Hrvatski dokumentarni film puni kino dvorane diljem zemlje, regije i Europe – nekoć je to zvučalo gotovo nemoguće, a onda je Vanja Jambrović krenula producirati. S Vanjom smo razgovarali jednog popodneva, između dva dedlajna, u ambijentu sasvim suprotnom od onog u kojem je u posljednje vrijeme susrećemo u medijima: crveni tepih zamijenili smo kvartovskom kavom, reflektore proljetnim svjetlom.

Vanja Jambrović je producentica dokumentarnih, hibridnih i kratkih igranih filmova. Diplomirala je komparativnu književnost i filozofiju, a potom i produkciju. Filmovi koje je producirala osvojili su više od 150 nagrada. Producentica je, među ostalim, dokumentarnih filmova „Gangster te voli“, „Srbenka“, „Muzej revolucije“ i „Fiume o morte!“. Aktivna je i kao predavačica i mentorica na domaćim i međunarodnim filmskim radionicama. Jedna je od suosnivačica Restarta, organizacije koja se bavi produkcijom, edukacijom, distribucijom i prikazivanjem dokumentarnih filmova. Danas predaje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, na odsjecima produkcije i dokumentarne režije.

Krenimo od osnova, jer nisam sigurna koliko je ljudima zapravo jasno što sve posao producentice podrazumijeva. Kad sam u dvadesetima producirala jedan književni festival, taj mi je naziv zvučao tako gordo – da bi na kraju ispalo da pod njega upada gotovo sve.

Posao producentice nije jedan jedinstveni posao. To je veliki šator pod kojim je utrpano jako puno različitih stvari i zanimanja. Unutar onoga što zovemo produkcijom postoji čitav niz uloga, ali sve imaju jednu zajedničku svrhu: realizaciju projekta. Najkreativniji dio producentskog posla je upravo to što si u poziciji da biraš s kim ćeš i na čemu ćeš raditi. Zato je važno da producenti i producentice imaju širok spektar znanja.

Dio posla uistinu jest kreativan jer redatelji imaju puno ideja, ali ti si ta koja kaže: „Ovo ću raditi, ovo neću.“ Nakon toga dolazi prikupljanje sredstava, odnosno fundraising. Ispod se nalazi čitava paleta zadataka: od kreativno-operativnih do tehničkih. Na jednom projektu jedna osoba može raditi sve to, a možete imati i veći tim ljudi. Recimo, na filmu „Fiume o morte!“ redatelja Igora Bezinovića kao producentica najskupljeg domaćeg dokumentarca dogovarala sam međunarodnu koprodukcijsku strukturu, kontrolirala budžet, pregovarala honorare i angažirala suradnike, a u isto vrijeme sam kupovala 200 jogurta, stavljala ih u gepek i vozila na set statistima. Naravno, kad imaš dovoljno novca, netko drugi kupuje jogurte (smijeh), ali u našem poslu gotovo uvijek kuburiš s budžetom i ništa nije do kraja isfinancirano.

Možete li nam opisati svoj radni dan?

On uvelike ovisi o fazi projekta – u predprodukciji sam doma za računalom, pišem projekte, ispunjavam prijavnice, tokom snimanja sam na setu, a poslovna putovanja su konstanta, dok se traži novac, i nakon, kad film živi svoj festivalski život, pogotovo ako se radi o međunarodnim koprodukcijama.

Koji je prvi film koji ste producirali?

Još na Akademiji producirala sam film „Sretna zemlja“ redatelja Gorana Devića. Paralelno smo se bavili obilježavanjem Dana mladosti u Kumrovcu i ljudima koji odlaze na komemoraciju u Bleiburg. Otpočetka sam znala da želim raditi na filmovima koji imaju jak stvarnosni moment pa su takvi i hibridni projekti koje radim, ne isključivo dokumentarni. Prvi projekt nakon faksa bio je „Gangster te voli“ s Nebojšom Slijepčevićem – moj dugometražni debi na kojem smo radili godinama.

„Gangster te voli“ bio je izrazito gledan, hvaljen i uspješan film. Jeste li zbog toga osjećali pritisak kod sljedećih projekata? Muzičari često kažu da im prvi uspješan album postavi ljestvicu previsoko. Je li kod vas bilo slično?

