Antonija Petričušić: Ženama se prodaje bajka o braku

Odgajane smo da je brak ono što svaka žena želi, sve priče završavaju brakom, a nitko ne govori kako izgleda prvo dizanje kredita ili prva neprospavana noć nakon izlaska iz rodilišta

Foto: Davor Konjikušić

Antonija Petričušić izvanredna je profesorica na katedri za sociologiju Pravnog fakulteta u Zagrebu, čija su temeljna područja interesa razvoj i zaštita ljudskih prava. Na tome predano radi i kao članica Savjetodavnoga odbora Vijeća Europe za praćenje Konvencije za zaštitu prava nacionalnih manjina. Kada je u maju 2020. četvero djece ostalo bez obroka u jednoj karlovačkoj školi, a majka djevojčice kojoj nisu dozvolili da podijeli svoj obrok s vršnjacima podnijela prijavu pravobraniteljici za djecu, pokrenula je s kolegicama sa Socijalnoga rada inicijativu za uvođenje besplatnoga obroka u osnovne škole na kojoj neumorno radi i danas. Sa studentima je osnovala LGBTIQ+ udrugu ZA-PRAVO na zagrebačkom Pravnom fakultetu, a za pandemije je tražila načine kako organizirati nastavu na daljinu i za djecu izbjeglice, djecu u obrazovanju na manjinskim jezicima i pismima te onu s teškoćama u učenju i razvoju. S osmijehom nas je dočekala u Dugom Selu, gdje smo se uz miris kave otisnuli u teme koje su oblikovale njezin dosadašnji rad i iskustva sakupljena u znanstvenom i društvenom angažmanu.

Znatan dio djetinjstva proveli ste u kući u kojoj danas odrastaju vaša djeca. Kako se vaše djetinjstvo razlikovalo od njihovog i od djetinjstva vaših roditelja?

Iz ove perspektive svjesna sam da je to zapravo bilo prosječno djetinjstvo radničke klase, u kojem se lijepo živjelo. Moji su roditelji prva djeca u svojim obiteljima koja su uspjela završiti fakultet, mama agronomiju, tata ekonomiju. Njihovi roditelji bili su gotovo nepismeni, seljaci koji su živjeli siromašno i skromno. Danas znam da nije bilo socijalizma, koji se njima i nije baš sviđao jer su dolazili iz krajeva u kojima je uloga Crkve bila zamjetno dominantna, da tih prilika vjerojatno ne bi ni bilo. U novozagrebačkom naselju u kojem smo brat i ja odrastali imali smo dostupne sve službe i prostore koji čine kvalitetan život i koje smo tada uzimali zdravo za gotovo, školu, vrtić, dom zdravlja i igralište. Otac je bio bolestan većinu moga djetinjstva i sjećam se straha i nesigurnosti prilikom brojnih bolničkih posjeta. Dok je još mogao putovati, majka bi nas potrpala u auto i vikendom bismo odlazili ovdje, u Dugo Selo, gdje bi brinula o vrtu koji nas je hranio većinu godine. Gledala sam majku koja se na tu svoju opterećenost svakodnevnim obavezama nikada nije žalila. To iz današnje perspektive umorne sebe nikako ne mogu razumjeti, kako joj nije bilo teško. I brinuti se o kući, brinuti se o djeci, o bolesnom mužu i imati odgovoran posao. U Dugo Selo preselili smo se nakon očeve smrti kako bismo mogli prodati stan u Zagrebu i vratiti dugove. Njezine sestre i prijateljice su se zgražale, gdje ćeš iz stana na neki brijeg u šumi. Majka je time dobila novi zamah, mogućnost da nešto prekraja i mijenja. Nikada nije prestajala raditi, znala je uživati samo u sanjanju nečega što tek treba doći.

Rata se sjećam kao nepravde

Kako su se iskustvo brige jednih o drugima i protok društvene solidarnosti mijenjali? Koliko je život u gradu i u blizini grada izmijenio te obrasce i možete li te promjene zahvatiti na primjeru vlastite obitelji?

