Prošle godine tekstilni gigant Varteks proglasio je stečaj i, nakon sto godina rada, trajno obustavio proizvodnju. Ove godine priča je dobila svoj konačni kraj kada su zatvoreni i posljednji Varteksovi dućani, kao i outlet u Varaždinu. Tako je Varteks, koji je na svom vrhuncu u 1980-ima zapošljavao oko 12.000 ljudi i imao 130 trgovina odjećom po cijeloj Hrvatskoj i Jugoslaviji, pri kraju svog vijeka bio spao na tek nekoliko stotina zaposlenih. U 2024. godini ondje je bilo zaposleno tek 232 radnica i radnika.
Tekstilna se industrija u Hrvatskoj već desetljećima bori s negativnim trendovima: padom prihoda, smanjenjem zaposlenih, rastom troškova i padom narudžbi. Nakon pretvorbe i privatizacije devedesetih, poslovni model uglavnom se preorijentirao na tzv. lohn ili doradne poslove, one u kojima naručitelj osigurava vlastiti materijal i dizajn, dok domaći proizvođač obavlja samo krojenje, šivanje i doradu prema gotovim nacrtima.
Tekstil je i inače bio poznat po niskim plaćama, a lohn-poslovi bili su još slabije plaćeni. Temeljili su se na jeftinoj radnoj snazi i povoljnoj geografskoj lokaciji (blizina državama poput Njemačke koje su često naručitelji). Uz sve to, riječ je i o izrazito prekarnim poslovima, osjetljivima na tržišna previranja i krize, poput one koronavirusa koja je prije šest godina pogodila cijeli svijet.
Dodatno, ovako postavljena domaća tekstilna industrija, bez puno vlastite proizvodnje i to na nevelikom tržištu, ranjiva je i na druge tipove pretumbacija, poput sve češćeg seljenja proizvodnih pogona prema centrima „jeftinije“ radne snage, od Rumunjske do Istoka. Primjera radi, grupacija Benetton prošle je godine, nakon 25 godina rada, odlučila zatvoriti pogon u Osijeku i tvrtku Benetton tekstil, pa je tako bez posla ostalo 260 radnica i radnika. Spekulira se da se i taj pogon seli u Srbiju.
Međutim, ono o čemu se rjeđe piše kada govorimo o zatvaranju velikih tvornica i proizvodnih pogona je i gubitak specifičnih radničkih znanja koja se pritom više ni ne prenose dalje.
A da se radi o poslovima za koje su potrebne specifične vještine i kvalificirani radnici zna svatko tko je barem jednom pokušao zakrpati čarapu, a da ne govorimo o konstrukciji i šivanju odjeće.
Koliko je znanja izgubljeno svjedoči i broj zatvorenih poduzeća. Posljednjih desetljeća s radom su prestali Domaća tvornica rublja (DTR), Međimurska trikotaža Čakovec (MTČ), Kamensko, Orljava, Pamučna industrija Duge Rese… No ne radi se ovdje samo o tekstilnoj industriji. Izgubljena su i druga dragocjena znanja i vještine.
Uzmimo za primjer varaždinsku tvornicu Mundus Florijan Bobić koja je prvenstveno bila orijentirana na proizvodnju namještaja od savijenog drva. Osnovana je krajem 19. stoljeća i u njoj je bilo sačuvano specijalizirano znanje izrade namještaja od savijenog drva i pletenja trske temeljeno na tradiciji i kontinuitetu industrijske proizvodnje koja seže u same početke modernizacije u Hrvatskoj u 19. stoljeću. Tvornice nema od 2012. i danas gotovo rijetko tko zna za nju.
Lea Vene, povjesničarka umjetnosti, kulturna antropologinja i teoretičarka mode, govori nam da je sredina potpuno otupila na propast tekstilne industrije.
– Toliko smo se nagledali i naslušali negativnih primjera da više ne očekujemo drugačiji razvoj situacije – kazala je za Nadu.
Dodaje i kako joj se čini da medije ni ne zanima da ovakve teme dublje poprate. Kritičkih tekstova uglavnom i nema, a izdvojiti može jedino rad Novog sindikata koji prati stanje i podupire radnike u borbi.
