu i da su djelatnici imali 40 minuta za reakciju. Udruga je zato pokrenula peticiju za utvrđivanje odgovornosti za Tayrinu smrt, a traži i smjenu uprave zoološkog vrta te zabranu planiranog dovođenja nove lavice. U trenutku pisanja, peticija ima 4862 potpisa od potrebnih 5000.
Iz udruge Prijatelji životinja ocijenili su da je sam program razmnožavanja zaslužan za Tayrinu smrt te zatražili od Grada Zagreba da službenom odlukom prekine svoje sudjelovanje u njemu.
„Takav uzgoj ne čuva njihova prirodna staništa, ne pomaže očuvanju bioraznolikosti, ne sprječava krivolov i ne uklanja druge uzroke zbog kojih njihova populacija nestaje. Naprotiv, njime se stvara nova generacija životinja koja će biti premještana između zooloških vrtova, spajana prema uzgojnim planovima i trajno ovisna o ljudskoj skrbi. Time se ugroženost populacije koristi kao opravdanje za daljnje oduzimanje slobode njezinim pojedinačnim pripadnicima“, pišu u svom zahtjevu.
Smrtonosni napadi mužjaka lava na ženke u zoološkim vrtovima su rijetkost, ali se događaju. Pritom nije nužno presudno koliko su se dugo poznavali: u slučaju u Alabami iz 2022. lav je ubio lavicu par minuta nakon što su se prvi put vidjeli, u Japanu 2021. nakon tri mjeseca, a u Texasu 2013. nakon tri godine. U svakom od tih slučajeva ustanove su izrazile da je takvo ponašanje bilo neočekivano.
No priča naših protagonista pokazuje da nas ono ne treba čuditi. Tayri je rođena 2020. u safari parku Dvůr Králové u Češkoj, a sljedeće je godine preseljena u mađarski zoološki vrt Veszprém. Tamo je odrastala na prostoru od oko 2000 metara četvornih, dok prostor za lavove u Zagrebu ima oko 1500 metara četvornih (ukupno unutarnji i vanjski, pri čemu unutarnji ima oko 100 četvornih metara). Kako tvrde iz Animalexa u jednoj od objava, već je u mađarskom zoološkom bila „izopćena iz čopora i teško ranjavana“.
Za petogodišnjeg Ugandu promjena staništa je donijela drugačiju krizu. Stigao je u Zagreb iz francuskog safari parka Réserve Africaine de Sigean, na čijih je 300 hektara – u odnosu na zagrebačkih sedam – smješten lavlji park. Prema dostupnim podacima, Uganda je tamo bio od rođenja, u staništu koje je osim većeg prostora sadržavalo i više članova i više čopora. Bitno je pritom znati da lavovi nisu skloni konfliktu i da baš zato cijene svoj prostor – kad se u čoporu dogode tenzije, prije će se maknuti no sukobiti. Prema Animalexovoj objavi, Uganda je ustuknuo pola sata prije posljednjeg napada na Tayri. Ne možemo znati što mu je točno bilo u glavi, no možemo pretpostaviti da se osjećao zatočeno.
Na sličan nas zaključak navodi i znanost. Studija iz Lahorea u Indiji pokazala je da su abnormalna ponašanja poput neprirodne (ili neočekivane) agresije češća kod lavova u zoološkom vrtu nego u safari parku istog grada – između ostalog, u vrtu žive na terenu od oko 2276, a u parku od 60.000 četvornih metara. U pregledu 91 studije o lavovima u zatočeništvu, južnoafrička organizacija Blood Lions i međunarodni Svjetska organizacija za zaštitu životinja (World Animal Protection) utvrdili su da su uvjeti poput stresa zbog posjetitelja u zoološkom vrtu, smanjenog prostora i manjka društvenog kontakta s drugim, kompatibilnim lavovima, povezani s ponašanjima poput spomenute „neprirodne“ agresije, ali i drugim naznakama psihološkog stresa poput koračanja po nastambi i samoranjavanja. Ako pogledamo kako se ljudi ponašaju u zatočeništvu, primijetit ćemo nešto vrlo slično.
Kad su jedinke izdvojene iz svojih društvenih struktura, neovisno o vrsti, proživljavaju slične traume. Lavovi u prirodi žive u čoporima i jedni su drugima presudni za preživljavanje. Ženke su zadužene za lov hrane i skrb o mladuncima, dok mužjaci žive odvojeno od njih u koaliciji koja štiti čopor. Koalicije mužjaka izvan čopora ih mogu napasti i preuzeti ulogu zaštitnika i bioloških očeva. Ženke se također drže i odgajaju mladunčad zajedno, dok partnere za parenje biraju prema fizičkim značajkama, ali i strateški – pare se s više članova koalicije kako mužjaci ne bi mogli biti sigurni koji je potomak njihov. Time smanjuju šansu da neki od mužjaka kasnije ubije muško mladunče. Riječima ravnatelja Cizelja, „priroda ima svoja pravila“.
