Do posljednjeg daha

Uzrujava me taj nakaradni preobražaj grada koji njeguje sve simbole osim socijalističkih i partizanskih – onih koji su Vinkovce učinili gradom. Genscherova ulica ne znači mi ništa, Lenjinova da, ali je više nema

Večernji su sati, čekamo svoje djevojčice dok se zabavljaju u kazalištu, pijuckamo pelin i ćakulamo. Moj prijatelj, glumac i ljudina, uzbuđeno mi pripovijeda kako mu se javila mlada umjetnica iz New Yorka, inače rodom iz njegova zavičaja, sa željom da snimaju film. Daleko je završila tvoja Dalmatinka, komentiram. Ima zašto, odgovara on, i ja sam pobjegao, ona je samo otišla malo dalje. Imamo svatko svoj razlog za taj famozni bijeg iz svoga rodnog grada, mislim u sebi, ali grad je u nama. Njegovi ostaci, doduše. Arhivirao se u krhotinama i fragmentima sjećanja, fiksiran i besmrtan.

Postoje ti neki dani koji od jutra govore jezikom metafora, rekao bi Kafka. Od Tinove i Arsenove pjesme Odlazak koju sam jedva odslušala u ranojutarnjim satima s maturantima preko Kafkine priče Die Ungeziefer (Gamad), poznatije kao Preobražaj, do Šerbedžijine narativne Do posljednjeg daha, koja je zatvorila dan. Zavičaj, i u njemu gradovi koje smo napustili s najgorim mogućim osjećajem – da smo nepoželjni. Osjećaj da više ne pripadamo, da smo se odmetnuli. A zapravo, kriv je taj preobražaj.

Moja uprirođena melankolija pretvara se u nemir i bijes kada se uputim u svoj zavičaj. Uvijek je prisutan osjećaj mučnine, svejedno je s koje strane ulazim u nj. Ili ću ugledati fašističke grafite Ultrasa na kolodvorskim fasadama ili Diktatorov spomenik uz nepomični Bosut. Uzrujava me taj nakaradni preobražaj grada koji njeguje sve simbole osim socijalističkih i partizanskih – onih koji su Vinkovce učinili gradom. Genscherova ulica ne znači mi ništa, Lenjinova da, ali je više nema. Nema ni spomen-kosturnice ubijenih mladih Vinkovčanki i Vinkovčana u toku NOB-a, ali ima spomenik u kvartu Slavija, podignut 2006. u spomen na stradale nakon maja 1945. Nestale su zgrade Izviđačkog i Omladinskog doma koje su desetljećima okupljale omladinu u duhu, danas nezamislivih, vrijednosti: solidarnost, prijateljstvo, bratstvo.

Omladinski dom miniran je početkom 1992. dok su mladi članovi HOS-a ne sluteći smrt čekali svoga šefa Paragu, koji je kasnio i zahvaljujući tome preživio. Atentat je odjeknuo, ali brzo ga je pokrio zavjet šutnje. U toj zgradi hipnotizirano sam gledala nastup Ekatarine Velike, predstave u kojima su igrali Vanja Drach i Rade Šerbedžija, sudjelovala u kulturnim programima koje je organizirao općinski ogranak SSOH.

Nema ni drvoreda breza koji su jednu vinkovačku socrealističku uličicu činili posebno romantičnom u sumrak, a ni prve otvorene zalogajnice smještene na kraju ulice u koju smo mi srednjoškolci dolazili na hot dog. Minirana je jer se posumnjalo da je vlasnik Srbin. Nije bio, ali, eto, nema u gradu više ni nje ni njega.

Malena mjesta srca moga, tako pjesnički tretira svoj kameniti, mediteranski, dalmatinski zavičaj dragi Tin, pijani naš genij – jer na južnoslavenskim prostorima to je česta pojava iz potrebe – i to je jedini način da vas srce ne uguši ili se duša sažeže. Do posljednjeg daha, rekao bi Šerbedžija, koji također nije slutio da će mu se život preobraziti u čuveni filmski citat, doslovno u novi val, koji je zatalasala politika i neki novi patrioti. Da bi istaknuli koliko su i novi i patrioti, oni brišu znakove i podsjetnike na socijalističke Vinkovce, Jugoslaviju i partizanske heroje, nudeći primitivizam, kriminal, zločin i ustaštvo kao dostojnu zamjenu u duhu novog vremena. No sve u tom gradu govori da je vrijeme stalo i da nesretna, panonska pluralia tantum, izgubljeno luta posljednjih trideset godina. Nestala je Vinkulja, rođena u slangu i duhu rock’n’rolla i urbane umjetnosti, kako drukčije. Krstili su je, što bi se reklo danas, njezini najbludniji sinovi, poput Bareta i Šerbedžije. Pod njihovom kabanicom stasavali smo mi, potomci bludnih i zabludjelih – kako me je jednom počastio jedan sveštenik u želji da mi objasni kako je najveća nesreća takvih poput mene u tome što nemamo svijest o identitetu. Mi ne hajemo za nacije i vjere, mi smo anarhisti koji lutaju u mraku.

