Sportski borci

Novi Dvokorak naprijed posvećen je Jovanu Mikiću Spartaku i Božidaru Bošku Petroviću – prvi je život skončao uoči oslobođenja Subotice kao komandant partizanskog odreda, a drugi u Španjolskoj, kao republikanski avijatičar

Jovan Mikić Spartak i Božidar Boško Petrović

Malu crvenu knjižicu „U spomen sportista boraca“ izdala je Sportska knjiga 1959. godine. Napisao ju je poznati sportski novinar Radivoje Marković, a od zaborava sačuvao antikvarijat Ezop u Osijeku. Marković u kratkim crtama opisuje živote dvojice sportaša, nogometaša Božidara Boška Petrovića (1911. – 1937.) i atletičara i novinara Jovana Mikića Spartaka (1914. – 1944). Prvi je život skončao u Španjolskoj, kao republikanski avijatičar, a drugi uoči oslobođenja Subotice, kao komandant partizanskog odreda.

Petrović je nogomet zavolio odmalena, igrao ga na polju, kao i mnogi njegovi vršnjaci. „Jurilo se za loptom (kakva bila!), tek da se iživi jedno djetinjstvo, da se dade oduška stalnom nagonu za kretanjem, za drugovima“, piše Marković. Igrati je počeo u Ivanjici, u đačkom klubu Javoru, a u profesionalne je vode zakoračio 1932. u timu Vojvodine. Godine 1934. prelazi u beogradsku Jugoslaviju, a upisuje i jedan nastup za reprezentaciju, na utakmici Jugoslavije i Francuske krajem 1934. godine. Na toj se utakmici zbližio s iskusnim Milutinom Ivkovićem, kojemu je to bio posljednji nastup za reprezentaciju.

Dvije godine kasnije, Petrović i Ivković najžešći su pobornici bojkota Olimpijskih igara u Berlinu i među prvim potpisnicima apela koji je odjeknuo diljem svijeta. Jugoslavenski su sportaši bili prvi i skoro pa jedini koji su zagovarali bojkot igara. Igre nije bojkotirao Mikić zvani Spartak, jedan od najuspješnijih jugoslavenskih atletičara u periodu od 1932. do 1939. godine. „Mikić je bio antifašista. Gorko se kajao što je pošao u Berlin na OI, što su mu zamjerili mnogi prijatelji, potpisnici apela za bojkot olimpijade“, piše Marković. Nije bojkotirao, ali u Berlinu nije ni mirovao. U olimpijskom su selu prikazivani propagandni filmovi, a tijekom projekcije filma o njemačkoj vojnoj sili Mikić je glasno prosvjedovao. Pridružio mu se atletičar Ivan Stevan Ivanović (zvani Vane), nakon čega je projekcija prekinuta. Na ceremoniji otvaranja igara jugoslavenski su sportaši, uz nekolicinu kolega iz drugih zemalja, odbili pozdraviti Hitlera nacističkim pozdravom.

Petrović, inicijator bojkota, poginuo je 1937. u borbenom letu iznad Španjolske. Ivković, s kojim je bojkot predvodio, strijeljan je 1943. u Jajincima. Mikić, koji je na igrama protestirao, ubijen je u oktobru 1944., pred oslobođenje Subotice. Iako ih se s pravom pamti kao sportaše i borce, od zaborava valja čuvati i one dječake koji su se igrali po poljima – prije, između i nakon rovova. Spartakovo ime i danas nosi nogometni klub iz Subotice, a iako je bio atletičar, najljepše je novinarske reportaže napisao o nogometu.

U jednoj, objavljenoj 1940., piše o dječacima koji su se po završetku Prvog svjetskog rata (kad je i sam bio dječak) igrali u subotičkom kraju: „Ošišani do glave, u jednakim odelima, jednako pocepanim cipelama, jurišali su za loptom. Iza njih kao da je ostala radost i svežina na travi, orošenoj u maglovitim večerima (…) Kako smo im samo zavidili! Nismo znali kako je teško tim dečacima, kojima je život za sve uskraćene radosti, za sva trpljenja i neimaštinu, pružio jednu loptu. Njihove su majke poklane po mačvanskim selima, iznemogle na albanskim bespućima i sahranjene s gomilama leševa bolesnica od pegavog tifusa. Njihovi se očevi nisu vratili otkako su s ostalim ljudima iz sela pošli nekud daleko, okićeni cvećem, pevajući pesme. Skoro se ni jedan garavi šegrt ne seća ni majke ni oca, njima je izgledalo kao da ih nikada nisu ni imali, kao da su se i rodili u sobama šegrtskog doma.“

piše Ivana Perić