Solidarnost je izrastala iz potrebe. Ljudi su pomagali jedni drugima zato što nije bilo druge mogućnosti. Nisu mogli platiti zidara ili nekoga da im pomogne s vrtom, pa su se morali snaći, osloniti se na nekoga tko će im izgraditi ili poorati. Danas, kad sve to možeš ne samo platiti, nego postoje i ljudi koji su dostupni da ih pronađeš, svi su manje spremni pristajati na odnose koji bi ugrozili njihovu privatnost ili udobnost. Dolazeći iz tradicionalnih obiteljskih obrazaca, obaveza starije braće i sestara ili onih koji su živjeli u gradu, bila je da pomažu djeci svojih braće i sestara, to se nije trebalo ni pitati. Uvijek neki bratići i sestrične počinju, školuju se, traže posao, diže im se kredit za stan… Mojim roditeljima su takvi troškovi za tuđu djecu bili nešto što se podrazumijevalo, dok bi to danas bilo teško zamislivo. I onda nikada ne spavaš u svom krevetu nego spavaš između mame i tate jer neki bratić baš pokušava, hoće li naći posao u Zagrebu ili neće. Ili je sestrična stigla, ne znam koja po redu, da i ona upiše srednju školu ili fakultet. Iz dječje perspektive, meni se činilo da je tako kod svakoga i da tako mora biti. I danas sa žalom shvaćam da moja djeca nemaju šušur svih tih ljudi koji dolaze i prolaze. Tada je bilo puno više isprepletenosti i solidarnosti i unutar obitelji i unutar zgrade jer su ljudi obrasce sa sela donijeli u urbani život. I u svom životu, koji se u mnogočemu razlikuje od života koji su moji roditelji vodili, vidim koliko se struktura društva promijenila, koliko se čak i raslojila, koliko smo manje povezani.

Foto: Davor Konjikušić

Krajem 1990-ih bili ste studentica na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a 2001. upisali ste poslijediplomski studij iz područja ljudskih prava u Sarajevu. Kako je život u ta dva grada, u ratu i neposredno nakon rata, izgledao i kako je utjecao na vaš rad danas?

Sjećam se rata kao nekakve nepravde, nepravde zemlje koja je u strahu, straha od preleta aviona, skloništa i uzbune koja nas je znala zateći u školi. Ali sam cijelo vrijeme bila svjesna da nama u Zagrebu i nije tako strašno jer sam na televiziji gledala slike razaranja gradova i ljudi prisiljenih napustiti svoje kuće. K nama je izbjegla mamina obitelj iz Bosanske Posavine. U poslijeratnom Sarajevu još sam plastičnije postala svjesna razornosti nacionalističkih politika. U njemu sam doživjela svoje suočenje s ratovima na Balkanu, ne samo u teorijskom smislu, gdje smo učili o nacionalizmu, o filozofiji ljudskih prava, raznim pravnim instrumentima, nego i svjedočeći pričama svojih sarajevskih prijateljica koje su djetinjstvo provele pod granatama, u hladnoći, bez mogućnosti izlaza iz toga užasa. Posebno mi se utisnula u sjećanje priča jednoga čovjeka koji je u Sarajevu otvorio putničku agenciju i koji je često putovao za Zagreb, pa bih se s njim znala često vraćati kući. Pričao bi mi, “ovdje su živjeli Hrvati”, dok bismo prolazili nekim mjestom nadomak Sarajeva, i “ovdje su se dogovarali sa Srbima kako bi uskraćivali humanitarnu pomoć ili uzimali njezine dijelove”. U malim situacijama, u kojima bi se razotkrivala nečovječnost etničke grupe kojoj sam ja, eto, pripadala jer je netko rekao da sam to ja, stvorio se poseban prezir prema nacionalnim granicama i nacionalizmu. Baš zbog te spoznaje, mislim da je iskustvo života u Sarajevu bilo formativno za mene, učinilo me svjesnijom, politički me probudilo.

Muškarci puno više pazare

Sa studenticama na kolegijima Sociologija i Prava žena razgovarate o načinima na koje rod strukturira svakodnevnicu, sagledavajući i kućanski rad i brigu o djeci. Kako te teme razumjeti iz perspektive kućanstva samohranoga roditelja?

