Slomljeni stup

To kako bol kažnjava posebna je priča. Za početak, utječe na vlastitu sliku o sebi i društvenom doprinosu. Kad boli, ne mogu raditi, ne mogu biti svrhovita. Teško mi je biti suvisla dok me boli, znam biti ljuta, bijesna, otresita

Marija Andrijašević (Foto: Duška Boban)

Ovu kolumnu pišem iz kreveta, između dva vala nepodnošljivih bolova. Lucidna sam, pri zdravoj pameti, što bi se reklo, i nije prvi put da ću raditi u ovakvim uvjetima. Pod finom sam dozom farmakoterapije, pa onda i iluzije da su neke stvari ipak moguće.

Ovo je, doduše, prvi put da ću prikazati kako je to raditi u uvjetima stanja kronične boli i istovremeno raditi pod teretom kronične boli. Ispričat ću se odmah na početku jer mi tekst (zasad) zvuči drveno, distancirano, odcijepljeno, poricajuće. U stanjima iznimna fizičkog bola pripišem mu neku prozaičnost, da manje boli, i da od odgovornosti rasteretim i sebe i druge. Osim toga, bol (ponekad) ne želi verbalizaciju, primjereniji mu je neartikulirani urlik i isprekidano disanje. Najčešće ga izduram u samoći. U prostoru u kojem nemam vremena i ne stignem.

Izvor bola je moja poput jenge posložena kralježnica. Pri dnu fali štošta, najmanje jedan disk i dva se truse (već su pri kraju), ima nekih protruzija, torakalna je svoja priča, vratna isto. Nisam amortizirana i svaki je pokret potencijalno bolan. Ako ne u trenutku kad ga izvodim, onda za dva dana, ako se kralježnica nije vratila u svoje prirodno joj neprirodno stanje. Kad me zaboli, znam reći da mi je pukla kičma.

Nepodnošljiv je teret koji mi nameću medicina, knjige o bolu iz kulturološke, fenomenološke, kapitalističke, farmakološke perspektive, tekstovi o samopomoći, ukratko jedan kišobran koji mi opisuje što se dogodi kad se u liječenje bola upletu sve to + mizoginija, fetfobija i generalno zazor od tijela koje ne može biti funkcionalno i obavljati pripisane mu zadatke, pa će stoga biti diskvalificirano, u odgovorima zašto me boli.

Nisam na vrijeme mislila, nisam se na vrijeme pobrinula, nisam predvidjela, uračunala, pazila, njegovala, vježbala, mršavjela, pila, boravila, disala. Boli me, jer u mom tijelu, koje je makinja, nešto fundamentalno nedostaje, ne da se popraviti ili ja, ja baš od svih ljudi, odbijam čarobni napitak. A to sam si ja tako riješila, moj bol je moj proizvod, i zbog njega sam ja manjkava. Osjećaj srama koji iz tog proizlazi ima jezive proporcije, prelijeva se posvuda i često ga izričem figurama metafore i glagolskim vremenom – futurom.

Pa ću tako umjesto boli me, teško mi je, nije mi dobro, osjećaj je kao da me netko pokušava prepiliti na dva dijela, ovo nije bol, ovo je patnja, ne osjećam noge, grče mi se ruke, prsti mi drvene, utroba mi se raspada, probija mi na jajnike, ovo je nešto najstrašnije, mozak će mi se izliti kroz nos, trebam mamu (!), napuštaju me sve riječi – sad ide neartikulirani plač i urlikanje, reći ovako: da, predvidjet ću, uračunat ću, pazit ću, vježbat ću, pit ću, boravit ću, disat ću, mozgiću, evo i tebi jedna pilulica, o riječi evo i vas… Ali trafika je Afrika, novci momci, a lonci konci, a mama, ma joj mama, mama misli da sam dobro i da sam je slučajno zvala ili da sam je zvala da je pitam kako je i da joj kažem da je volim. Da olakšam svima nama, pristat ću na bol koji je samo moj. I neću si, zbog toga, nimalo olakšati.

Moj kronični bol, kao što se vidi, ima svoje činove, i sama u njima aktivno sudjelujem.

