Bile su to godine borbe koje je nagovijestio raspad Jugoslavije i prelazak u postsocijalistički, višestranački demokratski sustav. I dok na izmaku 2024. odmotavamo film unatrag, događa se nešto uzbudljivo; shvaćamo da su mnoge stvari iz tih godina (borbe) manje poznate, možda i neispričane, a prošlost se poput crno-bijele celuloidne vrpce doima življa i lucidnija od fluidne sadašnjosti.

– Ima li ubuduće zapravo nade? – pitanje s kraja postavljamo našim trima sugovornicama s kojima razgovaramo u Kući ljudskih prava, na temu „Zagrebačke geografije borbe za ženska prava“, što je naziv pockasta Documente – Centra za suočavanje s prošlošću u kojem su sudjelovale.

– Apsolutno. Bez obzira na sve retrogradne i negativne trendove u društvu danas, sve je više mladih samosvjesnih žena, a puno toga što se tiče ženskih prava ugrađuje se u zakone. Premda, iz mog osobnog iskustva, budući da sam se profesionalno većim dijelom kretala unutar civilne sfere, barem one koju smo mi razvijali i u kojoj je bilo puno žena, kad izađem iz tih krugova nevjerojatno je koliko se i dalje moram boriti da me se čuje, a tek je pitanje koliko se i da li se moji argumenti uvažavaju – priča nam Vesna Janković, nekadašnja urednica časopisa ARKzin i članica Antiratne kampanje Hrvatske (ARK) početkom devedesetih godina. Na tragu „nade“, kaže još nešto:

– Ono što mi budi nadu također je promjena koju vidim kod mlađih muškaraca. Veseli me zapravo kad vidim na ulici očeve s malom djecom, u šetnji ili igri, a kojih se prije u tolikoj mjeri nije moglo vidjeti – primjećuje Janković.

Diana Todorova istraživačica je u Documenti i urednica spomenutog podcasta od pet epizoda koje se mogu poslušati na Spotify platformi i koje su nastale kao dio projekta „Ženske perspektive u demokratizaciji“. Projekt su, priča Diana, realizirali s partnerima iz Bugarske, Španjolske, Italije i Slovenije. Prilikom istraživanja, svatko od sudionika je uvidio da je riječ o marginaliziranim pričama u svojoj zemlji, onima koje još uvijek nemaju dovoljno mjesta u školskom kurikulumu u formalnom obrazovanju. U hrvatskom kontekstu, uoči ovogodišnjeg 8. marta, aktivistkinje i članice različitih ženskih organizacija organizirale su edukativnu šetnju iz koje su razgovori snimljeni i čiji sadržaj prikazuje nevidljivi sloj povijesti zagrebačkog centra, i ne samo njega. Zastupljena je i Trešnjevka, dio grada u kojem su ženske organizacije bile jako aktivne i gdje ćemo se također u ovom razgovoru vraćati. Zapravo svaka epizoda predstavlja jednu lokaciju u centru Zagreba povezanu s djelovanjem organizacija i grupa za ženska prava koje su djelovale devedesetih, poput već spomenutog ARK-a, o čijem je radu pak epizoda snimljena na engleskom jeziku.

– To je pogled prema prošlosti. Kad smo krenule s promocijom podcasta, napravile smo objavu na Fejsbuku kako bi sadržaj bio dostupan za što više ljudi. Bilo je i negativnih i pozitivnih komentara, uglavnom onih koji nisu ni poslušali podcast. A u tim istim šetnjama može se čuti ponešto o pokretanju Centra za ženske studije, Centru Rosa za žene žrtve rata, CESI – Centru za edukaciju, savjetovanje i istraživanje te „Ženske pomoći sada“ – priča Diana.

Diana je u Zagrebu nastanjena već nekoliko godina kamo je doselila iz Bugarske gdje je radila kao novinarka na javnoj televiziji. Premda je rođena u vrijeme kada su ratovi devedesetih tek otpočinjali, zanima nas njezino iskustvo „ženskih perspektiva u demokratizaciji“. Priča nam da je u zadnje tri godine Bugarska nekoliko puta izlazila na izbore: destabilizacija političkog sustava ondje je i dalje prisutna. Subjektivni osjećaj pravne države, ženskih i socijalnih prava nije zadovoljavajući.

