Otela sam se kontroli, skroz, baš skroz, i sa lanca sada puštam svoje riječi, pjeva Zdenka Kovačiček u posljednjem singlu, koji se prirodno nastavlja na njezinu autobiografiju „Slobodna kao mačka“.

Zdenka Kovačiček na glazbenoj je sceni aktivna već šezdeset i devet godina. Da, dobro ste pročitali. Sažeti biografiju jedne od naših najboljih, najbeskompromisnijih i najaktivnijih pjevačica gotovo je nemoguće, pa donosimo tek nekoliko crtica. Objavila je deset albuma, osvojila brojne nagrade, među njima Porin za najbolju žensku vokalnu izvedbu i Porin za životno djelo. Nastupala je po cijelom svijetu, ostvarila niz kazališnih uloga, a zbog jedne su je prozvali „hrvatskom Janis“.

Sa Zdenkom Kovačiček našli smo se u kafiću na Svetom Duhu tokom nesnosnog toplinskog vala. Ova Zagrepčanka, rođena 1944. godine, podnijela ga je daleko bolje od gotovo upola mlađe Dalmatinke na novinarskom zadatku. Tokom gotovo dva sata razgovora nekoliko je puta spontano zapjevala. Takvi trenuci ne stanu na papir, ali možda će ih barem malo prizvati ono što slijedi.

Na početku svoje autobiografije pišete da ste i na pozornici i u životu uvijek tražili slobodu. Jeste li je našli?

Jesam, uvijek sam se osjećala slobodnom. Rock mi je dao tu slobodu. Nikada nisam jurila za novcem, nisam pristajala na kompromise i bila sam i ostala zanesena glazbom. I danas, kada otkrijem neku novu pjesmu, i dalje se ježim od ganuća, iako se glazbom bavim od svoje treće godine.

Na što ste se zadnje naježili?

Na pjesmu „King of My World“ Curtisa Mayfielda. Volim je slušati prije spavanja.

Osim u autobiografiji, mačku možemo pronaći i u nazivu vašeg posljednjeg albuma „Konstatacija jedne mačke“. Riječ je o pjesmi Slavice Maras. Koliko vam je njena poezija važna?

Iznimno. Slavica Maras je pjesnikinja i autorica stihova „Frke“ po kojoj vjerujem da me mlađe generacije znaju, ali i prvog singla najave novog albuma „Ružin cvijet“. Bila je moja prijateljica, sjajna glumica, koja mi je otvorila vrata glume. U njenom Off Theateru Bagatella na Martinovki sam pjevala i glumila. Teatar je moja druga ljubav, nisam nikada upisala Akademiju dramskih umjetnosti jer me od djetinjstva pjevanje odvelo u drugom smjeru, ali sam sretna što sam ipak ostvarila neke divne uloge.

Vratit ćemo se teatru, ali zadržimo se još malo na „Frci“. Pjesmu ste 1981. otpjevali na Zagrebačkom festivalu, a Nipplepeople su 2015. godine napravili disco remake koji je postao veliki hit. Koliko vas je to iznenadilo?

Stvarno nisam očekivala da će „Frka“ postati jedna od mojih najpoznatijih pjesama. Išli smo s njom na Zagrebački festival, Slavičin tekst uglazbio je Kire Mitrev, a „guzicu“ smo zbog festivala promijenili u „bluzicu“. Puno godina kasnije dvojac iz Nipplepeoplea čuo je pjesmu negdje u Beogradu i odlučio je obraditi. Njihova verzija odmah mi se svidjela, nekoliko smo puta zajedno nastupili i drago mi je da ta pjesma i dalje živi. Cijeli album „Frka“, moj drugi studijski album, posebno mi je drag. Slavica i ja same smo ga financirale, a Jugoton ga je samo distribuirao.

Još je jedna pjesma doživjela neočekivani comeback. Kako je vaša „Elektra“ s prvog studijskog albuma završila na reviji Karla Lagerfelda?

