Ima dana u kojima vešmašina Nade Šimunić ne prestaje raditi. Obično se to desi kad se Nada spusti do obale Kupe pa otamo pokupi mokru odjeću. Pripadala je ljudima u pokretu, migrantima koji su u potrazi za boljim životom, rodbinom ili prijateljima uspjeli preplivati rijeku i tako prijeći hrvatsko-slovensku granicu. Kupa ovdje, u selu Vukovci, smještenom u slovenskoj općini Črnomelj, protječe točno ispod Nadine kuće. Nakon što temeljito probere robu, ova 70-godišnjakinja izdvaja nosive komade. Opere ih, osuši, doda viškove koje njen sin više ne nosi i naposljetku složi u kartonsku kutiju. Odložit će je na policu u vrtu kako bi se oni koji prijeđu Kupu mogli presvući.

– Recimo, vidjela sam dvojicu kako hodaju po kiši, bili su jako mršavi i skroz mokri. Pozvala sam ih, dala im da se presvuku i nešto za pojesti. Nekad bi se desilo da dođu, a ja im nemam što za ponuditi pa sam se poslije naučila i počela kupovati zalihe sira, tosta ili dvopeka, za nek’ se nađe. Sad i u autu uvijek imam vode i nešto hrane u slučaju da ih sretnem na cesti – objašnjava Nada Šimunić.

Budući da živi na granici, naša sugovornica praktički iz dvorišta svjedoči posljedicama migracijske politike Europske unije: paljenju i gašenju Schengena, kretanju ljudi, nadlijetanju graničarskih helikoptera i dronova, postupanju policije, migrantskim patnjama, pa i smrtima.

– To su obespravljeni ljudi, nisu oni krivi što se ove države nisu mogle dogovoriti i napraviti neki razuman plan. Šteta je što ta, kao, napredna Europa, nije uspjela osmisliti neku normalnu obradu, postupati humano prema njima. A ne da oni moraju tako ići najtežim mogućim putevima, birati strme, nesigurne stazice, planine, šikare, plivati po rijekama, povlačiti se ispod slapova, pa i hodati kroz minska polja – govori Nada.

U svemu tome, kaže, najteže joj pada što se najčešće radi o mladim ljudima i što rijetko tko shvaća da su i oni nečija djeca.

– Možeš gledati na to sve kao da te se ne tiče, a možeš i izabrati biti čovjek. Ljudske vrijednosti se znaju, čovjek čovjeku treba biti most, a ne vuk. Uostalom, ne smijemo zaboraviti na solidarnost – poentira umirovljenica, koja je veći dio radnog vijeka provela u Zagrebu.

U rodne Vukovce se vratila nakon odlaska u mirovinu, do koje je radila na administrativnim poslovima i u bolnici. Na vrhuncu Pokreta nesvrstanih, preko zagrebačke Geotehnike, šest je godina sa suprugom bila angažirana i na pomoći afričkim zemljama u razvoju. Zbog iskustva života u Sudanu i Libiji, kaže, vrlo dobro zna kako funkcioniraju afrička društva.

– Sudan je jako siromašna država, ali će tamo ljudi podijeliti s tobom i ono najmanje što imaju. Naši ljudi su nešto drugo – ako imaju višak, radije će ga baciti nego dati drugome. A ja ne pristajem na to. Jednostavno ne mogu gledati kako netko gladuje, smrzava se, umire, a da mu ne pomognem. Zašto ne bih dala ako imam dovoljno svega? Pa pomagala sam i ljudima u ratu 1990-ih i nakon svega mi ništa ne fali – govori Nada Šimunić, koja je po novome i glavna protagonistkinja filma „Suha roba“.

Radi se o kratkom dokumentarcu redatelja Tonija Jelenića, premijerno prikazanom na ovogodišnjem izdanju Pula film festivala. Kad je Toni saznao za Nadu, odmah ga je zaintrigirala njena priča. Njeni naoko jednostavni postupci, govori redatelj, jaka su metafora, utjelovljenje ljudske dobrote.