– Aktualna kampanja paneuropske civilne ženske kampanje „My Voice, My Choice“ za siguran i dostupan pobačaj sakupila je milijun potpisa na razini EU-a kako bi ta tema došla na dnevni red Europske komisije. U Hrvatskoj je doživjela ogroman uspjeh, dok u Bugarskoj to nije tema, već je nasilje nad ženama top tema unatoč prosvjedima svaka dva tjedna protiv tog istog nasilja – kaže nam Diana, koja otkriva i da je podcast njezin završni rad u sklopu obrazovnog programa Centra za ženske studije koji je pohađala lani.

Nevenka Fiket veteranka je borbe za ženska prava – najdugovječnija je volonterka i suosnivačica SOS telefona za žene žrtve nasilja, čiji se glas također pojavljuje u Documentinom podcastu. Još 1988. osnovana je grupa Trešnjevka pod čijim suncem su se počele okupljati poetese ili žene koje su svakako intelektualno djelovale. Nevenka kaže: „Sve su to bile jake žene.“

– Te 1989. registrirale smo se kao Grupa Trešnjevka. Jedna naša aktivistkinja, inače balerina, tada je otišla u Italiju. Kad se vratila, rekla je: „Žene u Italiji su mi rekle da ondje već postoje skloništa za žene i feministkinje. Idemo mi nešto u Zagrebu napraviti“. To smo objeručke prihvatile. Prisvojile smo feminizam, a to je borba za ženska prava. Tako da smo još iste godine u Gajevoj 45 osnovale SOS telefon, a to je bilo pri tadašnjoj Gradskoj omladini Grada Zagreba – priča Nevenka.

– Što vas je motiviralo za aktivizam sva ta desetljeća? – pitamo je.

– Motiviralo me je to da pomognem djeci koja su najranjivija skupina društva – odgovara.

Prvo sklonište za žene žrtve nasilja bilo je u zagrebačkoj Teslinoj ulici. Telefon je prvi put zazvonio 8. marta 1989. Bila je to Dragica Pavlišek, majka trogodišnjeg sina, koju je partner više puta prije toga pretukao. U bolnici (Vinogradskoj) nisu mogli nikoga prijaviti jer je ona iznova govorila da se spotakla i da je pala. Idući put nije preživjela, umrla je, prisjeća se Nevenka, „u 4 sata jednog jutra te godine.“ Sklonište se nadalje više puta selilo, početkom rata u Masarikovu ulicu. SOS telefon bio je prvi ženski pokret u Zagrebu koji se 1989. preimenovao u „SOS – Ženska pomoć sada“.

– Teškoća u cijeloj priči bila je ta što su nam se žene ustručavale javiti zbog srama koji je još vladao u to vrijeme. Popustio bi tek kada bi voda došla do grla. Bio nam je prioritet prihvatiti ženu i djecu. Bile smo korektor ovog društva – sumira Nevenka.

– Vi se niste poznavale iz toga doba? – pogledavamo Nevenku i Vesnu, jer nam takvo što daju naslutiti.

I bili smo u pravu, pa svjedočimo susretu i njihovom upoznavanju kroz razgovor, čak i polemiku, toliko su živa sjećanja kada govorimo o borbi za ženska prava.

– Može se reći da je jedan od pomaka u ženskoj borbi i taj što je država otvorila, što je i njezina dužnost, skloništa za žene kao jedan oblik socijalne pomoći. Obiteljsko nasilje je prepoznato kao problem – ističe Vesna Janković.

Spominjemo nadalje da je upravo minuo Međunarodni dan ljudskih prava i kako je Hrvatska odbila azil i međunarodnu zaštitu za državljane Sirije do daljnjeg, odnosno do dogovora na razini Europske unije.

– Žalosti me to. Od početka rata u Ukrajini živim neki osobini deja vu 1991. Zašto? Budući da sam radila u medijima osjetljivija sam prema medijskim reprezentacijama. U tom vremenu također na kolektivnom zapadu dešava ono što se prije 1991. dešavalo na medijskoj sceni u bivšoj Jugoslaviji, proratna, ratno-huškačka retorika, jednostrani prikazi itd. Plešemo na rubu nuklearne katastrofe, a glasovi koji pozivaju na jače diplomatske napore i pregovore su potpuno marginalizirani – sumira Vesna Janković.

