Gotovo tri godine svake prve subote u mjesecu na trgovima hrvatskih gradova ponavlja se isti prizor: skupina muškaraca kleči i moli krunicu. Pod krinkom duhovnosti zapravo zahtijevaju duhovni autoritet muškarca, čednost žene u odijevanju, predbračnu čistoću i otvorenost bračnih parova životu, odnosno nadzor ženskih tijela i kriminalizaciju pobačaja. Ekstremno desna muška molitvena zajednica koja se okuplja oko organizacija Vitezovi Bezgrešnog Srca Marijina, Marijini ratnici i Muževni budite, u tome nažalost nije usamljena. U Zagrebu se ove godine deseti put održao Hod za život, u Rijeci peti. Upravo u Rijeci, gdje je Hod za život dijelom bio posvećen ubijenom američkom konzervativnom aktivistu Charlieju Kirku i gdje se hodalo s „Make America Great Again“ kapama, održao se nasuprot tome i Hod za slobodu koji je, prema podacima policije, okupio više ljudi.

Hod za slobodu jedan je od oblika otpora koji se pruža antirodnim pokretima, no važni su postali i kontraprosvjedi svake prve subote u mjesecu koji se održavaju u Zagrebu zahvaljujući studentskoj inicijativi Ustani za slobodu, a u Rijeci zahvaljujući inicijativi Dodirni mi koljena. Nezanemariv je i rad znanstvenica koje se bave istraživačkim radom, poput Maje Gergorić koja sustavno prati i analizira antirodne pokrete.

Kako nam govori Gergorić, aktivistkinja i istraživačica zaposlena na Pravnom fakultetu u Zagrebu, u Hrvatskoj se početkom djelovanja antirodnih pokreta smatra 2006. godina kada je osnovana prva specifično antirodna organizacija Glas roditelja za djecu (GROZD), kao odgovor na društvenu raspravu o uvođenju seksualnog odgoja u škole. Oni su zagovarali model apstinencije kroz program Teenstar, koji je dio globalne katoličke mreže. Značajna prekretnica u jačanju antirodnih pokreta dogodila se 2013. kada je udruga U ime obitelji Željke Markić uspjela provesti referendumsku mobilizaciju za izmjenu Ustava u koji je unesena odredba o tome da je brak zajednica muškarca i žene. Nakon toga se pokret počeo masovnije koristiti akcijama kao što su „40 dana za život“ i „Hod za život“. Iduća faza bio je ulazak konzervativne stranke Hrast u Vladu 2016., što je pokretu omogućilo institucionalni utjecaj kroz savezništvo s desnim strankama. Paralelno se nastavlja s prosvjedima na terenu, usmjerenima protiv reproduktivnih prava i Istanbulske konvencije.

Pitanjem o uzrocima nastanka antirodnih pokreta Maja Gergorić bavila se u doktorskom radu, a njezino je istraživanje pokazalo da su nužan uvjet za nastanak snažnih antirodnih mobilizacija u postkomunističkoj Europi mjere štednje i njihove posljedice, donesene nakon ekonomske krize 2008. godine.

– Ključni faktori su i blizak odnos Crkve i države, prisutnost snažnih krajnje desnih stranaka u parlamentima te učestalo normativno djelovanje (prijedlozi zakona o bračnoj jednakosti). Snažni antirodni pokreti nastaju i u trenucima institucionalizirane krajnje desnice, kao i u kroz religijsku mobilizaciju. Hrvatska i Poljska primjeri su oba modela nastanka – objašnjava Gergorić.

Puno je sličnosti prvih antirodnih mobilizacija s današnjima. Dominantni okvir uvijek je onaj „rodne ideologije“. Kako ističe Gergorić, on je dovoljno neprecizan i širok da obuhvati različite teme (reproduktivna prava, seksualni odgoj, prava LGBT osoba, pa i pitanja demokracije), a istodobno dovoljno jednostavan i raširen da se često uzima zdravo za gotovo, bez propitivanja, kao da je riječ o opće prihvaćenoj činjenici u društvu. Ipak postoje i razlike, prve mobilizacije su često nastajale kao pokušaj sprječavanja donošenja zakona o bračnoj jednakosti, dok danas fokus sve više prelazi na demonizaciju trans osoba te otežavanje i sprječavanje njihova pristupa zdravstvenoj skrbi. Iako su se nazivi i lica unutar pokreta s vremenom mijenjali, cilj antirodnih pokreta je ostao isti, a to je da korištenjem demokratskih metoda poput prosvjeda, peticija i referenduma izmijene liberalno-demokratski okvir.