Zapravo ne jer rad na jednom dugometražnom projektu traje stvarno dugo i tokom njega prođeš različite faze. Na „Gangsteru“ smo radili četiri godine i bila sam svjesna da je glavni lik Nediljko Babić izrazito šarmantan i filmičan, a unutar komičnog okvira otvarali smo ozbiljne teme: od patrijarhata do ksenofobije. Shvatila sam da imamo idealan balans i spoj koji može privući različitu publiku.

Kako je došlo do pokretanja Restarta?

Godinu prije nego što smo Oliver Sertić i ja iznajmili prvi ured Restarta i krenuli raditi, osnovan je HAVC, to je bilo 2008. Dotad je bilo gotovo nemoguće da mlađi filmski profesionalci osnuju vlastite produkcijske kuće. Produkcija je bila izrazito elitistička i rezervirana za nekolicinu pojedinaca. S HAVC-om se sve to počelo demokratizirati, filmska zajednica je krenula prema tome da postane raznovrsnija i otvorenija.

Restart smo pokrenuli s idejom da se specijaliziramo za dokumentarni film – ne samo kao produkcijska kuća, nego i kroz prikazivanje filmova, edukaciju publike i osnaživanje ljudi da sami naprave svoj kratki dokumentarac, čak i ako nisu akademski obrazovani. Također, željeli smo distribuirati kvalitetne svjetske dokumentarce na području bivše Jugoslavije. Tako je sve krenulo.

Kao komparatistkinju, nije vas zaobišlo pisanje. U scenarističke vode ulazite u „Gangsteru“ i serijalu „Pijaca, pazar, plac“.

Tako je, s Nebojšom sam radila na scenariju za „Gangstera“, zapravo sam ga ja nagovorila da snimamo film. Njemu se činilo da kao Purger nema „pravo“ oslikati Imotsku krajinu, da nema neki legitimitet da o tome priča. Ali upoznao je Nediljka i ostalo je povijest. Bilo nam je važno da, unatoč humorističnim momentima, lik tragičnih patrijarhalnih muškaraca kakvi su mnogi klijenti Nediljka Babića Gangstera film ne osuđuje, nego da ih razumije. I mislim da smo u tome uspjeli.

U serijalu „Pijaca, pazar, plac“ potpisujem scenarij za dvije epizode. Djed iz Međimurja mi je bio prekupac oraha na Trešnjevačkom placu na kojem smo također snimali, baš sam radila scenarij za tu epizodu koja mi je jako bliska.

Manje je poznato da ste i pjesnikinja. Još 2009. rukopis „Gledati odozdo kako rastu rotkvice“ pohvaljen je na Goranovom proljeću, a dvije godine kasnije izdajete zbirku „Pjesme za vunene noći“. Ta zbirka je 2012. dobila nagradu „Kvirinovih poetskih susreta“ koju dodjeljuje Matica hrvatska Sisak za najbolju knjigu poezije autora do 35 godina. Pišete li i dalje poeziju?

Ne, željela bih se vratiti poeziji, ali mislim da nema dvaju različitijih zanimanja i načina provođenja vremena od produkcije filmova i pisanja poezije. Produkcija je posao u kojem si stalno izložen, u nekoj vrsti vrtloga – neprestano komuniciraš s gomilom ljudi, i online i uživo. A meni je za pisanje potrebna izolacija koju si trenutno ne mogu priuštiti. Ali planiram.

Jedan stih u zbirci kaže: „Da se osjećam dobro, potreban je kaos.“

Tako nekako danas funkcioniram. Najveći mi je problem što sam kontinuirano preplavljena, previše je kolosijeka na kojima istovremeno funkcioniram. Jedino mjesto na kojem ne radim kompromise je vrijeme s djetetom.

U kojoj mjeri morate, možete i želite pristajati na kompromise u odabiru tema svojih projekata?

Trudim se ne raditi prevelike kompromise. Važno mi je vjerovati u autorsku snagu redatelja – od gotovo bilo koje teme može nastati izvrstan film, ali ako ne vjerujem snažno u autorsku perspektivu, onda mi cijeli proces nema smisla. Paralelno, HRT-u sam, primjerice, predlagala feminističku dokumentarnu seriju koja bi kroz prikaz ženskih skulptura u javnom prostoru govorila o povijesti umjetnosti. Projekt nije prošao jer im je zvučao elitistički, njihova programska politika ide za time da se obraćaju što široj publici. Htjela sam ipak raditi s njima, pa sam razmišljala što mi je i dalje zanimljivo, a može biti dovoljno široko. Tako su nastali portreti tržnica. To možemo donekle nazvati kompromisom jer sam imala u vidu ne samo svoje želje, nego i njihov pristup. Ali kad radimo autorski film, tada ne pristajem ni na kakve tematske kompromise.

