Prosti krasopis

Dora Voska izrađuje vezove koji se bune i ukrašavaju. Njezina glavna forma su ukrašene psovke, a upravo je taj radosni bunt aspekt njenog rada koji ljudi cijene, ali i kritiziraju

U vezenju je bunt – jedan od radova (Foto: Gina Branković)

„Jedi govna“ – krasopisom izvezena rečenica sjedi na platnu, okružena cvjetovima. To je prvi rad Dore Voske, poznatije svojim klijentima i pratiteljima kao Šarena Vrana, obrtnica i autorica vezova koji se bune jednako koliko i ukrašavaju. Njezina glavna forma su ukrašene psovke, poput rečenice „Skinite mi se s kurca“ uprizorene među crvenim i žutim makovima.

Svoj obrt Dora na društvenim mrežama reklamira autentičnim kratkim videima s čestom dozom humora te pritom ne pribjegava prodajnim floskulama poput „ti to zaslužuješ“. Umjesto toga, prikazuje vlastiti radni proces, razmišljanja i filozofiju, a takav se pristup pokazao kao pun pogodak: njezin obrt uspješno djeluje već punih pet godina.

Kako sam saznala u našem nedavnom razgovoru, ove šarene komponente radnog života odražavaju autentične aspekte Dorina karaktera.

– Vrane su mi najdraža porodica ptica, o njima sam pisala i diplomski rad. Uz to sam bubnula i „šarena“, a tek kasnije sam shvatila koliko mi ustvari paše uz koncept. Šarena vrana je oksimoron, a sve što ja radim je kao spajanje nespojivog – kaže.

Umjesto da se uputi stopama formalnog umjetničkog obrazovanja, Dora je od jezične gimnazijalke postala magistra biologije i kemije te kratko i podučavala te predmete. No svoju stvarnu strast oduvijek je pronalazila u kreativnom radu, a vez pritom nije došao do nje obiteljskim putem, kako bismo možda očekivali. Originalno se bavila cosplayem – hobijem izrade i nošenja kostima iz popularnih medija kako bi utjelovila određeni lik – te je za jedan od kostima trebala naučiti vesti. Dok je istraživala tehnike, naletjela je na video u kojem žena veze rečenicu „Eat a bag of dicks“ na ogromnom goblenu usred avionske vožnje, tj., u javnosti.

– To je progovorilo mojoj nutrini na nekoliko razina. Jako me razveselio taj koncept, a veseli me i dandanas – kaže.

Dora Voska: „Uvijek sam bila glasna“ (Foto: Gina Branković)

Upravo je taj radosni bunt aspekt Dorinog rada koji ljudi cijene, ali i kritiziraju. U tradicionalnom viđenju, vez je isključivo ženstveni medij, dok se psovke još uvijek smatraju neženstvenim izražavanjem. Slijedom takvih normi, Dora se nerijetko susreće s komentarom da njezin rad nije „damski“ ili da iz njega viri potisnuta ljutnja. No ta ljutnja, zapravo, nije potisnuta, a dama ni ne pretendira biti.

– Nikad se nisam poistovjećivala s estetskim izražavanjem vlastitog spola ili roda. Uvijek sam bila glasna i imala puno mišljenja, što se nije poklapalo s nekom idejom dame, a opet imam i svoju ženstvenu stranu. I jesam, ljuta sam, jer sam žena koja mora hodati kroz ovakav svijet kakav smo si namjestili. Ljuta sam jer se češće od prosječnog muškarca moram opravdavati za nešto što sam rekla, mislila ili napravila. Društvo želi da smo mirne, tihe, dobre i ne sluša nas. Ne znam slušaju li nas ni kad nismo takve, ali bar nas primijete –pojašnjava.