Složili smo se da se ipak nešto pozitivno desilo oko Palestine, posebno mobilizacija građana i glas otpora kod nas. Vesna Janković kaže da je za nju problematična činjenica upravo priča o nametnutoj tranziciji početkom 1990-ih koja je, kako kaže, bila „taracanje“ društvenih postignuća koja smo usvojili i imali do 1990. godine. S tim konceptom tranzicije sve zemlje koje su je prolazile, slikovito – stavljene su u dječji vrtić i škole kako bi naučile što to znači biti liberalna demokracija i tome slično.

Priča o Antiratnoj kampanji Hrvatske već je u niz navrata ispričana, ipak, uvijek joj se sa sjetom vraćamo, posebno u aktualnom trenutku globalne prijetnje ratom. Iz te mirovne organizacije, koja je ujedno bila i ženski projekt, poteklo je niz pokreta, a jedna od inicijativa bila je promoviranje prava na prigovor savjesti.

– Tu su žene bile aktivne. Bilo je to mjesto političkog osnaživanja žena, ne na usko feminističke teme. U ARK-u je nastao i Centar za žene žrtve rata koji je poslije postao samostalna organizacija. Iz ARK-a je proizašao projekt Pakrac koji je bio pak ključan u nastanku Centra za mirovne studije, skupa s tim i Kuće ljudskih prava. Uz rad ARK -a usko se vezane i B.a.B.e., Documenta, CESI. Imaš i drugu liniju koja je išla preko ARKzina: Multimedijalni institut MAMA i Attack, organizaciju Suncokret koja je radila s izbjeglicama – nabraja Vesna s nevjerojatnom preciznošću.

Početak 1990-ih bio je početak bujanja ženskih organizacija: ženske infoteke, Centra za ženske studije i Centra za žene žrtve rata, koji je nastao iz neposredne potrebe da se pomogne u trenutku kad se pojavljuju strašne priče o silovanjima. Ženske organizacije nastaju u Poreču, Rijeci, Pakracu; naša sugovornica upućuje da se 1992. godine pokreće prva peticija za očuvanje prava na abortus.

– Odakle toliki motiv za aktivizam ženama u to vrijeme? – opet pitamo.

Tu naša sugovornica pomalo zastane, prebire po vremenu, plete niti događaja i lica.

– Neki su u početku dolazili u ARK tražeći elementarnu pomoć: vrijeme je to deložacija iz stanova, prve su se dogodile i vezane su upravo uz žene – to su bile medicinske sestre iz tada Vojne bolnice u Dubravi kojima je prijetila deložacija. U ARKzinu su se okupili novinari koji su ili bili izbačeni iz svojih dotadašnjih reakcija ili više nisu htjeli pisati pod cenzurom. A moji osobni motivi su bili rad na društvenoj promjeni, medijske slobode, pomoć ljudima. Ali postojao je i moment erosa: u situaciji kada se gasi svjetlo onda nastaje kohezija – ističe Vesna Janković.

– Rekli ste na početku da su onda bile jake žene, a danas? – pitamo Nevenku Fiket.

– Danas su mlade žene pod pritiskom materijalne egzistencije i to je društveni problem. Mi smo tada bile sve volonterke. Ja sam radila, brinula za djecu i volontirala. Sad su druga vremena, mi smo htjele nešto stvarati, a danas je zavladao materijalizam. Naš SOS telefon i dalje danas radi, ima sklonište, ali ne onakvim intenzitetom. Premda, potrebe su i dalje prisutne. Mi jesmo samostalne, ali država financira i moraš sve po njihovom raditi – ističe Nevenka.

– Ova materijalna situacija, kao što kažete, jest problematična, čak i da ne pričamo o nasilju. Ako sam žrtva nasilja kako ću izaći iz te situacije, ili kako ću bez te plaće volontirati. Jer svaki dana se moraš boriti da dođeš do riječi – nadovezala se Diana Todorova.

Vesna Janković podsjeća da je na prvu godišnjicu rata u Ukrajini nekoliko njih napisalo zajedničku izjavu u javnosti, kao ad hoc feministička antiratna koalicija, koja se nije posve primila, ali je bila vrijedna. Borba se svakako nastavlja.

piše Dragan Grozdanić