– To u praksi znači transformaciju režima u, u najmanju ruku, neliberalnu demokraciju, u kojoj bi se zadržali proceduralni elementi poput izbora, ali bi se osporili liberalni segmenti, uključujući politička prava i građanske slobode. Stvarni primjeri uključuju prijedloge poput pretvaranja prava glasa žena u pravo glasa kućanstva, gdje bi muškarac glasao u ime obitelji. Sustav vrijednosti u takvom modelu bio bi utemeljen na religijskom nauku, dok bi se ekonomski poredak transformirao u klijentelistički državni kapitalizam i skrbničku državu, kao što je situacija s ekonomskim sustavom u Mađarskoj – govori Gergorić.

Dok se rastežu granice liberalne demokracije, a dolazi i do postupne normalizacije nedemokratskih vrijednosti i njihova prihvaćanja kao legitimnog dijela političkog diskursa, postavlja se pitanje efikasnih oblika otpora. Ovisno o nacionalnom kontekstu, kako nam govori Gergorić, učinkovite su pravne i institucionalne aktivnosti koje nastoje utjecati na zakonodavstvo i institucije kako bi se postigla dugoročna društvena promjena, ali su važne i svakodnevne prakse otpora, poput otvorenog dijeljenja vlastitih stavova i mišljenja koje se često iz straha i nelagode prešućuje. Javno, jasno i glasno, stajanjem nasuprot moliteljima, svoje mišljenje svakog mjeseca iskazuju inicijative Ustani za slobodu i Dodirni mi koljena. Kako su nam rekli iz riječke inicijative, iznenadilo ih je što je Grad Rijeka uopće odobrio održavanje ekstremno desnih političkih skupova na javnim površinama. No aktivistkinje su se odmah organizirale jer znaju koliki je utjecaj ovaj pokret imao u Poljskoj.

– Zauzimanje istog prostora u isto vrijeme za nas znači otpor desničarenju. U ovoj smo situaciji jer je previše ljudi previše puta reklo „ma pusti, nije to ništa“, „nema šanse da im to prođe“ i slično. I onda svi puštamo, svi šutimo, a njima se prsa pune ratništvom i pričama o vitezovima dok jednog dana ne postane ozbiljno. Tolerancija prema netolerantnim ljudima i postupcima nema smisla jer vodi samouništenju. Netoleranciji se treba pružit otpor – poručuju iz Dodirni mi koljena.

Neke subote im padnu naročito teško jer se neposredno prije vikenda dogodi femicid, pa, kako kažu, stoje nasuprot ljudima kojima je „ona kriva za sve“. Ponekad se jedva natjeraju doći jer bi cijelo vrijeme od nakupljenih emocija plakale ili vrištale. No ponekad naprave atmosferu u kojoj im je, usprkos sve većem broju tzv. klečavaca, to jutro na trgu čak i zabavno. Često biraju teme za prosvjed, poput spavanja kada je transparent glasio „Muževni zašto me budite“. Kad su tema bili puževi, imale su transparent „Puževni budite“. Uvijek su u pratnji bubnjarki zahvaljujući kojima, kako kažu, niti ne čuju molitvu klečećih muškaraca. Iako ovo rade iz mjeseca u mjesec već dvije godine i kažu kako hrvatsko društvo jeste tradicionalno i patrijarhalno, naglašavaju kako to ne znači da je nepromjenjivo.

