Cvjećarstvo zasigurno nije prva djelatnost koja nam padne na pamet kada govorimo o klimatskoj krizi. Ali, ukrasno cvijeće ima svoj ugljični otisak. Rezano cvijeće putuje avionima, uzgaja se u plastenicima s umjetnim svjetlom, tretira se kemikalijama i pakira u plastiku.

Dok se klima mijenja pred našim očima, a greenwashing buja, poneke cvjećarnice u Hrvatskoj pokušavaju stvarno promijeniti način na koji posluju. Tim smo povodom razgovarali s Majom Subotić iz Samonikle i Vanjom Blumenšajnom iz Blumena, vlasnicima održivih cvjećarnica, o tome kako rade, što za njih znači održivost — i kako se ona može prepoznati u buketu.

– Održivo cvjećarstvo u praksi je poprilično izazovno. U Hrvatskoj gotovo i ne postoji mreža uzgajivača cvijeća, a mali broj onih koji opstaju uglavnom se bavi konvencionalnim uzgojem, bez svijesti o ekološkim principima. Ideja ekološkog cvijeća zvuči utopijski, daleko od stvarnosti i tržišta kojim dominira uvozno cvijeće, opterećeno eksploatacijom tla, velikom potrošnjom vode, pesticidima, lošim radnim uvjetima i visokim ugljičnim otiskom transporta – pojašnjava nam Maja, koja nakon studija dizajna bira cvjetni put i od 2021. godine razvija Samoniklu.

– U praksi se održivost temelji na biranju lokalnog i sezonskog bilja, vlastitom uzgoju, kompostiranju, korištenju reciklirane ili biorazgradive ambalaže, bez cvjećarske spužve. Promovirati i graditi održivost unutar tržišne ekonomije znači svakodnevno balansirati između ideala i realnosti – nadodaje.

Vanja održivo cvjećarstvo definira jednako, naglašavajući kako široko korištena cvjećarska spužva sadrži veliku količinu mikroplastike, a u njegovom se cvjetnom studiju može kupiti isključivo suho cvijeće, za koje kaže da predstavlja „dugoročnu alternativu koja produljuje vijek trajanja aranžmana“. Blumen je otvorio 2024. godine, nakon uspješne marketinške karijere, a o imenu brenda očito nije morao puno razmišljati jer se s njim rodio.

– Suho cvijeće i bilje je bila i svjesna poslovno-praktična odluka, tržišna niša, ali i odluka „iz trbuha“ – volim njegovu nenametljivu i ponekad zanemarenu ljepotu, nježnu estetiku koja se suhim cvijećem može postići za najrazličitije prostore i prilike – govori nam Vanja.

Na pitanje po kojim kriterijima bira suradnike i kako zna je li netko s kim radi doista „zelen“, Maja odgovara:

– Često me kontaktiraju razni brendovi s upitima za suradnju, međutim, većinu toga odbijem, osim ako nisam sigurna da je upit iskren i da kompanija nema veze s politički problematičnim smjerovima ili da im je „održivost“ samo mjesečni zadatak za ispunjavanje tema koje su trenutačno in. Što se tiče cvjećarstva, nitko od uzgajivača ne posjeduje ekološki certifikat, sve se svodi na povjerenje. U uvjetima nedovoljno reguliranog tržišta kao što je naše, etičnost postaje pitanje osobne i kolektivne odgovornosti.

Vanju smo priupitali kako pristupa temama ekologije i održivosti u privatnom životu:

– Gotovo je nemoguće potpuno eliminirati vlastiti štetan utjecaj na okoliš. Neću se praviti da ne nosim kožne tenisice, jedem meso ili nikad ne kupujem grickalice u plastičnim vrećicama, ali gdje god je moguće pokušavam taj utjecaj maksimalno smanjiti. Dosta je suludo da nam svima, i lokalno i globalno, ova tema nije ključna, nego se, čini se, važnije baviti ustašama i partizanima.

A gdje beru cvijeće i kako njihov rad prati ritam godišnjih doba? Vanja nam kaže:

– Berem posvuda, sviđa mi se kako obične trave i grančice mogu postati centar pažnje. Pozitivna profesionalna deformacija je da sam postao perceptivniji i više pažnje pridajem prirodi oko sebe pa se gotovo svaki izlet ili vožnja biciklom često pretvore u „lov“.

Maja ističe da poštivanje prirodnog ritma godišnjih doba može kupcima poslužiti kao podsjetnik na promjenjivost i osjetljivost prirode.

– Jesen mi je najdraže razdoblje jer donosi toplije, zagasite tonove s naglascima na žutu, narančastu i crvenu, ali i bogatstvo tekstura koje se formira u završnoj fazi cvjetnog ciklusa. Cvijeće tada prelazi iz faze pune cvatnje u zrelost, a istovremeno se pojavljuju razni plodovi, sjemenke i bobice koje dodatno razigraju aranžmane – nadodaje.

S obzirom na to da je broj održivih cvjećara u nas još relativno malen i ekologija nije prva stvar koja nekome padne na pamet kada ide kupiti cvijeće, zanimalo nas je i kako se klijente može educirati.

– Ako u nekom trenutku nema traženog cvijeća jer mu nije sezona i nije lokalno dostupno – objasnimo zašto, ponudimo alternativu. Tako vrijednosti pretvaramo iz fraze u praksu, a kupce iz pasivnih konzumenata u svjesne sudionike jedne šire promjene – pojašnjava nam Maja.

Samonikla i Blumen, dva cvjetna studija, cvjećarnice, cvjetni ateljei, kako ih god želite nazvati – izgledaju kao filmski setovi, hipsterski raj (u dobrom smislu!) i scene iz omiljenog indie filma, vizualno i mirisno privlačni čak i najneromantičnijim duhovima. Upitali smo naše profesionalce kakav bi buket izabrali za sebe. Vanja spremno odgovara:

– Nešto divlje, travnato i jednostavno. Iako sam u zadnje vrijeme dosta opsjednut palmama koje izazivaju instant ljetni ugođaj.

Maja kaže da, ironično, zapravo nije pretjerani ljubitelj cvijeća i nadodaje:

– Obožavam lišće, zelene makove, plodove… Za vlastiti buket izabrala bih ležeran, šumski buket u kojem dominiraju šumske jagode i listovi malina.

A koje su glavne lekcije koje su naučili radeći ovaj posao? Vanja kaže da je shvatio da ipak može biti strpljiv, a Maja da su najvažnije lekcije proizašle iz grešaka u poslovanju i konstantnog preispitivanja vlastite uloge na tržištu.

Cvijeće nas prati u gotovo svim važnim životnim trenucima – u slavlju i borbi, tugovanju i sjećanju, flertu i zdravici. Kako se u svakom dijelu života moramo prilagođavati svijetu koji smo sami skrojili, važno je promijeniti i način na koji konzumiramo cvijeće. Kako Maja kaže:

– Održivost nije sve ili ništa; to je proces koji zahtijeva stalne promjene i učenje.

A čemu se naši sugovornici nadaju? Vanja je istaknuo da nadu nalazi u samoj mogućnosti promjene, pa i promjene profesije.

– Postoje mnogi mogući životi. To je sloboda – kaže on.

Maja nadu pronalazi u sve većem broj entuzijasta, amatera i profesionalnih cvjećara koji se okreću vlastitom uzgoju, lokalnim dobavljačima i sezonskom bilju.

Čini se da je upravo u toj kombinaciji – svakodnevnoj dosljednosti i otvorenosti prema promjeni – korijen održivosti. I njezina nada.

piše Vedrana Bibić