Upravo zato, Doru često oduševljavaju reakcije posjetioca koje viđa na sajmovima rukotvorina. Ljude privuku cvjetići, a kad se približe, pomalo ih šokiraju fraze koje su im pridružene. Kao žena (te supruga i majka) koja brije glavu i veze psovke, Dora se često susreće s predrasudama te je zanimljivo što se s njima suočava upravo vezom. Taj je oblik ručnog rada, kaže, izrastao kao ženska praksa u privatnosti doma, u vremenima kada žene nisu imale slobode djelovati javno. Već su tada takve prakse uključivale bunt, no također su bile način provođenja vremena sa samom sobom. Dora zato želi oživjeti i proširiti ručni rad, a ta potreba pritom ne dolazi samo iz „ženske“ perspektive.

– Postoji cijeli val ponovnog vraćanja tradicionalno ženskim zanatima i umjetnosti, ali ne zato što je to ženstveno, nego kako bi nešto što smo radile doma – jer nismo smjele ništa drugo – opet postalo čin bunta. Odbijam cijeli koncept vezenja kao aktivnosti kroz koju se vraćamo svojoj ženstvenosti. To nije poanta. Taj prostor nije zatvoren za muškarce – poručuje.

Kako bi oslobodila ideju vezenja od rodne određenosti, Dora organizira radionice otvorene svima. U pet godina njihovog vođenja, podučavala je možda desetak strejt muškaraca, no uvijek se nada većem odazivu upravo takvih polaznika.

– Kako sam rekla u jednom videu, ne vezemo genitalijama, nego rukama. Uvijek se sjetim jednog polaznika, kojem je vezenje sjelo iste sekunde kad je primio iglu. Naravno, očito je imao dobru finu motoriku, ali meni je bilo lijepo vidjeti strejt muškarca koji nema nikakve glupe ideje oko toga što vezenje znači za njegovu muškost, jer ne znači ništa. Samo se družimo, zabavljamo i radimo s rukama – podijelila je Dora.

Ručni rad uvelike nedostaje današnjim generacijama (Foto: Gina Branković)

Upravo je ručni rad ono što današnjim generacijama uvelike nedostaje, i kao forma rekreacije i kao vježba koordinacije. Standardni vrhunac opuštanja danas je skrolanje po društvenim mrežama koje nas zapravo nabijaju informacijama, dok sami sebi taj ritual tumačimo kao pražnjenje mozga. Kod djece, višak takvih aktivnosti također sprječava sami razvoj fine motorike. Dorin cilj u populariziranju ručnog veza zato je i borba protiv takvih učinaka modernog života.

– Vidim i kod odraslih te učinke. Pretjerano korištenje ekrana oduzima priliku da se – ne samo kognitivno, već i motorički – radi bilo što drugo. Odmaknuli smo se od vrsta rada koje nam potiču mozak i dovode nas u stvarno stanje tog hvaljenog mindfulnessa. Vidim to i na radionicama, kada ljudi otkriju da ih vez opušta i jednostavno budu u trenutku.

Poanta Dorinih radionica zato nije u jednokratnom kreiranju nečeg impresivnog, već u impresioniranju samog sebe učenjem nove vještine. Želi da ljudi primijete vlastiti napredak i utjecaj ručnog rada na sebe, a ne da ciljaju na tobožnje savršenstvo proizvedenog. Kroz radionice se razvija i zajedništvo među sudionicima, ali i održiva praksa kojom se možemo boriti protiv konzumerizma, poput ručne izrade božićnih poklona.

– Ne morate kupovati poklone u shopping centru dva dana prije Božića. Primateljima poklona vaš rad znači puno, jer znaju da ste sjedili tri, četiri ili pet sati razmišljajući o njima. Ne samo da ste time napravili nešto dobro za odnos, već i za sebe, i sigurno se osjećate puno bolje jer ste uspjeli nešto napraviti svojim rukama.

Dorinom se jatu možete pridružiti na Instagram i TikTok profilu Šarena Vrana, a uskoro ćete je moći posjetiti i na sajmovima rukotvorina kao što je Projekt Ilica: Q’ART 16. studenog. Odabrali za sebe vez ili neku drugu vrstu rukotvorina, ljudi poput Dore inspiriraju nas da i u svoj život unesemo vrstu šarenila koje opušta um.

piše Julija Savić