(Ovaj tekst možete čitati i kao svojevrsni nastavak Stambene zagonetke, objavljene prije nekoliko mjeseci u Nadi.)

Za kvalitetno prelistavanje oglasnika potrebna je svakodnevna disciplina. Njuškalo, Plavi oglasnik, Index oglasi, oglasnici na banderama, u trgovačkim centrima (koji su najbolji, najživotniji i kategorija za sebe!), rekla-kazala oglasnici, kolegice s posla koje znaju nešto, društvene mreže, razne Facebook-stranice… U nekom trenutku, kao što čitatelj izoštri svoje oko pa zna razlučiti dobru književnost od loše, tako se nekako isprofilira i žanr malog oglas(nik)a. Točno znaš tko je s kakvim naumom i brigom pristupio sastavljanju, prepoznaš i one koji nisu vični pisanju i prodaji vlastitih stvari, prepoznaš i one koji sastavljaju oglase kao da prodaju suvo zlato, a ono ispadne nešto što ja noću iznosim u kontejner baciti u smeće da me tko ne bi vidio. Ima svega. Zanimljiva je kategorija ta, nazovimo je za potrebe teksta, antropologija vrijednosti. Ne može svaka stvar imati emotivnu vrijednost, pa se onda shodno njoj preračunati u bescjenje, koje će se ipak malo skalati do neke prihvatljive cijene za kupca i prodavatelja. Ne može svaka stvar nakon trošenja ni vrijediti baš toliko i toliko. Svašta nešto ne može i opet nekako može. Tržište po kojem se konstituira cijena u oglasnicima nema veze s ekonomskim tržištem samim. Tu se konvergira nekoliko desetaka faktora, a kod pitanja nekretnine, faktori se kreću od tko je to gradio (ako je u pitanju kuća) do kako je netko stekao (ako je u pitanju stan), a zajedničko i jednoj i drugoj varijanti nekretnine je koliko je održavana. Kad se bilo što troši, tome cijena pada, osim ako nije neki umjetnički artefakt. Hoćeš odjeća, auti (iako se cijene jesu izjednačile u inflaciji, i ko je kupio vozilo prije deset godina za 50 hiljada eura, sad ga za te pare prodaje kao polovno), alat, odležali građevinski materijal. Svemu cijena pada osim stanovima i kućama. Što se više troše, što se više u njima živi, to im je cijena viša. I, eto, ne treba mi puno da zaključim da živimo u dobu umjetnosti življenja. Stambeno pitanje kao umjetnički artefakt. I to većinom socijalistička gradnja.

***

Kod dizanja kredita je, kad obiđete pet ili šest banaka, također od iznimne važnosti da uspostavite diskurzivni okvir, i da se onda jednostavno unutar njega uhvatite za neki od vama najvažnijih čimbenika. R. i mene je prvo u jednu banku privukla najniža kamatna stopa i bankarica koja je izgledala kao da bi postrojila vojsku miniona. Diskurzivni okvir: nemanje para. Čimbenik: niska kamatna stopa. Bilo je nešto obećavajućeg u načinu na koji je bankarica govorila i ozbiljno tipkala: rečenice su jednostavno znale da nema dalje, točka, enter. U procesu u kojem ništa nije sigurno, pogotovo to hoće li se vrijednost nekretnine poklopiti s traženim kreditom, i hoće li kredit u konačnici biti odobren u trenutku kad je kapara već izdubila prodavateljev račun ili postala dio neke investicije, to je jedino za što se treba uhvatiti. Bankar(ica)! U jednoj od banaka u koju smo R. i ja otišle nakon što smo ipak odlučile da je vrijeme da se skućimo i da stan nikad neće doći u obzir, ne samo zato što ga ne možemo platiti, nego jednostavno ne želimo plaćati buku i gužvu u gradu, a i vodile smo se obje već i intuitivno i životno onime kako je kolegica Olja Knežević napisala u „Stradi Fortunati“, da u centru živi samo onaj koji grad ne poznaje pa neka mu je sve pri ruci (parafraziram!), ali i mi koji smo ga sasma upoznali, bankarica nam je nakon svih uvjeta koji su nam bili relativno prihvatljivi pojasnila da je osoba koja diže kredit također obavezna plaćati životno osiguranje od 60 eura mjesečno, i ako joj se što desi, taj novac ide banci, a ne suvlasnici, meni. Gospođo moja, evo sad se našao moj pradida Imoćanin (spomenut u prošlom tekstu) da se digne iz groba i zaposjedne me i brzo sve preračuna među mramornim zidinama centralne banke, to su nama dva potpuno uređena krova, s knaufom, dekom, prozorima, i sve! Ma ajde, biži! Diskurzivni okvir: prevara. Čimbenik: pa stvarno ne bi da me prevare. Naravno da smo utekli otamo. R. je nešto svrbilo kod banke koja nam je bila prvi izbor, jer smo dobile novu bankaricu koja bi na svako naše pitanje došla isprepadana i zbunjena, pa je ugovorila sastanak u još jednoj banci, što je u Dubravi zgodno, jer je Avenija Dubrava sa svoje sjeverne strane kao neka Aleja banaka, zapravo, i možeš ih redom obići sve. Tamo nam se ukazala bankarica-mater, naš, pokazat će se, jedini potrebni čimbenik u uspostavljenom nam diskurzivnom okviru. Žena koja je otpočetka u papire i proces ušla sa: sve ćemo srediti i neće biti nikakvih problema! I nije ih ni bilo. Ali, opet, to govorim ja koja sam dogovorno svu papirologiju prepustila R. jednom kad se sve poravnalo, i postavljala jedino važno pitanje: samo mi reci šta moramo platit. A platilo se, redom: kaparu, statičara, procjenu nekretnine, sklapanje predugovora, sklapanje kupoprodajnog ugovora…

