Bučni Kesidi

Pančevački dvojac Buč Kesidi rasprodao je čak pet koncerata krajem septembra u Zagrebu. Njihov fenomen analizirali smo s muzičarkom Sarom Renar i Ivanom Kolarom s Radio Studenta. “Kad pogledaš singlove, njihovu prezentaciju i glazbeno-scenski identitet, jasno je zašto su uspješni”, kaže Ivan

Buč Kesidi – koncert u Zagrebu (Foto: Marko Lukunić/PIXSELL)

Svi koji imaju ponešto staža u noćnim izlascima, upoznavanjima u tami disko kluba i spontanim afterima, u zadnje vrijeme komentiraju tajnu uspjeha popularnog benda Buč Kesidi. Pančevački dvojac koji sam sebe opisuje kao “levoruki elektro pop rok disko boj bend duo” čine dvadesetogodišnjaci Zoran Zarubica na bubnju i Luka Racić na gitari. U jednom intervjuu su izjavili da rade muziku koja ih “loži” i da nema ništa, opet, “ložačkog” u tome da pjevaš o minimalnoj plaći. I doista, malo je neobično, makar na prvu, da je jedan takav bend – koji nije socijalno angažiran i ne diže publiku pokazujući srednji prst sistemu, urlajući da nema ni za rizle – rasprodao čak pet koncerata krajem septembra u Zagrebu u dvorištu Akademije likovnih umjetnosti. Ako je vjerovati natpisima u medijima, to je zadnji put postigla Azra prije 40 godina u Kulušiću.

Bend konceptualno vozi po svima aspektima izlazaka, eskapizma, anksioznosti, ljubavnih i generalno međuljudskih odnosa koji se načinju vikendom, a sve to prati taj neki, kako se voli reći, svjetski zvuk, koji tjera na ples, uz spotove koji nalikuju Netflixovim serijama. Generacijska je to priča, mada, i nečiji roditelji su voljeli Bobana Petrovića s početka 1980-ih kojeg su također stvaralački okupirale žurke, kuhinje, kupatila, “nežne ruke, mnogo buke”.

U razgovoru s muzičarkom Sarom Renar i mutlimedijskim tehničarem Radio Studenta Ivanom Kolarom analizirali smo popularnost i vrstu fenomena Buč Kesidija. Sara se prisjetila njihovog koncerta u Saxu iz januara 2020. koji je također bio rasprodan.

— Klub je bio krcat, osjećalo se na svlačionicu na tjelesnom u školi, bilo je mnogo tinejdžera i tinejdžerica. Totalni show program, ljudi su padali u trans. Mislim da sam tamo bila najstarija osoba – govori Sara uz smijeh.

Komentirajući aktualni album “Euforija”, ona kaže da je u formi ovog albuma konceptualno zaokružen izlazak, da je produkcija sjajna, zvuk moderan: uzeti su svi uzori koji su potrebni.

— Buč Kesidi ima cijeli tim uz sebe. Oni su tome pristupili ozbiljno: ovo je sad projekt, mi ćemo od sebe napraviti brend. Gotovo svi regionalni bookeri igraju na sigurno. Kada vide da će nešto donijeti brzu lovu, da to nije projekt u koji će se ulagati pet ili šest godina s neizvjesnim rezultatom, već da odmah donosi pare, dalje ide lakše, naravno ako je bend dovoljno pametan i marljiv. To govorim s čiste biznis strane – objašnjava Sara Renar.

Osim toga, Zoran i Luka imaju dobar merch, komercijalna sponzorstva, ne talasaju politički, naglašava ona, nisu ni po kojem slučaju kontroverzni, sve je jako posloženo da se u njih komercijalno ulaže, a pritom je urbana muzika.

Ivan smatra da bi bend iz Pančeva puno ranije srušio rekorde iz 1980-ih da nije bilo pandemije. Siguran je da bi napunili malu dvoranu u Domu sportova te da je u Hrvatskoj koncertni ekvivalent toga, primjerice, Psihomodo pop.

— Kad pogledaš singlove, njihovu prezentaciju i glazbeno-scenski identitet, jasno je zašto su uspješni. Ta se priča doima sličnom onom od Arctic monkeysa, kako su izgradili publiku preko noći. Međutim, to poslušaš i shvatiš da je u maniri obične mainstream pop glazbe koja se svira s gitarama, taktički gurnutim u pozadinu, a naprijed su vokali i ritam. To je klupski đir, tjera na ples, a vokal je tu da se vežeš uz njega. Zvuk se prilagodi trendu, nekom standardu, moduliran je zvuk bubnjeva, elektronska sintisajzerska podloga i na to se dodaju gitare da se može reći da je to rock bend. A to je formula pop benda: refreni, tekstovi, aranžman. To što rade, rade jako dobro, u smislu proizvoda – detaljno pojašnjava Ivan.

