Pula puna Japana

Irena Srdanović pokrenula je u Puli studij japanologije koji godišnje upiše oko 45 studentica i studenata iz Hrvatske, ponekad i BiH, a dolaze i studenti iz Japana na praksu. Za svoj je rad dobila priznanje japanskog ministarstva vanjskih poslova

Irena Srdanović sa studentima

Početkom studenog prošle godine Ministarstvo vanjskih poslova Japana dodijelilo je priznanje profesorici i doktorici znanosti Ireni Srdanović za promicanje razumijevanja između Japana i Hrvatske te za doprinos razvoju prijateljskih odnosa između Japana i drugih naroda. Iza ovog uspjeha stoje godine studiranja i rada, ali i međunarodnih usavršavanja. Srdanović je japanologiju diplomirala u Beogradu, magistrirala u Ljubljani, doktorirala u Japanu, a danas predaje u Puli gdje je prije 10 godina osnovala prvi studij japanologije u Hrvatskoj.

Za jezike i pisma zainteresirana je oduvijek, a u srednjoj školi razvila je interes ka japanskom koji ju je fascinirao zbog toga što koristi čak tri različita pisma. Kako nam kaže, osjetila je da je japanski drugačiji i poseban, a veliku je ulogu u odabiru studija imala i želja da savlada japanski, za koji se smatralo da je jedan od težih jezika za naučiti, kao i pozitivna slika o japanskom društvu. Kada je u devedesetima upisivala Filološki fakultet u Beogradu koji je prvi uveo studij japanologije još 1970-ih, bila je oduševljena organizacijom i kurikulumom studija, knjižnicom, ali i stipendijama za odlaske u Japan koje su nudili.

– Tada je to bila jedina japanologija na područjima bivše Jugoslavije, u međuvremenu se 90-ih pokrenula i u Ljubljani. Budući da su u jednoj softverskoj firmi u Ljubljani lokalizirali jedan softver na japanski jezik, tražili su japanologa da im pomogne u testiranju, da protumači poruke koje se pojavljuju na japanskom i slično. Tako sam ’97., kada sam završila studij, otišla u Ljubljanu raditi u toj softverskoj firmi kao japanolog – priča nam Irena.

Kasnije je otišla u Japan gdje je radila godinu dana u japanskoj firmi Pionir na Međunarodnom odjelu kao prevoditelj, a ovo iskustvo opisuje kompleksnim ponajviše jer je bila jedini strani zaposlenik u ulozi tzv. privremenog osoblja na odjelu od pedesetak stalno zaposlenih japanskih suradnika. Međutim, velika joj je želja bila živjeti u Japanu i iskusiti sve iz prve ruke.

– Puno sam tada napredovala u jeziku. Imala sam pomoć od kolega što je doprinijelo usavršavanju jezika, kao i u upoznavanju njihove kulture i odnosa. Također sam upoznala i njihov sustav gdje ljudi zaposleni u jednom odjelu nakon par godina mijenjaju posao i odlaze u drugi odjel. Tako jedni te isti ljudi rade u istoj firmi, ali mijenjaju različite poslove i na taj način obogaćuju svoja iskustva i napreduju – objasnila je Irena.

Po povratku u Ljubljanu upisala je novoosnovani magistarski studij, na doktorat se kasnije uputila na Tokijsko tehnološko sveučilište gdje je provela tri godine, a nakon završenog doktorata preselila se u Pulu. Kako nam priča, u međuvremenu je upoznala supruga Puležana, a Pula joj se, za razliku od dalekog Tokija, iz tadašnje perspektive činila dovoljno bliskom svemu – i roditeljima, ali i gradovima poput Kopra, Ljubljane, Zagreba i Trsta. Po preseljenju je uvidjela potrebu za japanologijom u Hrvatskoj jer je takvih programa nedostajalo na državnoj razini, ali i zbog brojnih turista iz Japana i njihovog velikog interesa za putovanjem u Hrvatsku.