– Fasciniralo me i što je Nada kroz pranje, sušenje i dijeljenje odbačene robe posvećena reciklaži, pretvaranju onoga što je za jedne smeće u blago za druge te što tako vraća ljudskost onima koji su zaboravljeni. No prije svega me fasciniralo to što uopće postoji osoba koja svoje slobodno vrijeme, umirovljeničke dane, provodi na takav način umjesto da, recimo, stalno gleda televiziju – objašnjava Toni Jelenić.

Redatelj dodaje kako mu je bilo važno da kroz Nadin portret ispriča priču o migrantskim sudbinama, a da pritom ne postupi prvoloptaški, odnosno da ne prikaže same ljude u pokretu, dramatične situacije kojima su izloženi na migrantskim rutama.

– Kad smo se nas dvoje upoznali, shvatio sam da moram snimiti taj film jer se naprosto sve poklopilo – od estetskih normi, filmskog narativa do ljudske priče. I još se na sve to ona zove Nada – ističe Toni.

S nedavnom premijerom u Puli, „Suha roba“ je tek započela svoj festivalski put, a Nada i Toni priželjkuju da film pogleda što više ljudi.

– Možda ih „Suha roba“ inspirira da potraže dobrotu u sebi. Ako nekoga potaknemo da barem malo promisli o svom odnosu prema drugima, o solidarnosti, već smo puno napravili – ističe Nada Šimunić.

Daleko od festivalske vreve, Nada nastavlja tamo gdje je stala. Okruženi umirujućim zelenilom u dvorištu ispred njene kuće razgovaramo o migracijama. Varaju se oni koji tvrde da se ljudi u pokretu na tako riskantna putovanja daju iz obijesti. Ili oni koji pak misle da se radi o planiranom hiru, s ciljem realizacije rasističkih fantazija o „zamijeni stanovništva“. Migracije su potreba, pojava koja je, stara koliko i samo čovječanstvo, konstatiramo. Utoliko svim onima koji se daju na takav put ni rijeka Kupa ne predstavlja od jučer riskantnu prepreku.

Bio je maj 1999. godine kad je Nada u svom dvorištu po prvi put uočila tragove takvih prelazaka. U šikari iza kuće, prisjeća se, tad je pronašla odbačenu zemljopisnu kartu. Naknadno je saznala da je pripadala intelektualcu, političkom migrantu iz Irana koji se preko Slovenije pokušao domoći zapada Europe.

– Policija ga je lovila tu po mom vrtu, njihovi psi su mi pogazili svu travu. Prvo im je uspio pobjeći, ali se onda odlučio kretati prema svjetlima, misleći da ide prema gradu. Zapravo je išao prema graničnom prijelazu, upao je u zamku gdje su ga na kraju uhvatili. Nakon toga je vraćen u Hrvatsku, u centar za strance Ježevo – govori umirovljenica.

Nadini susreti s policijom zaredali su se posljednjih godina, kad se za stalno vratila u Vukovce. Jednom se, kaže, i posvađala s njima.

– Vozila sam se prema izlazu iz sela i ugledala mlađeg čovjeka, Afganistanca. Bio je bos, modrih nogu, sav potrgan i mokar pa sam ga autom dopeljala do kuće i dala mu suhu robu. Odjednom su se pojavila dva policajca i tri vojnika. Skočili su tu na njega, čak su potegli pištolj. Pitala sam ih čemu takvo postupanje. Jeste li vi Gestapo? Pa od koga se vi, kao, branite? Od golorukog, ranjenog čovjeka? – priča Nada uzrujano.

– Nije mi jasno kako netko može biti tako okrutan prema ijednom živom biću. Pa sve i da ga ne poznaješ, sutra se u takvoj situaciji može naći tvoj rođak, tvoj brat. Da ne govorimo o svim onim majkama koje više nikada neće vidjeti svoju djecu jer su se utopila u Kupi – dodaje ona.