Na našu opservaciju kako nam se čini da je Varteks već i prije stečaja i zatvaranja postao simbol nečega što pripada prošlosti, nečega što se više ne može ponoviti i nečega što je na neki način bilo i „predodređeno“ za neuspjeh, Vene nam govori kako i ona ima sličan dojam.
– Priča o labilnosti Varteksa traje već dugo. Meni je još 2019. izložba „Priče koje kroje Varteks“ u Muzeju za umjetnost i obrt zvučala neuvjerljivo. Lažno se stvarala slika budućeg razvoja brenda i kreirala se slika velikog, ali površnog slavlja prošlosti, nagovještavala se nedostižna modna budućnost. Mislim da je Varteks simbolički već jako dugo ugašen i izbrisan iz lokalne modne povijesti. Ovo je sada samo finalni kraj, ali brza moda potpuno je istisnula bilo kakvu mogućnost održivosti lokalne proizvodnje. Varteks je u tom smislu bio inkluzivan, kvalitetan, pristupačan i dugovječan brend, međutim, danas većini takve vrijednosti nisu bitne kada bira odjeću – ističe teoretičarka mode.
I za dvije naše poznate dizajnerice Alison Ivašić i Mariju Kulušić Varteks simbolizira važnost tekstilne industrije, ali i njen kraj.
– Zvuči pomalo suludo kad se prisjetimo da je Jugoslavija bila pri samom vrhu izvoza tekstila u Europi, ali realnost je danas potpuno drugačija – govori nam Kulušić, naša etablirana dizajnerica, jedna od rijetkih koja uspijeva na malom hrvatskom tržištu.
Ona ističe kako ne želi nagađati zašto je došlo do propasti nekadašnjeg tekstilnog diva, ali vjeruje da je bilo načina da se on spasi i revitalizira.
Ivašić, koja je diplomirala na Tekstilno-tehnološkom fakultetu (TTF), ističe kako vijest o kraju Varteksa nije odjeknula jer smo „navikli primati što nam se servira i ići dalje“.
– Svima je bilo žao, bilo je tužnih i nostalgičnih komentara, ali tu priča staje. Nije bilo zajedništva, nije bilo buke, reakcije na takvu vijest. Moda nije nacionalni sport, a Varteks nije bio samo tvornica, već žila kucavica hrvatske tekstilne industrije – komentira.
Ona odnos prema Varteksu kontrastira s odnosom Belgije prema svojoj tekstilnoj industriji.
– Nedavno sam bila na izložbi Antwerp Six u MoMu muzeju u Antwerpenu, gdje na samom ulazu stoji kako je belgijska vlada 1981. godine pokrenula petogodišnji plan da spasi svoju tekstilnu industriju. Osnovala je instituciju, organizirala natjecanja, spojila mlade dizajnere s proizvođačima i iz tog ekosustava su izrasli jedni od najutjecajnijih dizajnera u povijesti mode. Možemo pričati što se moglo, tko je mogao i kako se moglo u nedogled, ali treba intervenirati, ulagati u ljude, znanje i ono što se još može spasiti – smatra mlada dizajnerica.
Za Ivašić Varteks predstavlja povijest, ali ona izražava žalost što ne predstavlja i budućnost. Radi se o jednoj od rijetkih tekstilnih industrija takvog obima u ovom dijelu Europe, a njegov gubitak nije samo odraz sentimentalnosti, govori nam.
– Ljudi su ostali bez posla, studenti imaju manje mogućnosti za odlazak na praksu, znanje se ne prenosi. Tekstilne industrije u pravom smislu te riječi kod nas nema. Ima nekoliko domaćih modnih brendova i dizajnera na sceni koji se godinama samostalno teško bore i svaka im čast na tome.
Na tom je tragu i Kulušić.
– Varteks je vjerojatno zadnja vrlo ozbiljna hrvatska tvornica u kojoj se proizvodila kvalitetna odjeća od vrhunskog tekstila, a njegovo gašenje simbolizira i potpuno gašenje tekstilne industrije u Hrvatskoj, sve ostaje na pojedincima – kaže Kulušić.
Kod nas postoje male proizvodnje gdje i Kulušić sama rado kupuje tekstil. Beskrajno je veseli, govori nam, kada je njen odjevni predmet izrađen u Hrvatskoj s tekstilom proizvedenim lokalno. Nažalost te tvornice imaju vrlo ograničenu ponudu i vrlo često ne mogu zadovoljiti potrebe dizajnera. Neki dizajneri rade s, kako to Kulušić opisuje, mini tvornicama gdje se izrađuje odjeća. Međutim, s njima je poslovanje isplativo ako dizajner ima veću količinu odjevnih predmeta za izradu.