Dodjela japanskog priznanja

– Činilo mi se da tu postoji perspektiva za razvoj kadra u turizmu i za jačanje takvih kulturnih i gospodarskih odnosa. Kad sam krenula s tom idejom, ona nije odmah bila prihvaćena. Trebalo je neko vrijeme da ta ideja sazrije, da je prihvate ljudi s druge strane i da mi otvore vrata. No nakon toga se sve nekako posložilo i krenulo u pravom smjeru, 2014. sam započela s izradom programa na kojemu sam radila godinu dana u suradnji s prof. Linom Pliško i drugim kolegama, a od 2015. krenuli smo s njegovom izvedbom. Dobili smo i podršku Japanske fondacije koja nije bila iznimno velika, ali je bila vrlo značajna jer je osigurala i lokalnu podršku. Sve se zajedno pokrenulo u dobrom smjeru i pokazao se velik interes studenata, što smo i očekivali na temelju iskustava iz susjednih država – ispričala nam je Irena.

Studentice i studenti dolaze iz raznih krajeva Hrvatske, ponekad i Bosne i Hercegovine, i obično ih se godišnje upiše oko 45, a kako nam Irena kaže, pokretanjem studija zapravo su ispunili želje mnogima koji su japanologiju odlazili studirati u Veneciju, Ljubljanu i druge europske gradove te im omogućili da studiraju na vlastitom jeziku. Pri ispitivanju interesa studenata, zaključili su kako studenti/ce uglavnom žele upoznati japansko društvo, kulturu i jezik, a veza često započinje putem pop kulture poput animea, mange, raznih drama i serija.

– Naravno, to znanje se ne zadržava samo na pop kulturi. Studenti pokazuju veliki interes i entuzijazam za dublje upoznavanje jezika i društva. Imamo stvarno izvrsne studente koji se puno trude i prate naš ritam. Trudimo se studente upoznati i s raznim društvenim problematikama. Jedan od izazova su stereotipi, poput romantičarskog pogleda na Japan, koji se često reflektira kroz određene slike – trešnjin cvijet, idealizirani prikazi i slično. No smatram da je ključno razviti i kritički stav prema društvu, bilo vlastitom ili stranom – objašnjava Srdanović.

Trenutno imaju sporazume sa šest japanskih sveučilišta što omogućava razmjene s većinski pokrivenim troškovima, a u proteklih deset godina poslali su preko 50 studenata u Japan, uključujući i one na jednomjesečnim ljetnim programima. Studenti iz Japana također dolaze u Pulu na praksu, što je obostrano korisno – za njih kao buduće učitelje japanskog i za pulske studente koji imaju priliku raditi s izvornim govornicima. Kako nam Irena kaže, plan im je dodatno povećati broj razmjena u oba smjera i razvijati internacionalni aspekt studija.

Osim što je osnovala studij japanologije i napisala brojne relevantne znanstvene članke, Irena Srdanović je u suradnji s profesoricom Divnom Tričković iz Beograda napisala udžbenik japanskog jezika, a zajedno s kolegicom Draganom Špicom i knjigu „Uvod u znanost o japanskom jeziku“ koja je jedinstvena na ovim područjima. S obzirom na to da su u njoj obuhvatile samo određena područja zanimljiva za jezik, planiraju napisati još dva dijela knjige, kako Irena kaže, čim se odmore. Za priznanje spomenuto u uvodu ovog teksta Srdanović kaže da joj je drago što je trud prepoznat, jer je zaista sve radila iz neke unutarnje želje i potrebe.

– Drago mi je da kada pogledam unazad vidim koliko je značajna ta mreža, podrška i povezanost, ali i da kada pogledam u budućnost vidim šta se sve može razvijati i kakvi se odnosi mogu ostvariti između država, gradova i institucija. Sretni smo da možemo biti dio svega toga – zaključuje Srdanović.

piše Katarina Bošnjak