O braku nikad nisam razmišljala kao o nekoj vlastitoj potrebi ili destinaciji koja je nužna da bih se osjećala dobro, ostvareno ili potpuno. Ali znala sam da želim imati djecu. Neki ljudi to ne mogu shvatiti, misle da taj put mora ići tako da žena prvo nađe muža, pa nakon toga rađa djecu. U brak nisam vjerovala ni tada, ali u partnerstvo da, u njega vjerujem i dan danas. Mislim da žene sve više ne žele paralelne živote pod jednim krovom, lagano umiranje u odnosima u kojima ne mogu rasti, u kojima se ne osjećaju poštovano i dobro, primijećeno i uvaženo, svjesne da je lakše dijeliti svakodnevnicu tih rutinizirajućih kućnih obaveza izvan romantičnih odnosa, u životnom, praktičnom partnerstvu s drugim ženama. Taj oblik višestrukih, povezanih kućanstava već se pojavljuje u postindustrijskim društvima jer ljudi traže načine kako podijeliti troškove života. Preskupo je živjeti sam kao samohrani roditelj. Kao samohrana majka dvoje djece pomislim koliko bi bilo jednostavnije da se nekoliko samohranih majki organizira i živi u većem kućanstvu i na taj način dijeli životne troškove i obaveze svakodnevnog kućanskog rada. U naslućivanju takve mogućnosti vjerujem da se mnogim muškarcima diže kosa na glavi u strahu od gubitka privilegija koje su se generacijama razvijale kao neprikosnovene, kao nešto što se ne propituje. Odgajane smo i mi žene da je brak ono što svaka žena želi, sve priče završavaju brakom, a nitko ne govori kako izgleda prvo dizanje kredita ili prva neprospavana noć nakon izlaska iz rodilišta. Ta bajka o braku je nešto što se prodaje ženama kao njihovo najveće životno postignuće, iako nam nitko ne kaže da su, u svom tom čišćenju, kuhanju, odgoju i emocionalnom radu, muškarci ti koji puno više pazare od nas.

Koje su teškoće s kojima se djeca i roditelji koji o njima skrbe, što je teret koji najčešće pada na žene, susreću u procedurama utvrđivanja odgovornosti roditelja koji ne živi s djetetom?

Nažalost, mnogi muškarci nisu u stanju čuti da ih ne ostavljaju njihova djeca time što se prekida partnerski odnos i puno im se lakše izmaknuti iz roditeljske uloge. S partnerskim i obiteljskim nasiljem situacija se dodatno zaoštrava. U osnovi svakoga nasilničkoga ponašanja potreba je kontroliranja i potčinjenja druge osobe, psihološko slamanje i razgrađivanje osjećaja vrijednosti i samopouzdanja. Nije svako nasilje fizičko, nasilje je i emocionalno, ekonomsko i institucionalno, a posebno razorno bude kada se upogone institucije države, poput ministarstava i policije, sudova i centara za socijalnu skrb. Jedan dio muškaraca smatra da je plaćanje alimentacije dovoljna očinska uloga, a već se i tu rijetko razmatraju stvarne potrebe djece i roditelja koji o njima skrbi. U sudskoj praksi utvrđeni iznosi alimentacije budu i oko 1500 kuna, dok samo čuvanje djeteta košta od 3000 do 4000 kuna mjesečno, a kamoli pelene, a kamoli prehrana, oblačenje, kolica. Unatoč tome što drugi roditelj može imati druge, značajnije izvore prihoda, jedino što sud gleda iznos je njegove plaće, omogućavajući izmicanje od odgovornosti i obaveza prema djetetu.

Podrška generacijama koje dolaze

Poslije Sarajeva, nakon godinu dana rada na Odjelu za pitanja manjina i autonomije u Europskoj akademiji u Bolzanu, kako je izgledao povratak u stručni i istraživački kontekst u Hrvatskoj?

Iskustvo boravka u južnome Tirolu ukazalo mi je u kojoj je mjeri mogućnost znanstvenoga rada uvjetovana prostorom i podrškom da se ideje istraživača oživotvore, od suvremene knjižnice i kvalitetne opreme do razrađenih modela financiranja i odjela zaduženoga za upravljanje projektima. Po povratku u Hrvatsku, počela sam raditi u Ministarstvu pravosuđa, tada zaostalog negdje u 1980-ima. Osim toga, nikako da se to moje radno mjesto odobri. Radila sam na ugovore o djelu i, dok sam čekala na reguliranje radnoga odnosa, kako je moja šefica vidjela da jednostavno hoću i znam raditi, postala sam članica njezina pregovaračkoga tima za poglavlje 23 (pravosuđe i ljudska prava), najspornije u postupku pregovora za članstvo u Europskoj uniji. Unatoč iznimno vrijednom iskustvu rada na tom poglavlju i postignutim rezultatima, kako nikako nije stizao ugovor, nisam imala druge nego krenuti nanovo u potragu za poslom, zadržavši se još godinu dana u ne baš najboljim radnim uvjetima i u Institutu za međunarodna istraživanja prije odlaska u Graz. I tako ja tada, u tri-četiri godine, živim u četvrtoj zemlji. Malo BiH, malo Italija, malo Hrvatska, malo Austrija, kasnije sam i u Budimpeštu otišla na magisterij iz sociologije i kulturne antropologije, pa moja rodbina kaže kako sam živjela u većini velikih gradova nekadašnje Austro-Ugarske (smijeh).

