Nataša Desnica-Žerjavić: Sve je išlo preko nas

Moj otac nikad nije poricao da je Srbin, ali zar je to jedino važno, zar je to jedini kriterij? Naravno, kad je došao rat, bilo je važnije da je Desnica Srbin nego ono što je napisao

Jedan vrući julski dan proveli smo u Islamu Grčkom. Opasani zidinama, u debeloj hladovini unutrašnjosti Kule Jankovića, razgovarali smo s Natašom Desnicom-Žerjavić, jednom od vlasnica tog spomenika kulture prve kategorije. Naša sugovornica je umirovljena lektorica s Odsjeka za romanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje je magistrirala i doktorirala. Rođena je u Splitu 1941. i jedna je od četvero djece književnika Vladana Desnice. Prostor u kojem smo boravili u društvu Desnice-Žerjavić devastiran je u ratnom periodu od 1991. do 1995. Obitelj se 2002. uhvatila ukoštac sa zahtjevnom obnovom Kule, a do danas je obnovljeno sve osim gospodarskih objekata i pojata. Nataša Desnica-Žerjavić u razgovoru nam je otkrila da je razdvojenost od Kule i Islama Grčkog za vrijeme rata teško podnosila. Među prvima se priključila Srpskom demokratskom forumu 1991., jer je htjela, kako kaže, imenom Desnica sugerirati ovdašnjim Srbima da vjeruju onima koji zagovaraju mir, a ne rat. U intervjuu za Nadu govori o prvim sjećanjima na Islam Grčki, o ljubavi oca Vladana i majke Ksenije, ali i o posljedicama koje je rat ostavio na međuljudske odnose na prostoru Ravnih kotara.

Koja su vaša prva sjećanja na Kulu i Islam Grčki? Ovdje ste provodili ljeta?

Oduvijek, otkad znam za sebe ovdje sam provodila barem dio ljeta. Poznavala sam većinu ljudi u selu, igrala se s djecom. Čak sam 1950. ili 1951. ovdje provela veći dio godine, iako nije bilo škole do 1954. Kroz tu godinu sam upoznala bijedu u kojoj su ovdje živjeli ljudi. Nestašica, oskudica hrane… Ljudi su bili gladni zato što su bili odsječeni od svijeta. Ovo je samo na 15 kilometara od Zadra, a to kao da je bio neki drugi svijet. U tim godinama bila je prava avantura doći do Islama iz Zagreba. Preko Like vlakom, a onda autobusom koji se opasnom vožnjom preko Velebita spuštao na Obrovac. Došli bismo do Smilčića, a onda bi nas u Smilčiću dočekao fijaker, baka i tetka su ga slale po nas. Išli smo samo jednom godišnje jer se češće nije moglo.

Danas kada gledate oko Kule brda, polja i raslinje – koliko se to izmijenilo u posljednjih nekoliko desetljeća?

Pogled na Velebit i vrhove Ugljana je isti. Naš park je dosta stradao, a što se tiče kotarskog polja, ono je prekrasno, plodno i ima puno vode, klima je idealna za različite kulture. Razlika je u tome što, ako pogledate bolje, vidite da je najveći dio neobrađen.

Kako je izgledao Islam Grčki poslije Drugog svjetskog rata?

