Ljubav u šljokicama

Kombinacijom snimki s nastupa uživo, intimnih trenutaka u bekstejđu i komentara članica kolektiva, film “Čopor pičića” pruža jedinstveni uvid u odnose unutar hrvatskog queer umjetničkog kolektiva House of Flamingo

Premijera dokumentarca "Čopor pičića" (Foto: Timy Šarec/House of Flamingo)

Krajem svibnja u kinu Tuškanac je u sklopu Vox Feminae Festivala održana premijera dokumentarca “Čopor pičića” redateljice Paule Skelin. Radi se o filmu koji prati prošlogodišnju Fanny Pack turneju House of Flaminga (HoF), hrvatskog queer umjetničkog kolektiva koji je aktivan od 2013. godine. Cilj kolektiva je širiti i osnažiti drag i queer izvedbenu kulturu, a godinama to čine članice Roxanne, Entity, Colinda Evangelista, Marino Sorel i Spazam orgazam aka Jovanka Broz Titutka.

Na lanjskoj turneji House of Flamingo je gostovao u Splitu, Zagrebu i Puli. Kombinacijom snimki s nastupa uživo, intimnih trenutaka u bekstejđu i komentara članica kolektiva, film pruža jedinstveni uvid u odnose unutar kolektiva i izazove koje nosi svaki novi izlazak na pozornicu. Objašnjavajući rad kolektiva, Entity, na tragu nekih ranijih intervjua, objašnjava kako patrijarhalno društvo, ponekad i nesvjesno, misli da je sramota biti žena. Muškarac koji se svjesno odriče postulata maskuliniteta i preuzima ono što društvo vidi kao rezervirano za ženski identitet, lako će zaraditi etiketu izdajnika.

Entity je za izdaju uvijek spremna (“Više sam gospođa nego ti”, rekao bi lik Mira Župe), pa po pozornici skakuće kao Marija Antoaneta. I dok pjeva kako će pojesti sve kolačiće, iz neboderske perike vadi fete kruha pa ih baca prema publici. Pred nastup u Puli, pratimo u filmu, na kruh je zaboravila, pa joj je u zadnji čas netko dodao komad pizze. Fino ga je metnula u periku i tamo negdje na prvom refrenu “Kolačića” zafrljuknula među raju.

Uoči nastupa u Puli vidimo i Colindu kako se sređuje u zahodu u kojem svjetlo ne radi, a i na samom stejđu se redaju tehničke poteškoće. I naše zvijezde i publika na to reagiraju opušteno i zajebantski. Nitko nije tu radi (štovanja) perfekcionizma. Na nastupu u Splitu posebno je uzbuđenje među šarolikom publikom, a to primjećuju i članice kolektiva. Kao da su gradu bile nasušno potrebne, a i jesu. Pred svaki nastup, preko usana im se provlači i spomen policije, koja je uvijek tu negdje iza ugla, i pritom ne nužno da priskoči u pomoć. Na tu su nelagodnu sjenku HoF-ovke navikle pa se i zezaju da će policajce rado uhvatiti za pendrek, ako već do kakvih problema dođe.

Nisu panduri jedini koji se u nas umiju snabdijevati, što se jasno vidjelo i nakon nedavnog nastupa House of Flaminga na otvorenju gej kluba MILK u Dubrovniku. Njihov je nastup, točnije izvedba pjesme “Herpes tvoga utora”, ocijenjen kao vulgaran, degutantan i nekulturan (da spomenemo samo neke od pridjeva). Stihovi “Dragi Oče, sada slijedi pokora / Ou ou jeijeeej sada pušim kurac tvoj / Malo sperma, malo znoj / Ako želiš, bit ću ja, herpes tvoga utora” ispali su kap koja je prelila gosparsku čašu. Na noge se digla gradska vlast, ali ni HoF im nije ostao dužan, obavljajući tako svoju “građansku, umjetničku i napose pedersku dužnost”.

“Gradonačelnik svoju toleranciju potkrepljuje postojanjem ‘gay plaže na Lokrumu’. U redu je ako o svojoj seksualnosti i praksama govorimo u svoja četiri zida, ma u redu je i ako se seksamo tamo na nekom otoku preko puta grada, sve dok o tome ne pričamo na javnoj površini. U čitavoj ovoj priči sramotne i degutantne nisu riječi ‘kurac’ i ‘sperma’, nego način na koji gradska vlast okreće leđa lokalnoj LGBTIQ populaciji pod pritiskom puritanaca i konzervativaca”, stoji u reakciji koju je HoF objavio nakon nastupa. U reakciji navode i kako su klupski prostori povijesno važni za okupljanja LGBTIQ zajednice, kao rijetka mjesta bivanja u (djelomičnoj) slobodi. Nažalost, ni ti prostori nisu (bili) bez nasilja (o čemu piše Dunja Kučinac u ovom broju Nade). “Upravo je moderni pokret za LGBTIQ prava proizašao iz trenutka kad smo doslovce u jednom klubu dignuli šake da spriječimo neprestano ugnjetavanje”, podsjećaju nas iz HoF-a.