– Neke stvari je moguće mijenjati i tu su velik posao odradile civilne udruge s konstantnim pritiscima na zakonodavstvo, edukacijama provoditelja zakona i javnim kampanjama. No država je nužno zlo jer je danas lijevo, sutra desno, danas pod utjecajem Europe, sutra pod utjecajem Amerike… Zabrana abortusa, prema vjerskoj ili tradicionalnoj dogmi, nikada neće značiti prestanak abortusa. Abortusa će uvijek biti na ovaj ili na onaj način i država to zna. Pitanje je samo kojoj klasi će on biti dostupan – zaključuju iz riječke inicijative.

Zagrebačka studentska inicijativa Ustani za slobodu organizirana je kako bi pokazala da je mladima stalo, da nisu pasivni i da će se boriti za ono u što vjeruju, a to je slobodna država za sve koji u njoj žive. Nije ih iznenadilo kada se pokret molitelja pojavio, govori nam studentica Nika Haverle, ali ipak nisu očekivali da će ovoliko dugo trajati.

– Svi smo mislili da će biti do izbora, onda su ti izbori prošli, došli su drugi, nije prestalo ni nakon njih, a čini se da ni neće nikad uskoro. Činjenicu da svoje skupove održavaju na trgovima, a ne u crkvama tumačim vrlo jednostavno, oni se ne okupljaju zbog molitve. Ti skupovi nisu vjerski, već politički čin, a za ostvarivanje političkih ciljeva potrebna je pozornost javnosti koju ne možete dobiti u crkvi – govori Haverle.

Često na skupovima dobivaju razne komentare, primjerice, da žene u Hrvatskoj imaju sva prava i jednake prilike, no kako Haverle ističe, svakodnevno vide da to nije istina.

– Femicida je sve više, način na koji se izvještava o njima je poražavajući, država ne radi gotovo ništa kako bi spriječila ubojstva žena, konstantno čitamo o slučajevima gdje silovatelji i zlostavljači ne dobiju gotovo nikakvu kaznu jer su branitelji, političari i slično, pobačaj je legalan, ali gotovo nedostupan, na visokim pozicijama značajno je više muškaraca, iako imamo više visoko obrazovanih žena… Državu za to, čini se, nije briga jer imaju moć promijeniti sve navedeno, a situacija je sve gora i gora. Ovo su samo najdrastičniji slučajevi. U svakodnevnom životu žene se drugačije tretira, rodne uloge su još vrlo prisutne, seksizam na svakom koraku – priča nam Haverle te dodaje kako i nju, primjerice, policija, drukčije tretira kada je sama i kada je s kolegom Vigom Sakomanom koji koordinira kontraprosvjed u Zagrebu.

Opisujući iskustvo prosvjedovanja nasuprot moliteljima, Haverle ističe kako je vrlo iscrpljujuće, porazno i teško stajati nasuprot ljudi koji ženama žele oduzeti prava. Ustraju svjesne da mišljenja muškaraca i žena koji tamo kleče neće promijeniti, ali kako bi pokazali, prvenstveno javnosti, dakako i moliteljima, da postoji otpor, da postoje ljudi koji su spremni boriti se za svoja prava i koji neće dopustiti da se žene i manjine pretvori u građanke i građane drugog reda. Pravo na izbor mora postojati i svatko treba imati priliku odlučivati o vlastitom životu, naglašava Haverle.

– Patrijarhalno društvo nije pravedno, mi smo sekularna država, demokratska republika i ne možemo dopustiti da pojedinci odlučuju o tome koja će nam prava oduzeti, a koja će nam velikodušno ostaviti. Rješenje je otpor, ali ne ovakav. Nas dvadesetak nije dovoljno, koliko god uporni bili. Mi u Hrvatskoj, pogotovo u Zagrebu, imamo stvarno puno ženskih organizacija i udruga, zašto nitko od njih ne reagira? Mi prosvjed već organiziramo, trebaju samo doći. Razjedinjeni smo, ne da nam se, ne vidimo svrhu u prosvjedovanju, prerano je, predugo traje, pada kiša, prevruće je… previše je izgovora. Moramo se mobilizirati i podsjetiti ljude da mi nikome ne želimo oduzeti prava – zaključuje Haverle.

piše Katarina Bošnjak