***

Prva kuća koju smo vidjele bila je mala kompaktna kuća, četvrtastog oblika s pet balkona (netko je naumio piti kavu na svakom od njih), s nepreglednom šumom oko nje. Stabla debela i visoka kao da smo nabasale u srce Oregona. Zaljubile smo se odmah u nju, neka je šuma prijetila kući. To je propalo, nije se dalo pregovarati. Potom smo, mozgova potpuno sondiranih od pregledavanja oglasa, odustale, i rekle: Ma, nećemo više. A onda sam, u toj zečjoj rupi od oglasa, jednu večer rekla R.: Ma idem bacit oko na vikendice, neki ljudi kuće prodaju kao kuće za odmor ode di smo. I bam! Naša kuća. Zapravo neki kućerak koji se širio u nešto od čega je nastala kuća. Gola cigla, krov od salonita, malo betonska opeka, malo cigla. Šarena neka kuća, u koju će trebati uložiti itekako da bi se oko nje izgradio život. Oko nje vrt na kojem je Jaško (93) zadnjih pedeset godina radio i sadio i penjao se po stablima kao vjeverica. Dobili smo kuću čiji ćemo put nastaviti. Više ne idemo na oglasnike, ali stalno nam instagramski algoritam izbacuje renovacije kuća, i umjesto da nešto zamišljamo, R. i ja šaljemo jedna drugoj bezbroj rješenja. Postoji čitava potkategorija influencera koji nešto renoviraju i pregrađuju, i većinom su to ozbiljne investicije. Kod jednog sam vidjela toplinsku dizalicu, pa smo se moj kućni građevinar i ja nasmijali, jer je ona ekvivalent, opet, jednome krovu pokojnog pradide Imoćanina i uz to ugradiš peć na pelete, ali gle, nešto će se riješit našim radničkim influensanjem, veli. S guštom prije spavanja R. i ja pratimo sve šta Instagram izbacuje – Justus Reid, Amerikanac koji je negdje u Zagorju kupio vikendicu pa se čitava vojska sumještana skupila da mu kuću pretvori u životni prostor. Zamisli, mi ćemo ovo sve morat platit, kažemo R. i ja nakon šta doživimo neki čudan osjećaj zadovoljstva jer mu sve ide, i odvalimo se smijati nad našom stvarnošću. Žene kućevlasnice, e to je isto jedna posebna životna potkategorija. R. me podsjeća kako sam joj, u jednoj od naših prvih svađa, kad je ona živjela u maloj garsonijeri, a ja u cimeraju, prigovorila kako „sjedi na kreditnoj sposobnosti i ne želi ništa napravit oko toga u svijetu koji ide u propast!“ Ja se toga ne sjećam, ali joj kažem: A vidi di smo sad! Digla si se s nje i eto nas u žanru kućevlasništva, uz krimić i ljubić, moj novi omiljeni!

piše Marija Andrijašević