Govoreći o dragu i slavljenju seksualnosti kao radikalnom činu, naročito u Hrvatskoj, osim pothvata kolektiva kao pionirskih i hvalevrijednih, treba reći koju riječ i o popratnom teretu, o činu izlaganja i riziku koji ovakvo djelovanje sa sobom nosi. Da odmah prvo kažemo jasno – jedini koji se ne izlažu riziku kada svoju seksualnost javno iskazuju su hetero muškarci. Svi drugi i sve druge koje se seksualno razotkrivaju na javnoj pozornici ulaze u slobodotvorne, ali i opasne vode. Kada žene javno pišu i govore o svojoj seksualnosti, osim što krče nove i bolje puteve, konstantno riskiraju da im se u nekom trenutku njihov rad obije o glavu – žena koja se seksualno razotkriva, u društvu koje istovremeno želi i kažnjava taj poriv, brzo može biti kažnjena. Etiketa “promiskuitetnosti” još uvijek se lijepi svakome tko iole slobodno divani o seksu, a kategoriziranje takvih žena (i, često, gej muškaraca) kao osoba koje su uvijek “za” seks vodi do ugrožavajućeg stanja – onog u kojem je manje vjerojatno da će se “ne” čuti kao “ne”, a da će se “da” pretpostavljati.

Ako se želja smatra potvrđivanjem onoga što se već pretpostavlja, onda su vlastite izjave o želji irelevantne – što pak znači da seks nikada ne može biti nasilje, da je uznemiravanje ili silovanje nemoguć scenarij. Na tom je tragu i izjava Roxanne u jednoj od epizoda You Tube showa House Of Flaminga “Obje su na nečem bijelom”. Kada priča o dejtanju i korištenju raznih aplikacija u te svrhe, Roxanne navodi kako se za nju odmah pretpostavlja da želi seks, iako to nije slučaj. “Možda se ne bi reklo, ali meni ipak treba da ja osobu malo upoznam. Ja neću samo doć i skinut se”, kaže.

Nije slučajno da je upravo “Herpes tvoga utora” pjesma koja je zasmetala dubrovačkoj javnosti. Iako na našoj glazbenoj sceni već desetljećima na stejđu čujemo muzičare u čijim pjesmama npr. žene satima dobivaju kurcem u čelo, a uče nas i u kojem su gradu najbolje čke jer daju pičke, to je prihvatljivo zato što u tim pjesmama muškarci jebu žene. To je, ujedno, i jedino jebanje koje hrvatska javnost uspijeva progutati. Za svako drugo vrijedi upozorenje – pazi, igraš se vatrom. Pa ako izgoriš – sama si kriva.

Tim je više umjetnički rad House of Flaminga važan. Svih nam je ovih godina taj kolektiv, plaćajući cijenu (i uz mnogo sati neplaćenog rada), donio – užitak. Dovoljno je samo pogledati oko sebe, upiti lica ljudi na svakom njihovom nastupu, kao i lica onih koji su gledali dokumentarac u Tuškancu. U zemlji kršćanstva i mučeništva, vječnog trauma bondinga, odmaka od tijela, uskog i opresivnog shvaćanja seksa i seksualnosti, kolektiv koji prakticira i slavi užitak uistinu je radikalan. Postojeće društvene i kulturne prakse uglavnom nam uopće ne služe u potrazi za transformativnim užitkom. Užitak nam je otet u krugovima potrošnje, u konzumerizmu koji nameće želje koje su zapravo odvojene od užitka, kojima se obezvređuje zadovoljstvo dok ga se naočigled servira u velikim dozama. Pravo zadovoljstvo dolazi kroz punokrvno povezivanje s drugim ljudima, zajedničke prakse uveseljavanja, istraživanje i širenje užitka. To je ono što se događa na nastupima House of Flaminga – u šljokicama, u šarenilu, u plesu, u zajedničkom pjevanju, u tijelima koja se neopterećeno izražavaju, u svemu što jest i što može biti.

Često se čini da ljevica zanemaruje da ljude pokreće i povezuje i radost, a ne samo patnja. Užitak je zarazan, što se vidi na svakoj Fanny Pack turneji. I to daje energiju, lijepi nas jedne za druge čvršće i poletnije. Riječima House of Flaminga: “Svoj prostor kreativnosti, tu pozornicu na koju se penjemo i mikrofon koji uzimamo u ruke, uvijek ćemo smatrati podjednako alatom društvene promjene, koliko i zabave.”

piše Ivana Perić