Prema dostupnim podacima, na teritoriju Slovenije je od 2016. godine smrtno stradalo najmanje 48 migranata, dok je stvaran broj vjerojatno daleko veći. Nepoznato je koliko ih se točno utopilo u Kupi, a dio tijela još uvijek nije pronađen. S vremenom ih rijeka zna izbaciti na obalu. Tada se selom proširi neugodan miris, govori Nada, čiji su sin Filip i partner Marijan, koji pritom nije najbolji plivač, u nekoliko navrata uskakali u Kupu kako bi pomogli unesrećenima. To se desilo i 6. septembra prošle godine, večer prije Filipovog rođendana.

– Taman smo iznijeli večeru tu vani na stol i začuli neke glasove. Mislila sam da se ljudi kupaju dolje, ali mi je isto bilo nekako čudno pa sam brzo skočila do rijeke. Kako je Kupa na tom dijelu prozirna, odmah sam vidjela tijelo na dnu. Sa svake strane rijeke plakao je po jedan muškarac. Vrisnula sam i pozvala sina – govori Nada Šimunić.

– On je uskočio, izronio ga i onda smo ga jedva izvukli van jer je obala na tom dijelu visoka. Odmah smo pozvali pomoć, ubrzo su stigli vatrogasci i hitna i stvarno su se trudili, ali ga na kraju nisu uspjeli spasiti – nastavlja Nada dok iz futrole mobitela vadi papirić s podacima o preminulom mladiću. Bio je to 23-godišnji Muhamed iz Maroka. Tijelo mu je na kraju vraćeno u rodnu zemlju.

Suočena sa smrtima praktički na kućnom pragu, Nada ističe da je ljuti kad ljudi za različite nedaće koje ih zadese krive migrante. Kaže da se obično radi o zlonamjernim optužbama bez ikakvog uporišta u realnosti.

– Gdje god da se nešto dogodi, njih odmah proglase krivima. A ja znam da nisu. Jer ako su igdje išta mogli napraviti, mogli su tu kod mene. Kad je toplo, stalno mi je otvoren prozor. Uostalom, često me nema doma, odem do Pule, i mogli su mi slobodno upasti u kuću koja je na osami, a nikad nisu. Oni se žure i nemaju vremena da se bave takvim glupostima, provaljivanjem i razbijanjem – priča ona.

– Bio mi je u posjeti jedan rođak iz Gorskog kotara i kad je vidio svu tu robu koju im dajem rekao je kako kod mene „očito dolaze neki drugi, pristojni migranti“. Ne, to su isti migranti, samo je nekom tamo kod vas po volji da ih okrivi. Pa hej, ti ljudi su me pitali smiju li ubrati jabuku sa stabla. Možda sam svih ovih godina vidjela da su iz vrta uzeli paradajz ili papriku. Pa hvala Bogu da su uzeli – dodaje Nada.

Kaže da u Vukovcima i okolici ima još ljudi koji su se solidarizirali te da je žalosti što selo s godinama postaje sve pustije. Puno je, govori, praznih kuća i neobrađene zemlje, a zbog nedostatka stanovništva teško je i pronaći osobu koja će joj po razumnoj cijeni pokositi okućnicu.

– Istodobno Europska unija nema nikakav plan za ljude koji ovuda prolaze. Grupira ih po nekakvim centrima umjesto da ih se pusti, pa da normalno žive i po selima, rasporede se, da nauče jezik, posao i da na kraju rade. Svima bi nam bilo dobro – poentira ona.

– Međutim, ovaj svijet kao da ide svome kraju. Danas jedino vrijede bogatstvo i skupi auti, skoro nikog nije briga za moralne vrijednosti. Pa zar to nije žalosno, štetno? A zapravo bi trebali biti sretni ako nekome pomognete. To je ono što mene čini zadovoljnom, to je tako lijep osjećaj. Tako sam i sina odgajala. I na kraju dana mi je najvažnije to što je on ispao dobar čovjek – zaključuje Nada Šimunić.

piše Tamara Opačić