Tu je bilo pusto, a tako blizu civilizacije, bez osnovnih uvjeta za život: prvi autobus prošao je 1958., struja je došla tek 1969., 24 godine od kraja Drugog svjetskog rata. Da je to negdje u brdima, nepristupačno i slabo naseljeno, možda bi bilo nekog opravdanja. U osamdesetima smo plaćali samodoprinos za vodu i telefon, i upravo kad se to trebalo ostvariti počeo je rat. Zaostalost i zatvorenost koje karakteriziraju ovaj kraj, potječu od toga što od turskih vremena nadalje nijedna država u kojoj su živjeli nije ovim ljudima stvorila osnovne uvjete za život. Preživljavali su jedino zahvaljujući trudu svojih vrijednih ruku. Svatko je proizvodio ono što mu treba da se prehrani, na svojim malim njivama uglavnom su uzgajali žitarice, kukuruz, ječam, zob, ali nedovoljno za cijelu godinu, tako da već u proljeće mnogi nisu imali kruha. Do 1970. praktično su gladovali. Tada je napravljena cesta koja vodi na magistralu, a oni su počeli proizvoditi voće i povrće. Te kulture bile su puno isplativije, pa su naglo iz krajnje bijede ušli u fazu određenog blagostanja. Zapravo, jedini period kad su dobro živjeli je onaj od 1970. do 1990. Nabavili su mehanizaciju, izgradili kuće i izvozili svoje proizvode u turističke dijelove zemlje. Nije mi žao što sam upoznala te crne poslijeratne godine, jer bez toga ne bih razumjela mentalitet ljudi.

Osvajali smo zgradu po zgradu

Kad ste bili u Kuli zadnji put prije rata?

Zadnji put smo ljetovali 1990. Sjećam se balvana, kolona turista koji su naglo odlazili. Zadnji put smo došle 1991. sestre i ja, pokupile smo neke ikone i vrijedne stvari, ali nismo ni same znale gdje je sigurno, kud da idemo i ostavimo te stvari. Nismo bile svjesne tada koliko je to putovanje bilo opasno, jer su nas svako malo zaustavljale neke kontrole, policije…

Da li ste tih godina imali ažurirane i pouzdane informacije o stanju Kule? Kada ste se prvi put uputili ovdje nakon 1991.?

To su bile neprecizne informacije. Netko bi nam telefonom iz Njemačke javio da je nešto čuo od nekog drugog, znate kako to ide. Čuli smo da je Kula zapaljena, da je jugozapadni dio granatiran. Ni u što nismo mogli vjerovati dok nismo vidjeli svojim očima. Strahovali smo, onda bismo se tješili time da su tu 300 godina prolazile razne vojske, ratovi, osvajači, a Kula je uvijek nekako ostajala čitava. Mislili smo, pa ne može sada biti gore. Ali očito može. Nakon rata smo prvi put tu bili 1996. Netko nas je dovezao, hodali smo kroz šikaru, nismo znali je li nešto minirano i gdje možemo ulaziti. Kula je bila u takvom stanju da je moja sestra razmišljala da ode i da se nikad ne vrati. Izgledalo je potpuno beznadno. A ja sam razmišljala, kad bismo samo popravili staru jezgru…

Činjenično stanje je takvo da su odnosi između Islama Grčkog, Islama Latinskog i pojedinih sela izuzetno narušeni zbog događanja u ratnom periodu. Kako su ljudi ovdje živjeli jedni s drugima do prije 30 godina?

Što se tiče odnosa između Islama Grčkog, Islama Latinskog i svih okolnih sela benkovačkog kraja, oni su bili vrlo prijateljski. Nisu narušeni ni za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ustaše nisu došli u Ravne kotare, pa nije bilo ni zakrvljenosti. Ovdje su marširale razne vojske, a oni su jedni druge zaklanjali. Sklapalo se puno brakova, uopće se nije gledalo tko je koje nacionalnosti. Svaka kuća je imala neku baku ili tetku koja je udata u drugo selo. To je najgora posljedica ovog rata – ljudski odnosi su se pogoršali i okrenuli u nešto suprotno od onoga kako je bilo prije. Posedarje, koje je bilo partizansko selo, imalo je spomenik palim borcima – sad su ta imena izbrisana. Početkom rata netko je topom pucao iz Islama Grkog u Posedarje, ubio čovjeka, otišao, i selo ostavio u ratu. To je teško popraviti. Na tom razdvajanju se još uvijek radi, neki od toga žive i prave karijeru. Oni ne rade ništa dobro za svoje selo, za svog susjeda.

Puno puta ste govorili o obnovi Kule. Štetu ste godinama sanirali. Da li je ovo što sada vidimo u potpunosti obnovljeno i nalik onome što je bilo prije?