Jeste li u radu osjetili cenzuru ili političke pritiske s obzirom na to da su filmovi na kojima radite, kako se to po naški kaže, društveno angažirani?

Stvarno nisam, na europskoj razini nimalo, a HAVC je politički neovisno tijelo i u velikoj većini slučajeva tako funkcionira. Znam da je kolega Siniša Juričić imao neke prepreke zbog političke dimenzije svojih projekata, ali ja nisam. Što se HRT-a tiče, iako su i dalje dosta ziheraški kad je riječ o domaćem filmu – pogotovo ako smatraju da bi nešto moglo biti kontroverzno – situacija se zadnjih desetak godina popravlja, mislim da su postali otvoreniji. Recimo, „Srbenku“ su otkupili, ali su je emitirali kasno navečer, iza jedanaest, što je očito također dio njihove programske politike. Čini mi se da je njima najvažnije da ih nitko ne vuče za rukav nakon prikazivanja bilo kakvog sadržaja i zato politička satira teško prolazi.

Mogu li se producenti i producentice uopće sindikalno organizirati i rade li to u Hrvatskoj?

Nedavno je osnovana sindikalna podružnica za sve radnike u audiovizualnoj industriji u sklopu SOMK-a, članovi mogu biti i producenti. Producenti su, međutim, u pomalo šizofrenoj poziciji – formalno smo poslodavci, ali zapravo nismo, jer sredstva za filmove prikupljamo kroz fundraising. Poslodavac su, u praksi, država i HAVC, s obzirom na to da je film područje od javnog interesa u koje ulažu i država i EU, u Europi to nije komercijalna djelatnost. Producent je tu neka vrsta middle managementa. Još se nisam učlanila jer ne mogu sama sa sobom dogovoriti bih li trebala ili ne upravo zbog te pozicije.

Ulaznice za film „Fiume o morte!“ u Zagrebu je bilo gotovo nemoguće nabaviti, prikazivao se samo u Dokukinu KIC i Kinoteci. Zašto?

S „Fiume o morte!“ nismo uspjeli ući u Cinestar, i to je ogroman problem. Imali smo samo jednu projekciju u Branimir centru, i nakon toga su rekli da više ne žele. Cinestar je privatna firma i vodi se isključivo prometom i zaradom, a njihova je generalna politika da ne prikazuju dokumentarce, osim ako nisu portreti svjetski poznatih osoba, recimo film o Amy Winehouse. Imam dojam da im je i igrani hrvatski film samo uteg, nešto što moraju odraditi.

Da, film se u Zagrebu prikazivao u KIC-u i Kinoteci, što samo po sebi govori mnogo. Kinoteka je u vlasništvu Crkve i izgleda kao vremenska kapsula, ne održava se, a nedjeljom ne možemo gledati filmove jer se u tom prostoru održavaju predbračni tečajevi. Strašna je ta pozicija hrvatske kinematografije u kojoj glavni grad nema jedno suvremeno, gradsko art-house kino. Takvo mjesto u Zagrebu ne postoji otkako su zatvoreni Kino Europa i Tuškanac. Mnogi drugi gradovi stoje puno bolje – u Karlovcu je prošle godine otvoreno sjajno obnovljeno kino. Šibenik, Zadar, Pula, Rijeka, Zabok imaju ozbiljne prostore. Zagreb ne.

Ne možemo se ne dotaknuti vašeg nedavnog posjeta Cannesu i Parizu. Na filmu „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ niste radili, ali vaš suprug, Nebojša Slijepčević, režirao je film. Neću ulaziti u to kako je trebao dobiti Oscara jer bih kao navijačica Hajduka zapela u „pokradeni smo“ sentimentu, pa se vratimo na vaše iskustvo najvećih europskih crvenih tepiha.