Gotovo me ništa u životu nije iznenadilo kao poziv Chanelove agentice i činjenica da je Lagerfeld s mojom pjesmom izašao na kraju revije pred publiku. Te je godine, 2018., tema kolekcije bila oživljavanje disco stila pa se pjesma super uklopila. Jako sam ponosna na taj događaj.

U autobiografiji pišete o brojnim putovanjima i turnejama. S muzikom ste proputovali cijeli svijet. Rekli ste da ste, kada se sve zbroji, u Sovjetskom Savezu proveli gotovo sedam godina?

U Sovjetskom Savezu sam nastupala svake godine od sedamdesete do devedesete godine prošlog stoljeća. Mi smo im, zbog specifičnosti jugoslavenske pozicije, donosili malo zapada. Tamo ljudi nisu imali pristup zapadnoj glazbi. Na radiju nisu mogli čuti američke izvođače, a jugoslavenska estrada bila je vrlo otvoreno prihvaćena. Punili smo stadione. Najveće zvijezde bili su, primjerice, Đorđe Marjanović i Ivica Šerfezi, koji su donosili komercijalniji repertoar. Ja sam, kao i uvijek, bila u svom filmu. Obavezno sam pjevala „Summertime“, nešto od Tine Turner, „Proud Mary“, ali i Bijelo dugme, Parni valjak i druge bendove.

Znalo se dogoditi da iz Moskve stigne telegram kako moram promijeniti program. Policija je dolazila na koncerte. Ali kad ljudima nešto zabraniš, onda to još više žele čuti. Publika je bila oduševljena, dolazili su s buketima cvijeća. Najdraža turneja ipak mi je bila ona u tadašnjem Lenjingradu, današnjem Sankt Peterburgu. Mjesec dana svaku sam večer nastupala u njihovom Kazalištu glazbene komedije. Dvorana je imala četiristo mjesta, a svaka je izvedba bila rasprodana. Punih mjesec dana. Kada se 1983. rodila moja kći Tina, vodila sam je sa sobom na turneje, ona bi nekada usred nastupa pretrčavala pozornicu.

Izdvajate i turbulentan posjet Bejrutu 1968. godine?

Svega je bilo u karijeri, ali to mi se putovanje stvarno urezalo u sjećanje. Sa suprugom Rudijem Kemperskim potpisala sam ugovor za nastupe u lancu hotela Intercontinental po cijelom svijetu pa smo išli svirati i u Bejrut. Sjećam se da smo bili u blizini hotela u kojem je pjevala velika Shirley Bassey. Predivan grad, ali toliko prepun razlika: s jedne strane blještavost u hotelima, s druge djeca prosjaci na ulicama. A došli smo u vrijeme kada su izraelske postrojbe izvele napad u zračnoj luci u Bejrutu. Na kraju smo bili evakuirani i uspjeli smo se dokopati Austrije.

Čini mi se da su Boom festivali sedamdesetih, o kojima također pišete, pomalo zaboravljeni, a bili su važni za razvoj domaće rock-scene?

To je i moje veliko pitanje. Zašto se Boom festivali danas potpuno prešućuju? Je li zato što su bili u bivšoj državi? Tamo su priliku dobile gotovo sve važne rock-grupe tadašnje Jugoslavije… Smak, Bijelo dugme, koje se tada još zvalo Jutro. Imam čak i singl s grupom Jutro. Pjevala sam i s Triom Nirvana, našom Nirvanom, nastalom prije američke.

Kroz cijele sedamdesete Boom festival bio je najvažnije mjesto za promociju rock-glazbe. Naš prvi menadžer Vladimir Mihaljek Miha zapravo je stvarao hrvatsku rock-scenu, on je organizirao Boom festivale. Prvi je bio u Zagrebu, u sklopu Zagrebačkog festivala na Velesajmu. Tamo sam nastupila s Mladim levima, jazz-rock sastavom koji je bio dosta nalik grupi Blood, Sweat & Tears. Pjesmu mi je napisao Kornelije Kovač. Osim velikih hitova za Indexe i Zdravka Čolića, uvijek je volio pisati jazz-rock i nešto avangardnije.