Građevinski je u potpunosti obnovljen ovaj četverokut, zgrade koje gledaju na veliku avliju, i one koje okružuju unutarnje, malo dvorište. Godine 2002. je počela obnova, Ministarstvo kulture je odonda svake godine davalo neku sumu za građevinsku obnovu, u početku su to bili veći iznosi, a poslije sve manji. Izrada dokumentacije trajala je dvije godine, zatim su se dvije godine raščišćavale ruševine. Grupa profesora s Filozofskog fakulteta u Zagrebu organizirala je volonterski kamp, dolazili su studenti iz Francuske i Belgije koji su lopatama iznosili brda šute. Osvajali smo zgradu po zgradu, a istovremeno smo organizirali ljetne škole o važnosti kulturnih spomenika za poticanje razvoja nekog kraja, o mogućnostima organiziranja eko-muzeja, o povijesti ovog kraja i slično. U početku su volonteri i predavači spavali u susjednim turističkim mjestima, zatim u improviziranim spavaonicama. Kad je došla struja, vanjskim kablovima smo je sprovodili u svaku zgradu, imali smo improviziranu kuhinju, cisternu vode. Na neki način smo kampirali. To su bila lijepa vremena jer se vidio konkretan napredak.

Bilo je kasno da ih privolimo

Da li ste od Kule uspjeli napraviti mjesto susreta ljudi iz ovog kraja? Kako je tekao taj proces približavanja?

Čim smo osposobili prve prostorije, koristili smo ih za izvođenje nekog kulturnog, umjetničkog ili pedagoškog programa. Jako nam je pomogao Centar za mirovne studije, organizirali su Miramide, mirovne radionice. Oni su nadobudno otišli u Benkovac, izložili su svoj program državnim činovnicima. Pozvali su ih da ih nauče tehnike ponašanja s ljudima koji su bili na različitim stranama u ratu, namijenjene liječenju ratnih trauma, normalizaciji života. To je bilo vrijeme kad se Hrvatska pripremala za ulazak u Europu, za život po europskim standardima, ali ovdje nije bilo sluha za to. Nitko se nije odazvao. Kada smo organizirali zabavno-kulturne programe, ljudi su dolazili u nevelikom broju iz obližnjih sela, iz Benkovca i Zadra. Tu bi se ljudi koji su se poznavali prije rata konačno sreli, vladala je divna, mirnodopska atmosfera. U početku je bilo dosta predrasuda, neki nisu htjeli doći, a kada bi došli, vidjeli bi da tu nisu nikakvi neprijatelji. To su neke iskrice, nije se široko rasplamsalo, ali na koncu u 15 godina, koliko su se održavaju te ljetne svečanosti, svakako je taj negativni naboj prema Kuli, Islamu i našoj zajednici malo popuštao. Imamo izvrsnu suradnju s jednom amaterskom dramskom grupom iz Posedarja koja njeguje uskočku tradiciju. Oni nastoje ljudima prenijeti da je uskočka tradicija zajednička, da je ta zajednička povijest trajala stoljećima. To je u Kulu privuklo ljude koji u početku nisu htjeli ni čuti za to. Trebalo ih je podsjetiti na nešto što im je zajedničko.

Za vrijeme rata ste paralelno bili puni briga za svoje selo i Kulu, a u isto vrijeme živjeli ste u Zagrebu. Je li bilo teško živjeti tih godina u gradu?

Uh, to je bilo jako mučno. Ni najbolji prijatelji hrvatske nacionalnosti ne mogu zamisliti do koje mjere smo trpjeli udarce. Svaka vijest koja se pojavljivala, napadi s jedne i s druge strane – sve je išlo preko nas. Svaki taj vojni napad pogađao je Srbe u gradovima. Bili smo kao djeca roditelja koji se burno rastavljaju i svaki udarac jednog na drugoga najprije pogodi dijete.

Navršilo se 30 godina od osnivanja SDF-a u Lipiku. Kako pamtite to vrijeme i vaš angažman?