Foto: Davor Konjikušić

Rad u znanosti dokida bilo kakvu ideju radnoga vremena zahtijevajući što veću produktivnost, sa što manje obzira prema razvijanom sadržaju i uvjetima rada mladih znanstvenika i asistenata. Što se događa sa ženama, posebno onima koje imaju djecu? Kakvo je vaše iskustvo kao mlade znanstvenice?

Znači, moje prvo iskustvo diskriminacije događa se dok radim na katedri za ustavno pravo Fakulteta Karl-Franzens u Grazu, kada poželim, eto, za svoj trideseti rođendan, da u toj godini dobijem svoje prvo dijete. Imala sam izrazito tešku trudnoću, gdje nisam prestajala povraćati od prvoga do posljednjeg dana, s gubitkom kilaže i infuzijama na kojima sam znala živjeti i po nekoliko dana. Tada ti nitko ne govori da je to dijagnoza koja snađe neke žene, da to stanje ima ime, hyperemesis gravidarum. I tako, rodim ja dijete u Austriji i mislim kako imam pravo na roditeljski dopust. Ali nemam. Samo par mjeseci ostanka kući. Uvezena sam kao mozak koji pomaže austrijskom visokoobrazovnom sektoru, ali nemam prava iz radnog odnosa koji imaju Austrijanci. Imam završeni magisterij iz ljudskih prava i nisam u stanju pomoći sebi, pobuniti se protiv sustava i reći kako ja sad nemam pravo dobiti neku porodiljnu naknadu. Strašno, ja bih sada trebala ostaviti to dijete od nekoliko mjeseci i vratiti se raditi, a što ću s njim, tko će ga čuvati. Došla mi je pomoći majka kako sina ni u vrtić nisam mogla upisati jer je bio premalen da bi ga primili. Odradim ja tako pet mjeseci i onda shvatim, ne mogu ovo sama u stranoj zemlji i odlučim se vratiti u Hrvatsku. Iako sam još bila u pripremi doktorskoga rada, kako sam došla kao izgrađena istraživačica s međunarodnim referencama u Zagreb, otvorilo mi se mjesto na Pravnome fakultetu, gdje sam bila zaposlena kao znanstvena novakinja na jednom projektu. Znanstveni novaci i asistenti zatrpani su poslom odrađujući poslove koje profesori ne žele, njihova predavanja i administraciju. Svoj doktorski rad sam uspjela napisati između dvije akademske godine, u dva ljeta, zaposlivši nekoga da mi za to vrijeme čuva dijete. Uspjela sam nekako doktorirati i dokopati se sigurnijega radnog mjesta.

Nakon doktorata, kada sam se spremala na poslijediplomski studij sociologije i kulturne antropologije u Budimpešti, dva su mi profesora rekla: “Ne možete vi to, kolegice, sa svojim privatnim životom.” Moj privatni život u tom trenutku je moje dijete, što postaje varijabla samo u trenutku kada njima prijeti odlazak mlađe kolegice na kojoj je većina administrativnih poslova. Otputovala sam i sa sinom provela prekrasnih godinu dana u Budimpešti. Tada sam saznala da vrijedim za čak dvojicu muških kolega, angažiranih da me mijenjaju samo u nastavničkim poslovima, dok su administrativne preusmjerili. Tako je bilo i kasnije na roditeljskom dopustu s drugim djetetom, dvojica su me mijenjala.

Kakvo je mjesto nastavničkoga rada u znanosti? I što za vas znači rad sa studentima?

Akademski sustav znanstvenike postavlja u stalnu borbu za bodove kako bi mogli sačuvati svoj posao, u čemu se nastavnički rad najmanje vrednuje, zbog čega se mnogi kolege, čini mi se, i ne daju toliko nastavničkom poslu. Jako sam ponosna što sam prošle godine dobila nagradu za najbolji e-kolegij, to stvarno smatram priznanjem, jer to znači, barem meni, da sam se znala približiti studentima u mediju koji je njima blizak, na njima relevantan način. U radu sa studentima najviše uživam i potvrda mi je smisla svega što radim. Jer mislim da tu mogu napraviti najviše. Članci će vjerojatno doprijeti do manjega broja ljudi, ali ako ću nekoga inspirirati, motivirati i potaknuti da razmišlja, da se usudi više, doprinijeti tome da netko bolje razumije temu, osjećam se ispunjeno. Postoji izreka da je znanost u Americi uspješna zato što su veliki znanstvenici stajali na leđima divova. To znači da su oni ispod njih bili dobri. Neki su dobri divovi i meni omogućili moj put naprijed i moja obaveza je da budem podrška u njegovom otvaranju i generacijama koje dolaze.

razgovarala Nina Čolović