Kasnije me pozvao da pjevam u njegovoj grupi. Odbila sam. Stvarno sam bila luda. Kornelije je uvijek birao najbolje vokale. Dado Topić kratko je pjevao u Korni grupi, ali je ubrzo otišao jer je želio izvoditi svoje pjesme. Kada smo kod njega, mislim da je Dado jedna od najvažnijih osoba u povijesti našeg rocka, jako je autentičan.

Ljudi vas cijelu karijeru pokušavaju smjestiti u neku ladicu: malo rock, malo jazz, malo soul, malo blues. Kako biste vi sami opisali svoju glazbu?

Sve ima jedan izvor, a to je blues. Iz bluesa su nastali jazz, jazz-rock i sve ostalo. Danas svi pokušavaju uključiti jazz u svoje žanrove pa imamo etno jazz, pop jazz… Zašto? Zato što je jazz postao klasika. Što god pjevala, u mojoj će se interpretaciji uvijek čuti elementi jazza. Možda ih netko prepozna, možda ne, ali ja ih uvijek unosim u pjesmu. Čak i u „Žutoj ruži“. To je vrlo jednostavna pop pjesma, ali ja sam u njoj čula jazz valcer.

Na albumu „Konstatacija jedne mačke“ pjevate s Remi, Davorom Gopcem i Matijom Cvekom. Kako vam se danas čini domaća muzička scena?

Kad je Matija Cvek radio sa mnom, bio je potpuno nepoznat. Ali odmah sam prepoznala da će postati velika zvijezda. Od početka je išao težim putem. Radio je glazbu koja nije estradna ni komercijalna i to sam odmah osjetila. Baš mi je drago što je uspio.

Danas i sam podržava mlađe glazbenike, poput Jakova Jozinovića. Imaju istu menadžericu, piše mu pjesme i pomaže mu. To mi je baš lijepo. Meni je, recimo, jako drago i što je Jakov uspio. Nisam bila na koncertu, ali zanimljivo mi je kako je dopro do ljudi. Čini mi se da je iskren i da ljudi to prepoznaju.

Meni se čini da je ljudima upravo nedostajala takva iskrena emocija, bez obzira na žanr.

Da. Svako jutro otvorim internet i vidim ružne komentare. Pa zašto? Dečko nikome nije ništa napravio. Nikome nije ukrao. Samo pjeva.

U teatru Komedija ste bili dio muzičkih projekata „S ljubavlju Janis“ i „Ella i Marilyn“. Kako je bilo stati u cipele tih žena?

Neopisivo. „S ljubavlju Janis“ odigrali smo više od osamdeset puta i u svakoj sam izvedbi dala maksimum. Kasnije smo nastavili održavati i koncerte posvećene Janis Joplin, a njezine pjesme pjevam i danas. Na gotovo svakom koncertu otpjevam pet ili šest njezinih pjesama. „Me and Bobby McGee“ i dalje mi je broj jedan. Kad nju pjevam, uvijek sam na rubu suza.

Nakon toga mi je Nina Kleflin ponudila predstavu „Ella i Marilyn“ i to nisam mogla odbiti. Nina je adaptirala tekst Bonnie Greer, dobili smo i autoričino dopuštenje da predstavu postavimo kod nas. To je jedna lijepa priča o prijateljstvu Elle Fitzgerald i Marilyn Monroe. Ella je tada već bila svjetska zvijezda, prodala je milijune albuma, ali je i dalje bila izložena rasnoj diskriminaciji. Marilyn se pobrinula da dobije angažman u elitnom klubu Mocambo. Kad je Marilyn sjela u prvi red, odjednom su svi htjeli doći. To je bilo pravo prijateljstvo.

U autobiografiji otvoreno pišete i o ružnoj strani profesije: o neisplati honorara, prisvajanju tuđih zasluga i rada, ali i muškarcima koji su kolegice podcjenjivali i profesionalno i privatno, nerijetko ih i uznemiravali. Ne ustručavate se prozvati ljude imenom i prezimenom, iako je kod nas puno češće govoriti u aluzijama. Zašto vam je bilo važno da budete toliko izravni?