– Svi imaju svoje minimume i nama manjima takav vid proizvodnje često bude nedostižan, pa radimo isključivo s krojačima ponaosob – pojašnjava Kulušić.
Zanimalo nas je još i kako ova očigledna propast tekstila utječe na studente, mlade dizajnere, koji se žele baviti modnim poslom, a da pritom često uopće nemaju gdje obučiti osnovama znanja.
– Malo je ljudi koji zapravo znaju zanat i koji ga prenose dalje, što je veliki problem koji se ne vidi odmah, ali se osjeća. Jako je demotivirajuće kada kao mlada osoba imate želju učiti i raditi u industriji, ali nemate odakle i gdje – govori nam Ivašić.
Danas je lakše doći do informacija i sadržaja nego ikad, bilo kroz obrazovanje, bilo kroz beskonačan izbor online sadržaja, „no dinamika rada u proizvodnji, proces, radne navike, tempo, to se mora doživjeti“, dodaje.
Kulušić pogubnim smatra to što mladi ljudi ne mogu učiti iz praktičnog rada jer ga nažalost nemaju gdje odraditi, a to je, po njoj, ključno za daljnji napredak te možda jedna od najvažnijih lekcija, jer „jedno je učiti u teoriji, a nešto sasvim drugo kada prođete sve korake proizvodnje i nastanka odjevnog predmeta“.
Ona sama nije imala priliku odraditi praksu, ali je pohađala Školu za dizajn gdje je jako dobro savladala konstrukciju i izradu odjeće. Na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, gdje je i ona studirala, naglasak je bio više na teoriji. Također, prodaja preko jednog onlajn giganta naučila ju je kako funkcionira proizvodnja na veliko i to joj je bilo jedno od najvrjednijih iskustava koje je imala, jer je prošla svaki korak proizvodnje, od skice do gotovog odjevnog predmeta.
Ivašić je znanja usvajala gdje god je mogla: na fakultetu, kroz rad u struci, putem društvenih mreža, pa u konačnici i kroz samostalne pokušaje i pogreške. Na zadnjoj godini diplomskog počela je raditi u jednom zagrebačkom studiju gdje je ostala četiri godine, a tamo je dobila jako puno znanja o modnoj industriji u cjelini.
Kada je radila svoju diplomsku kolekciju Kovari, za koju ju je inspirirala kultura rudarenja Labinštine, većinu odjeće izrađivala je sama, a kod šivanja jakni pomogla joj je jedna draga umirovljena šivačica.
– Radile smo zajedno i pokazivala mi je kako nešto bolje napraviti. Jako sam joj zahvalna na tome, na volji da podijeli znanje, jer to je danas zaista rijetko. Ali svi ti izazovi vas nauče nečemu vrijednom: strpljenju, samostalnosti, snalažljivosti. Pokrije se toliko širok spektar znanja i vještina da to u oblikovnoj fazi postaje neprocjenjivo – ističe Ivašić.
Međutim, bez tekstilne industrije kakva je nekada bila, većina studenata i mladih dizajnera ostaje bez prilike da se poslu uči u velikim, strukturiranim, pogonima. Ostaju prepušteni samima sebi i vlastitoj motivaciji.
Vene nam govori kako je većina mladih dizajnera dosta pogubljena nakon završetka faksa te nemaju jasnu viziju gdje i kako bi svoja znanja mogli staviti u praksu.
– Dio njih zaveden je idejom da pokrenu vlastiti modni brend, no takav je put potpuno neodrživ. Možda u tome uspijevaju privilegirani pojedinci. Ostali poslove traže u nekim skroz drugim sektorima kako bi osigurali egzistenciju. Također, mnogi dizajneri ne izlaze s faksa s dovoljnim znanjem koje bi im omogućilo uključivanje u tekstilnu proizvodnju s obzirom na to da programi obrazovanja više nisu usuglašeni s industrijskim modelima rada. Fokus je sada na individualnom i umjetničkom pristupu modi i tekstilu – zaključuje Vene.
piše Matea Grgurinović