To je bilo vrijeme kada se rat spremao, kada Krajina još nije bila razgraničena, kada se sve komešalo i kada se događalo ono što smo smatrali katastrofom do koje ne smije doći. To je bila mala grupa ljudi, ne mogu reći da smo svi bili politički angažirani. Milorad Pupovac je okupio nekoliko prijatelja koji su vidjeli da se sprema katastrofa, ali bilo je kasno. Mislim da sam od početka dobro interpretirala njegove ideje i namjere. On je od balvan revolucije do početka rata, kao još samo nekoliko ljudi koji su htjeli spriječiti rat, obilazio teren i pokušavao uvjeriti ljude da je rat najpogubnija opcija. Pupovac, Ivan Zvonimir Čičak, Žarko Puhovski i još neki godinu dana su obilazili krajeve u kojima je tinjala pobuna, noseći glavu u torbi. Mislili smo da prvi sastanak za osnivanje SDF-a – tu nisu bili samo Srbi, iako su bili u većini – nije bio samo pitanje predstavljanja Srba, već pitanje hoćemo li svi skupa srljati u propast ili nećemo.

Koji je bio glavni razlog vašeg priključenja SDF-u?

Nisam se priključila kao neki vrhunski intelektualac, nego kao predstavnik svoje porodice da podržim takvu ideju. Prije svega da u očima naših ovdašnjih stanovnika koji dobro poznaju čestitost naše porodice, imenom kojem oni mogu vjerovati, pokažem da to nije nekakva politička manipulacija. No kada sam bila ovdje 1991. na jedan dan, vidjela sam da oni žive u potpunoj ratnoj psihozi, da ih stalno plaše: ‘Sad će hrvatska vojska, sad će!’ Ta napetost je bila toliko jaka da je bilo kasno da ih privolimo da razmisle što je racionalno, a što ne.

Iz medija, obrazovanja i generalno javnog i društvenog života 1990-ih su protjerani lik i djelo Vladana Desnice, ali i ostalih književnica i književnika srpskog porijekla. Kako ste se nosili s tim sramnim razdobljem?

Već od 1980-ih godina, kada su počele nacionalističke svađe i prepirke, svaki put kad bi se spomenuo Vladan Desnica nije se propustilo istaći njegovu nacionalnost. To je pokazivalo da je kritičarima važnija nacionalnost od djela, to je na neki način bio kriterij vrednovanja. Moj otac nikad nije poricao da je Srbin, ali zar je to jedino važno, zar je to jedini kriterij? Naravno, kad je došao rat, bilo je važnije da je Desnica Srbin nego ono što je napisao. Njegova djela su neko vrijeme bila izbačena iz lektire. Generalno, taj odnos prema srpskim piscima i ćiriličnim knjigama 1990-ih je primitivni poriv, do te mjere da je na Filozofskom fakultetu cijela edicija jednog bugarskog časopisa izbačena i uništena jer je bila na ćirilici. To je sramotna epizoda koje se mnogi sad, vjerojatno, srame. I u tim nesretnim okolnostima neki su djelovali konstruktivno: Velimir Sekulić išao je po školama i skupljao pakete odbačenih knjiga koje je dovlačio u skd Prosvjetu. Tako je znatno obogatio Prosvjetinu biblioteku, koja je kasnije prerasla u Središnju knjižnicu Srba u Hrvatskoj.

Tata je vagao svaku riječ

Kula je za trajanja manifestacije ‘Umjetnost približavanja’ ovog ljeta bila ozvučena audio romanom ‘Proljeća Ivana Galeba’. Je li glumac Zoran Čubrilo dobro dočarao taj klasik? Imate li možda neke očeve zvučne zapise, ili ga pamtite kako je izgovarao napisano?

