Kustoski kolektiv KUĆĆA, ušuškan u prizemlju stambene zgrade nadomak Trešnjevačkog placa, počastio je krajem oktobra Zagrepčane nesvakidašnjim performansom. „Želiš igrati, ali ne znaš pokrete? Oslobodi ih kroz Turbo Igranku! Od napetosti i introspekcije, do kaosa i euforije, svaka pjesma otvara poziv na novi ritam, poput onog stiha iz tvoje najdraže cajke koji te natjera da se pokreneš. Turbo Igranka je okidač za nova tjelesna iskustva koja otvaraju privremeno postojanje afektivnih metamorfoza turbofolka. Što se točno događa, otkrit ćeš kad uđeš.“

Tajanstveni poziv nagovijestio je uzbudljivu večer koju je za nas pripremila multidisciplinarna umjetnica, dizajnerica i istraživačica Mia Ribić (2000.) s trenutnim boravištem u Londonu. Desetine zainteresiranih ljudi čekali su na znak domaćice da magična igranka počne. Na ulazu je svatko odložio osobne stvari, dobio svoj broj, a na ekranu iznad naših glava izmjenjivale su se upute. Uz dijelove različitih pjesama morali smo osluškivati glas iz sjene i raditi ono što nam je zadano: čučnuti, skočiti, zagrliti osobu desno od sebe, podignuti ruke… Brza izmjena refrena pjesama, a samim tim i naredbi, u pola sata ove lude igre ostavila nas je bez daha. Zna se, uostalom, da je kardio trening benefit svakog dobrog klabinga. A bez te tjelesne angažirnosti posjetitelja, Turbo Igranka ne bi ni uspjela.

Kada su se dojmovi slegli, a upala mišića prošla, požurili smo da ispitamo umjetnicu o motivima za kreiranje njene interaktivne izvedbene instalacije. Prije svega nas je zanimao ključan trenutak u njenom životu kada je krenula, kako se to kaže, narodnjačkom stazom bez povratka. Bilo je to, govori, nakon jednog skraćivanja kose, kada joj je sestrična potajno pjevušila Draganu Mirković: „Kosu sam skratila malo za promenu, malo al’ dovoljno da svi se okrenu“.

– Moment interesa i poveznice sa žanrom u umjetničkom aspektu dolazi s mojim odlaskom u London i traženjem različitih poveznica sa svojom dotadašnjom okolinom. Tako sam ja opsesivno krenula pratiti vijesti i uz to tražiti neke zabavnije motive poveznica, poput glazbe i top lista. Tu se zapravo dogodilo promišljanje o tome na koji način muzika kao kulturni proizvod koegzistira u odnosu na društvene norme koje su prisutne te usporedno istraživanje granica užitka, srama i pripadnosti – priča Mia.

Složile smo se da u Zagrebu nema previše eksperimentiranja s turbofolkom jer nemamo alternativna mjesta za izlaske u kojima se slušaju narodnjaci za svačiji džep. Zato, konstatirale smo, i ne čudi ogroman odaziv na Turbo Igranku. Mia navodi da postoje super događaji koji povremeno koketiraju sa žanrom (Swashtara i Kafanska bol). Međutim, većina mjesta na kojima se može čuti ova muzika već na samom ulazu s odredbama oblačenja određuje publiku koja je pozvana da uđe i tako neminovno isključuje one koji te kriterije ne zadovoljavaju.

– Klub mi je interesantan kao mjesto, pogotovo jer za mene on funkcionira kao sistem kodiranih ponašanja, pa tako kroz Turbo Igranku, koja je dijelom-klub, dijelom-pozornica i dijelom-laboratorij, ta ponašanja se dekonstruiraju. Plan je nastaviti dalje razvijati projekt i vidjeti kako ih rekontekstualizirati. Odaziv, ne samo u smislu broja ljudi, već i samog angažmana publike koja je došla me oduševio. Dobro su se znojili! Vi ste bili naši eksperimentalni entiteti s ulogom dekonstrukcije emocionalnih zona turbofolka kroz pokrete koji su vam bili naređeni, što se razlikuje od uobičajenog pristupa na plesnom podiju gdje je izbor slobodan. A upravo je to za mene plesni podij – sloboda i energija – objašnjava umjetnica.

Na pitanje što joj je važno kada sluša i stvara odnos prema muzici, odgovara da je u toj aktivnosti jako fleksibilna i da je prilagođava trenutku. Nekad joj je bitan ritam, nekad uživa samo u tekstu, a kod turbofolka joj je u ovom trenutku naglasak bio baš na tekstovima.

– S turbofolkom je kod mene uvijek postojala protuteža između zabave i propitivanja onoga o čemu se govori. To se može primijeniti puno dalje od specifično ovog žanra, ali upravo taj melos i lakoća jezika turbofolka je bila ono što me zaintrigiralo. Htjela sam istražiti rodne odnose prisutne u žanru i angažirati se u značenja pjesama, tražeći način kako i dalje sačuvati tu lakoću komunikacije s publikom u novom odnosu koji stvaram – pojašnjava Mia.

Na kraju Turbo Igranke prikazan je spot za pjesmu „Magija moja“ koja je nastala kao rezultat Mijinog rada s četvero umjetnika. To su Cosme D.Fodor, Ira Rumora, Šimun Stakov i Espi Tomičić. Naslovili su je kao prvu „gej cajku“. Tekst su pozajmili iz pjesama koje ne vole ili misle da su problematične, objašnjava Mia.

– Sve to smo spojili u novu pjesmu koja priča o odnosu dva muškarca te napravili popratni video spot, upuštajući se tako i u istraživanje same estetike i poetskog potencijala žanra. S obzirom da je projekt krenuo s istraživanjem, upravo kroz to sam se već upustila u razgovor o tekstovima i njihovoj percepciji u klubu i izvan. Iako postoji svijest o temama žanra, rijetko ulaze u naš mentalni prostor u trenutku klabinga – govori Mia.

Naša sugovornica ističe da bi u perspektivi voljela zadržati mogućnost da svoj rad razvija na više lokacija, da ostane u doticaju s lokalnim kontekstom, ali i da nastavi međunarodnu suradnju.

– Vidim se u nekom obliku kolektivnog rada, u prostoru koji kombinira istraživanje, stvaranje i razmjenu znanja. Želim i dalje istraživati društvenu stvarnost i pronalaziti nove načine komunikacije o njoj. U Londonu sam ostala nakon studija, trenutno povremeno predajem i dio sam tima za izložbe na University of the Arts London. Ove godine sam diplomirala pa mi je život bez faksa novost. Svake godine na studiju sam otkrivala nešto novo o sebi, pa se najviše od svega nadam da ću kroz rad otkriti još mnogo stvari koje će me odvesti u smjerovima koje nisam očekivala – poručuje Mia Ribić.

Iza nje je uspješno lansirana Turbo Igranka, a svoje zadovoljstvo opisuje stihovima koje joj je dovitljivo nabacila sociologinja Irma Jakić. Kad se pogledam kažem sebi uh, Mashallah!

piše Anja Kožul