Da me boli, prestala sam govoriti jako rano. Bilo je teško nositi se s osjećajem razočaranja koji sam proizvodila u ljudima oko sebe. Nije mi pomogao ni reiki, ni arnika, ni tajlandska krema, baba iz Dugopolja, japanski kiro, američki i riječki, bosanska trava, nitko nije trajno riješio bol. Sve počne zanosom: evo me, radim, sad ću biti dobra, bolja, produktivna, dovoljno produktivna za sve nas, za sve odnose, od radnog do ljubavnog, ali avaj… Joj, opet te boli! Kad bih to čula, kad to i danas čujem, boli više od kičme. Osjećaj srama jer nisam uspjela popraviti makinju, a svi su se tako potrudili oko mene i donijeli hrpu zamjenskih dijelova, (ne)stručnih mišljenja, ideja o tome što bol je i kako mu pristupiti, specifično. A ne ide, pa ne ide! Jer sam nedosljedna, lijena, nisam ustrajala, vjerovala, nisam se posvetila, nisam radila ništa što je trebalo da prestane, i eto, zato mi je tako.

Osjećaj da nisam ja problem, da je problem sve ovo o čemu pišem, bol i njegova interpretacija unutar kapitalizma, da boli i mršave i debele, zlostavljane i dobro odgajane, lijeve i desne, radnike i neradnike, da boli jezivo i podnošljivo, da boli i kad vježbaš i kad ne vježbaš, da će udariti kad se najmanje nadaš, i da će biti mjesecima dobro, da boli i s dijagnozom i bez, ali kod mene, specifično s njom, da nema pravila kad boli, kad kronično boli, prvi sam put artikulirala kod jedne fizioterapeutkinje, koju ovim putem pozdravljam i koja se zove Svjetlana.

To kako bol kažnjava posebna je priča. Za početak, utječe na vlastitu sliku o sebi i društvenom doprinosu. Kad boli, ne mogu raditi, ne mogu biti svrhovita. Teško mi je biti suvisla dok me boli, znam biti ljuta, bijesna, otresita, ne mogu hipijevski pristupiti osjećaju boli, ne mogu pjevati i jaukati istovremeno. Bol me sprječava da obavljam svoje zadatke kako treba, zbog nje se osjećam manjkavo, mislim da ne (pro)izvodim dovoljno i da sam teret. Objektivno gdjegdje ne proizvodim dovoljno i vidim u kakvu me to socijalnu trku stavlja. Često se osjećam da tek počinjem. Da nisam d o b r a  r a d n i c a. Da treba upirati više, jače, i eto ga, kičma opet puca.

Izolira me i od socijalnih interakcija. Kad me prijatelji pitaju gdje sam i što radim, hoćemo li ići na neku predstavu, u kino, kazalište, na izlet, ja im, jer sam im prestala govoriti da me boli i da nas rasteretim, kažem da nemam vremena, da ću se pobrinuti da se uskoro vidimo, da imam nekakve obaveze, rokove, da sam zaboravila javiti se (vjerujte mi, lažem, ja sve pamtim, to je zapravo moje prokletstvo, he-he), da počinjem raditi na novoj knjizi pa mi treba vremena i prostora da to smislim, ili su me, a ovaj svoj odgovor stvarno volim jer je suštinski iskren, odnijeli dani… Stalno sam u projektu otuđenja koje će me jednog dana, ne sutra, ne preksutra, dovesti do prave mene, optimizirati do te mjere da ću moći izvršiti sve zadatke koje prijateljstvo, kao konsenzus, traži od mene.

Osjećaj nepravde oko mog bola ono je što ga često nosi. Ne pitam se zašto ja, pitam se dokad. Ali, demantirajte me ako sam u krivu, ali ima li što da je kronično a da valja? U redu mi je da se s bolom ne pomirim, nije mi u redu da ga nigdje ne zapišem. Možda je zato sad tu, ovdje, pred vama.

I ono najgore što mi radi, što je povezano s osjećajem nepravde, je da mi oduzima na ljudskom iskustvu. Želim raditi štošta, ali često je sama ideja da nešto radim umrljana iščekivanjem bola, olakšanjem jer nije došao, ili dobro poznatim urlikom jer me presjekao kao konac vrući biskvit.

Nisam, za kraj, uzela ništa s (anti)kapitalističke self-help police prilikom pisanja ovog teksta, jer je sve na najdonjoj i bože pomozi Mariji koja bi to i probala. Međutim, zagrabila sam u nešto s mentalne police koju imam u ovoj relativno trezvenoj glavi. Autoportret Fride Kahlo, sestre po boli, kroz čiju se rastvorenu a okovanu utrobu vidi kičma, slomljena kolona. Ima tu i kršćanske simbolike čavala i bijele monture, simetričnih sisa koje mi odvlače pogled od razorena tijela, kao da mi preko njih govori da je njezina ženstvenost netaknuta. Međutim, ona je na tom autoportretu sama, i znam, znam da je to zato jer je bol okrutna beštija koja isprazni sav krajolik. Ne zato što nije, zamislite, redovito vježbala.

piše Marija Andrijašević