Uzimamo za primjer neki od njihovih tekstova, recimo iz pjesme “Đuskanje ne pomaže”: Ruka na njemu, ruka na tebi i suptilni poziv dok ekser te vozi i ruka na nozi i ruka u kosi i gužva vas pali, ali, u stvari samo on se zabavlja. Pitamo Ivana da li, po njemu, Buč Kesidi vjerno prikazuje socijalni život mladih.

y Nimalo, po meni. Trebalo je samo reći ono što ti, tvoji vršnjaci i društvo s kojim izlaziš misle. To je teže nego što se čini. Pop glazba je plastična, tašta, nerijetko mega patrijarhalna. Možda je pogrešno stavljati taj zahtjev kritike Buč Kesidiju. Oni nisu Sonic Youth, oni su napravljeni za zabavu. Ako ćemo analizirati da li vjerno prikazuju socijalni život – ne, ali govore ono što ljudi žele čuti. Zato nose šljokičasta odjela, zato koriste već dobro provjerene aranžmanske i produkcijske trikove, a smatram da je takav pristup stvaralaštvu kontraproduktivan za razvoj glazbene scene. Po meni, bolji prikaz društva i stanja svijesti prikazuju punk bendovi. Iako to nije poruka koju svi žele čuti, iako nije glazba koju svi žele slušati, puno je prirodnija interakcija kroz tekstove sa slušateljima. To je ono: “Subotom Kićo, nedjeljom Slabinac” (pjesma benda Debeli precjednik, op. a.). Ista je tema, vikend i kako preživjeti sljedeći dan. Buč Kesidi u ovom trenutku ne smije reći da je tužan na ljudski način. Ako želi održati ovaj status, Buč ne smije biti iskren – smatra Ivan Kolar.

Sara pak objašnjava da osobno nije ljubiteljica pozicije u kojoj, kako kaže, muškarac ženskoj osobi docira što ona zapravo želi, misli i treba, bilo u trijeznom, bilo u pijanom stanju. Ali s druge strane, dodaje da apsolutno razumije da su uboli i tekstualno i glazbeno za čitavu jednu generaciju. Pitamo je kako onda doživljava njihov najpoznatiji stih: Nema ljubavi u klubu, ljubav je na ulici.

— Svjesna sam da zvučim kao najgori boomer: ja sam se uvijek zaljubljivala u klubovima, ali možda to tinder generaciji nešto drugo znači. Šljokičasti kakvi jesu, i dalje se uklapaju u hetero normativ, zato nema toliko hejta, a muškarci generalno dobivaju manje hejta po internetu. Da dvije cure rade identičnu stvar, bilo bi drvlje i kamenje. Kada se pojaviš kao žena i bilo što govoriš, imaš 60 likova koji su frustrirani i pišu svašta. Uz sve navedeno, ima i tu neki faktor X zbog kojeg možemo analizirati koliko hoćemo, ali ovo je ipak muzika, a ne matematika. Nepredvidivost, uostalom, i čini pop kulturu toliko zanimljivom – komentira Sara.

Pokušavamo podvući paralelu s onim što ona stvara, no objašnjava da nije sigurna može li se ta paralela uopće naći.

— Oni su daleko komercijalno isplativiji bend od mog. Čini mi se da su nam druge početne premise. Naravno, nastojim i ja od muzike imati nekakvu ekonomsku računicu, da putujemo i sviramo, jer od toga živim. Ali ne možeš izdati album koji se zove “Šuti i pjevaj”, imati, između ostalog, podcrtane jake feminističke iskaze i očekivati da ćeš imati toliko publike na koncertu, to naprosto ne ide. Ili snimiti hermetičnu “Tišinu” bez ijednog klasičnog refrena i očekivati milijunske preglede. Ne znam koliko ima usporedbe između nas, osim što se u oba slučaja, i u mom i u njihovom, radi o bendovima koji poslu krajnje ozbiljno pristupaju. Od odjeće na bini, rasvjete, do čega god hoćeš. To stvarno respektiram. Osim toga, upravo razgovaramo o njima u nedjelju popodne, što znači da su u kratkom vremenu ucrtali svoje mjesto u pop kulturi ovih prostora. Rijetko koji bend baš tako eksplodira, svaka čast – zaključuje Sara Renar.

piše Anja Kožul