Tayri i Uganda, kao i ostatak tzv. „europske populacije“ lavova, nisu ih imali priliku naučiti i ne bi se uklopili u prirodnoj divljini. No Ugandino je odrastanje vjerojatno izgledalo bliže njoj nego uvjetima u Zagrebu – uz ekstremno smanjenje prostora sada nema ni koaliciju kojoj je vjerojatno pripadao. Tayri, Uganda i drugi lavovi u programima razmnožavanja između zooloških vrtova trebali bi, dakle, spasiti svoju vrstu u uvjetima koji je ne podržavaju. Zato, iako je neupitno da i zagrebački zoo i EAZA žele očuvati vrstu, srž problema treba tražiti dublje, u naslijeđenom mentalitetu koji njezine jedinke pretvara u naš komoditet i zabavu.
Ostavština koju „europska populacija“ sjevernoafričkih lavova nosi na plećima nerazvediva je od okolnosti koje su njihove pretke dovele u ovakve uvjete. Prvi su berberski lavovi uvezeni iz Sjeverne Afrike još u rimsko doba kao spektakl za arene, a u srednjem vijeku počinje njihovo izlaganje u europskim menažerijama. Priča o precima Tayri i Ugande se, naravno, nastavlja i kroz kolonijalizam, kada su životinje iz okupiranih teritorija korištene kao pokloni u političkim pregovorima, kurioziteti i razonoda. U 19. st., primjerice, mladunčad berberskih lavova deportirana je u Francusku nakon što su im u rekreativnom lovu u Alžiru ubijani odrasli očevi, i to sve kako bi ih se moglo pogledati u državnoj menažeriji Prirodoslovnog muzeja u Parizu.
Zoološki vrt u Zagrebu, naravno, nije imao isti pristup – njegova je povijest započela 1925., kada se berberski lav već smatrao izumrlim u divljini. Prvi su lavovi dovedeni u Zagreb već sljedeće godine, a raznolikost zooloških eksponata se u daljnjim desetljećima samo širila. Modernizacija i prijelaz iz izložbenog u model obrazovanja i očuvanja krenuli su u devedesetima, a ustanova je od tada i certificirana i nagrađivana za podizanje svijesti o očuvanju vrsta. Izgradila je i veće nastambe s boljim životnim uvjetima, uključujući lavlju stijenu na kojoj živi Uganda i kratko je živjela Tayri.
Moj posljednji posjet zagrebačkom zoou obilježila je upravo lavica u unutarnjoj nastambi. Dio za posjetitelje je bio prepun veselih ljudi u žamoru, a ona je neprekidno nasrtala na staklo prednjim šapama. Tik pred njim je ljudska majka govorila djevojčici da se ne boji, jer se „lavica samo hoće igrati“. Meni je izgledala kao netko bijesan, netko stavljen pred publiku u skučeni prostor i protiv svoje volje. Netko koga konzumiramo kao sadržaj i kad ga želimo očuvati. U sjeni Tayrine smrti izvire pitanje čemu nastavljamo te izložbene i uzgojne prakse ako ignoriramo uvjete i potrebe tih jedinki.
Upravo zbog tog pitanja, Prijatelji životinja u sklopu zahtjeva Gradu traže još jednu ključnu stvar – transformaciju zooa u suvremeni edukativni centar s nizom sadržaja koji ne bi ovisio o dovođenju novih životinja. Istovremeno bi vjernije prikazivao njihov stvarni život.
„Takav centar mogao bi uključivati: virtualnu stvarnost, proširenu stvarnost, 3D projekcije i hologramske prikaze, interaktivne prostore koji dočaravaju prirodna staništa, multimedijske dvorane, digitalne prikaze životinja u prirodnoj veličini, simulacije kretanja kroz savane, oceane, prašume i polarna područja, prijenose uživo iz nacionalnih parkova, zaštićenih područja i utočišta“, navode, uz niz drugih mogućnosti.
Kad bi takav val promjena dopro do razine Europe, sredstva za EEP bi se možda mogla preusmjeriti ka revitalizaciji populacije i poboljšanju životnih uvjeta direktno u prirodi. Dok to vrijeme ne stigne, ostaje nam priča o Tayri i Ugandi, kao podsjetnik da očuvanje jedne vrste ne bi trebalo podrazumijevati žrtvu njezinih jedinki.
piše Julija Savić