Jer nemamo što izgubiti. Svi sa scene znamo tko je kakav i bilo mi je glupo pričati u rukavicama. I razočarenja su sastavni dio moje profesionalne karijere i nije imalo smisla prešutjeti ih. Otvoreno kažem, primjerice, koliko je Drago Diklić važan glazbenik, ali i čovjek koji me uznemiravao. Pišem i čudim se Siniši Škarici koji izjavljuje da sam imala neuspješnu diskografsku karijeru. Činjenice govore drugačije, ali valjda je nekim ljudima teško zamisliti da cijeli život radim stvari koje me intrigiraju i usrećuju, a ne one kojima je u fokusu materijalno.

U poglavlju „Opomena jedne Jarčice“ razgovarate sami sa sobom u ogledalu, preispitujete vlastite odluke i pričate o tome koliko je ego narastao u konzumerizmu. Koji je zaključak?

Da sam uvijek htjela da s bendom s kojim nastupam budem jedna obitelj, dijelim jednak honorar i vozim se u istom kombiju.

Odazivali ste se i na brojna humanitarna i aktivistička događanja. Pjevali ste, primjerice, na prosvjedu „Obrani pravo na izbor“, održanom prije deset godina kao odgovor na prvi Hod za život, a sudjelovali ste i u brojnim kampanjama za prava životinja.

Uvijek sam se odazivala za stvari u koje vjerujem. Vjerujem da žena uvijek mora imati pravo na izbor. Obožavam životinje. Imala sam mačke, a danas živim s malim psom, mješancem. Životinje su mi oduvijek bile ravnopravni članovi obitelji. Pozivam sve ljude da udome neku životinju. Sigurna sam da će im život biti puno ljepši.

Osamdeseti rođendan odlučili ste proslaviti velikim koncertom u Petom Kupeu, ali i pretvoriti ga u projekt „40 plus 40“. Kako ste došli na tu ideju?

Uvijek pokušavam i sebe i svoj posao pretvoriti u neku vrstu zabave. Što sam trebala napraviti? Reći: „Evo, imam osamdeset godina, umorna sam, gotovo je?“ Nisam. Ovaj četvrti životni čin mi je najljepši. Imam snage i ne stajem.

Rođeni ste na Martinovki, već četrdeset godina živite na Svetom Duhu. Kako vam se čini da se Zagreb promijenio tokom svih ovih desetljeća?

U moje vrijeme gotovo je svaki kvart imao svoj plesnjak. Kao Duo Hani pjevale smo po tim plesnjacima. Danas je nestala kultura plesne glazbe i mislim da je to šteta. Nema ni Saloona ni Jabuke ni Kulušića. Kulušić je utorkom gorio, natiskalo bi se hiljadu ljudi. Ja sam u to vrijeme pjevala soul, to se sviđalo Bošku Petroviću pa me zvao da pjevam i s njim. Prepjevala sam Arethu Franklin s dodatkom jazz improvizacije. Ne vidim da su neki novi prostori zamijenili ovakve klubove, a klupska scena nam je bila stvarno jaka.

Koji vas je posljednji koncert oduševio?

Prošle godine sam bila na Tomu Jonesu u Puli. Nadam se da će i dalje nastupati.

A kako vam je bilo na vašem prošlogodišnjem koncertu u Benkovcu?

Fantastično, nastupala sam sa svojim Greenhouse Blues Bandom i atmosfera u Domu kulture u Benkovcu bila je odlična. Manjim mjestima sigurno fali rocka i željni su takvih koncerata. Mladi su bili rasplesani, znali su riječi pjesama. Kako je jedan posjetitelj rekao: „Kakav nered, kakva energija!“

Što jednoj ženi za sva vremena daje nadu?

Ljepota umjetnosti, ljepota glazbe. Od dobre pjesme i dalje doživim ekstazu. Što ima ljepše od toga? Nadu mi daje i moj unuk koji s manje od pet godina svira bubnjeve dok ja pjevam. Pa uživamo zajedno.

razgovor vodila Vedrana Bibić