Audio roman je izuzetan. Prvo, glas Zorana Čubrila. Kada sam u crkvici čula dio romana, znate, taj glas mi je odnekud bio poznat, i način govora, i ritam, podsjetilo me na tatu. Oduševilo me što su autorice Lana Deban i Ljubica Letinić same došle do nečega o čemu je tata govorio – o zvukovnom obliku teksta. On je na tome jako radio i do toga je mnogo držao. Cijeli roman, raspored poglavlja ima tu polifonijsku strukturu, nije slučajno da iza poglavlja svjetlijeg raspoloženja slijedi nešto tamno, iza nekog poglavlja iz svakodnevnog života slijedi neki kontemplativni odlomak. Kombinacija tih poglavlja nije zadana fabulom pa su mogla biti nekim drugim redom, ali on ih je svjesno tako komponirao, čak na tom makroplanu, a da ne govorimo na mirkoplanu, na izboru riječi, gdje je zvuk imao važnu ulogu. Ili, kako su autorice rekle: ‘Desnica je pisao svoj roman slušajući ga.’ Tata je svaku rečenicu, svaku riječ vagao, mama je čitala glasno, pa je onda on iz druge sobe slušao odgovara li i zvuk onome što je htio iskazati. Imao je točnu zamisao što želi govorom uobličiti. Ugodno me iznenadilo da su one, nemajući te podatke iz biografije niti iz ličnog kontakta, same to zaključile. Što mnogi uvaženi kritičari nisu.

Dakle, vaša majka je uvelike sudjelovala u stvaralaštvu vašeg oca? O njoj ne znamo mnogo. Tko je bila Ksenija Carić Desnica?

Mama je rodom iz Jelse na Hvaru, unuka Jurja Carića, književnika, pomorskog pisca i pedagoga, zastupnika u Dalmatinskom saboru. Bila je ne samo supruga, nego bitna suradnica i podrška u životu Vladana Desnice. Stalno je učestvovala u njegovom radu, a on je želio čuti njezino mišljenje o svakom detalju. Sjećam se kad bi je pogledao dok bi nešto čitao i govorio: ‘A, Ksenija, hm?’ Pored nas djece i svega drugog o čemu je morala brinuti, ona je uvijek bila tu kada je on radio. Njemu je bilo važno što ona misli, mijenjao bi neku riječ i čitao joj. Ona bi mu rekla: ‘Dobro je, ne diraj!’, a on bi tražio drugu, petu, pa šestu, pa sedmu riječ. Onda mu ona kaže: ‘Pa to je ono prvo’, on kaže: ‘Ne, to je malko drukčije!’ Obišao je cijeli krug da bi našao onu riječ koja je precizno pogađala što je zamislio. Nije ni čudo da je ‘Proljeća Ivana Galeba’ pisao 20 godina, želio je naći pravi izraz kojim iskazuje viziju, sliku koju je imao u glavi. Ksenija je bila majka četvero djece i Vladanova žena i, vjerujte, to je zahtijevalo mnogo više od 24 sata. Podržala ga je da 1950. godine, u vrijeme teške poslijeratne oskudice, napusti mjesto u Ministarstvu financija, uvjerena da mora dobiti mogućnost da realizira svoj stvaralački potencijal. Jako su se emocionalno oslanjali jedno na drugo, bili su srasli. Kada je ona iznenada umrla u 54. godini, mi djeca, bili smo već odrasli. Brat je bio brucoš, ja sam bila apsolvent, starije sestre su već diplomirale. Imali smo osjećaj da je pred njima još mnogo lijepih stvaralačkih godina. Ali iznenada je sve prekinuto, za tatu to više nije bio život. Teško se razbolio i nakon tri godine umro.

Kako danas izgleda vaš život u mirovini? Studenti su vas voljeli, da li vam fali rad s mladima?

U mirovini sam 15 godina, a kako sam voljela raditi sa studentima, ostala sam predavati još pet godina. Sad na fakultetu više nema mojih kolega, a i ovi mlađi već pomalo odlaze, oni koji su bili moji studenti. Nakon toliko godina vidite da se svijet sve više mijenja, ja naprosto više ne pripadam ovom mlađem svijetu, on je toliko drukčiji. Ne bih voljela živjeti u njemu ni da sam milijarder. To ne bi bio moj život, to ne bi bio moj svijet.

razgovarala Anja Kožul
snimila Duška Boban