Kao podržavateljica projekta i Nebojšina supruga, morala sam odraditi taj folklor, ali iskreno, bilo mi je naporno i samo još jedna ekstra obaveza u već sumanutom ritmu. Puno mi je pomogla prijateljica, glumica Marta Cerovečki, koja je iskusna u takvim situacijama. Bez nje ne bih uspjela – našla mi je dizajnera, Borisa Pavlinu, koji mi je besplatno napravio divnu haljinu. Naravno, bilo je i zanimljivo na festivalima, pogotovo na dodjeli francuskih nagrada César, ali sve te ceremonije nemaju baš prevelike veze sa stvarnim životom, to je sve poza i ritual, veliki performans. I cijelo vrijeme si na adrenalinu.

Na Oscare nisam išla. Vratila sam se kući kako bih ih gledala s našim sinom Mikom. On je, kao sedmogodišnjak, osjetio da se događa nešto jako važno, a kako nije mogao ići, osjećao se izostavljenim. Nebojša i ja smo odlučili da je bolje da ih gledam s njim nego da ostane s bakom i djedom. A i meni se iskreno nije dalo ići u SAD na samo 48 sati. Isti vikend bila je dodjela Césara i Oscara pa sam se nakon Césara vratila kući.

Stignete li pratiti suvremenu filmsku produkciju?

Pratim, ali po meni nedovoljno, prije djeteta išla sam u kino par puta tjedno, sada to ne stignem. Trudim se koliko-toliko pratiti što izlazi prvenstveno radi studenata kojima predajem jer ih moram pratiti, oni sve gledaju.

Gledate li serije? Sigurna sam da bi običnim smrtnicima puno značilo, meni zasigurno bi, da megauspješni redatelj i producentica navečer upale neki streaming servis kao i svi mi, a ne gledaju stare, kvalitetne filmove.

Naravno da gledamo, kasno navečer kada Mika zaspe znamo pogledati seriju, nemaš tada koncentracije za neki dobar art film, a i serije su kraće. Jako volim „Succession“. Što se vremena za gledanje filmova tiče, sjajan mi je filmski festival Karlovy Vary jer glavne projekcije puštaju u devet ujutro – probudiš se, doručkuješ i odeš na film, bude po tisuću ljudi na projekciji.

Na čemu radite ostatak ove poprilično burne godine?

Ove godine sam imala dvije premijere. Uz „Fiume o morte!“, radila sam na manjinskoj koprodukciji filma Stefana Đorđevića „Vetre, pričaj sa mnom“. Film je divan i stvarno sam ponosna na njega. Imam još nekoliko projekata u završnoj fazi postprodukcije. Jedan od njih zvat će se „Sjeti se moje pjesme“. Napravljen je od VHS arhive i prati priču o gostioni Jablan, koja je nekada bila jedna od najpopularnijih kafana u Jugoslaviji. Nalazila se u polju pokraj Virovitice, u jednom selu uz prometnu cestu, a ljudi su u nju dolazili iz Zagreba, Beograda, Ljubljane – bilo je to mjesto narodnih veselja uz narodne pjevačice, hranu, piće. Prema nekim pričama, to je bilo i jedno od prvih mjesta na kojem je došlo do pucnjave između Hrvata i Srba, neposredno prije početka rata. Na početku rata zgrada gostione je minirana, a danas je tamo ostatak ruševine. Film režiraju dvije redateljice, Jelena Bosanac iz Virovitice i Tanja Brzaković iz Beograda. Kroz taj mikroprimjer pokušavaju tematizirati širu priču o raspadu države. Radim i na novom filmu Katerine Dude, koja se bavi pitanjem ilegalne gradnje i apartmanizacije na području Istre kroz eksperimentalno-dokumentarnu formu.

Što vam na kraju hektičnog dana daje nadu?

Pomisao da koliko god konflikata, agresije i zlobe postoji na ovom svijetu, usprkos tome, svi smo jako povezani i to je znanstvena činjenica. Jer svatko ima dva roditelja i broj predaka svakog pojedinca se udvostručuje svake generacije. Koristeći se osnovnom matematikom, možemo izračunati da je prije deset generacija svaki pojedinac imao tisuću predaka, a prije 20 generacija milijun i tako dalje. I onda, kada dođemo do prije 40 generacija, u vrijeme Karla Velikog, dolazimo do trilijun predaka i to je problem jer imamo više predaka nego što je bilo ljudi. Stoga je znanstveni zaključak da je puno tih predaka moralo biti ista osoba i da su apsolutno svi ljudi koji žive na svijetu danas, ustvari rođaci.

razgovor vodila Vedrana Bibić