Nestao je i mitski grafit Za dop spremni, uz obližnji kultni kafe Art koji je vrvio bludnim kćerima i sinovima, talentiranim kreativcima. U njemu su se rađali punk bendovi, i njihova mlada publika, a seljoberi u njega nisu mogli ući. Seljoberi su, kada je došlo njihovo vrijeme, okupirali grad. Reketarili su ga, mrcvarili i ubijali iskazujući tako svoj patriotizam u svem sjaju i bijedi. Seljoberi vole urbicid, prezirući grad i građane. Prezir se demonstrirao i ubojstvima. Njima se lično pohvalio Satan Panonski u jednom intervjuu početkom rata. U istom broju objavljen je i razgovor sa Šerbedžijom. Žao mi je što nemam sačuvana ta dva teksta, ali zato postoji sjećanje. Naš svjetski proslavljen umjetnik i sugrađanin od toga je intervjua postao persona non grata, i još nešto puno gore, a Satanov brat, Vlado Citroen, primjerice, doživio je preobrazbu u uglednoga poslovnog čovjeka. Dok je njegov brat odvodio u mrak zarobljene jadnike i presuđivao im kratkim rafalom, Šerbedžiji su presudili prilijepivši mu znanu, prokušanu i sigurnu etiketu četnika, jugoslavenčine, udbaševa sina. Roditelji mu nisu mogli ostati u gradu. Sjećam se njihove kuće, ali nikada ne prolazim onuda. Ni on odavna ne svraća u moj komšiluk, nema tu više njegovih drugova.

Ne prolazim od 1991. ni susjednom, slijepom, ulicom. U njoj je nekada živio ugledni doktor Tepšić, ubijen u nikada razjašnjenim okolnostima na početku rata. Njegovo ubojstvo, kružile su priče, povezivalo se sa Satanom. Podrum kuće vojna policija pretvorila je u mučilište. Dovođeni su neki ljudi na ispitivanje, čega moj gimnazijski prijatelj nije bio svjestan kada je tamo raspoređen. Povjerio mi je to u vrijeme kada se događalo, došavši izbezumljen. Dugo je plakao. Tražio je mogućnosti da se spasi i zaboravi locus horridus. Tu sam ulicu sama izbrisala iz sjećanja…

Prije nekoliko godina, boraveći u pustoj Lici, spustismo se južnije do Knina gdje je te ljetne večeri lokalna Ekozadruga ugostila Šerbedžiju i bend Zapadni kolodvor. Kasnije, za stolom, moja me prijateljica predstavila Šerbedžiji, dodavši tiho i s rječitim smiješkom – ona ti je tvoja Vinkovčanka. Zagledao se u mene, pjani genij, a ono što sam iščitala u njegovu oku, i šutnji koja je nastala… ne bih o tome na ovome mjestu. Ali ispripovjedila sam svom drugu glumcu, koji je pobjegao iz svoga prelijepog zavičaja. Tamo mu je novo doba, i ljudi koji ga oličavaju, ubilo časnog oca ponižavanjima i vrijeđanjima. Nije pomoglo što je bio na pravoj strani, potucajući se bezdoman s puškom u ruci, ni što mu se sin pridružio, ni što su mu Mladićevi ljudi zapalili kuću. “Rat je bio, sine, u ratu se stradava”, rekao je Šerbedžiji njegov otac, ponosni partizan i Jugoslaven, a tako je mislio i otac moga druga. No vrijeme poslije rata umorilo je mnoge poštene duše, jer pljuvanje i psovke spalile su časne duše – to je posao besramnih i kvarnih. Dobar posao u Hrvatskoj.

Kao u pjesmi moga miljenika Guillaimea Apollinairea Postoji, koja čitatelja hipnotizira anaforom iza koje slijede pjesnikova prisjećanja na njegovo sudjelovanje u Velikom ratu, dok ne stignete do jedinoga stiha u kojem se prezent (postoji) preobražava u perfekt, i tiče se jednoga njemačkog vojnika, i koja oduzima dah. Baš taj Radetov, posljednji. A ja bih ga iskoristila da kažem: Postoji jedna gimnazija, i ne odazivam se na jubilarne pozivnice jer… Postojala je jedna Nina u toj gimnaziji, vršnjakinja i sugrađanka, i njezini mama i tata, čije ubojstvo nikada nitko nije spomenuo ni komemorirao.

piše Mira Bićanić