Posljednje pismo

Draga Mira, tvoja knjiga je svjedočanstvo o punokrvnoj, neposlušnoj ženi, remetilačkom elementu, koja usprkos okolnostima odbija biti žrtva, onoj koja se otela kontroli i ne da se uniziti, ne pristaje na manje od svoje istine, ne možeš je ni ušutkati ni potkusuriti

Draga Mira,

s jedne strane čini mi se neprimjereno obraćati tebi koje više nema, a opet ne postoji prirodniji način, jer naša se komunikacija uglavnom odvijala preko pisama – mejlom; u tim pismima razgovarale smo i o knjizi, autobiografiji koja je, godinu dana nakon tvoje smrti, nedavno izašla u Hrvatskoj pod lijepim naslovom “Voli me više od svega na svijetu”. Ovo je, kad već tako mora biti, i prilika da ti pošaljem posljednje pismo, na koje na moju beskrajnu žalost nikad neće biti odgovora, i da to pismo adresiram među zvijezde.

Naposljetku, kao veliku zvijezdu znam te otkada pamtim, a upoznala sam te kao čitateljicu koja mi je prišla na sajmu knjiga u Beogradu – i tako je krenulo to srdačno poznanstvo. Ne postoji scenarij u kojem bih ja prišla tebi, pa ti si besmrtna Mira Furlan, a ja književnica iz zemlje veličine grada, nešto poput malo uspješnije sakupljačice salveta. Pa opet, došla si po potpis, pisala mi kasnije o svakoj mojoj knjizi, jer si bila takva, drugačija, normalna – rijetka zvjerka. I eto, sad ja hoću pisati o tvojoj knjizi, s tugom i ushitom, jer mi se zadnjih tjedana nije dogodilo ništa značajnije – ni u zemlji ni u svijetu – od čitanja ove autobiografije.

U siječnju 2017. razmijenile smo nekoliko mejlova vezano uz prijevod i objavljivanje autobiografije koju sada držim u ruci, točnije u objema rukama, jer radi se o više od 600 stranica. Bilo je to vrijeme Hasanbegovićeve vladavine u Ministarstvu kulture i ideoloških presvlačenja i skečeva, pa te uslijed toga napala spisateljica koju si prozvala gospođa Mirjana, iako se ne zove tako – nisam te ispravljala, bilo mi je smiješno i zabavno, to što joj ne znaš ime stavljalo je stvari na svoje mjesto; samo si dometnula “psi laju, karavane prolaze”. Ipak, odgodila si objavu knjige, klima je bila kužna. Pokušala sam te nagovoriti da se predomisliš, ali bilo je jasno, ako te i nakon 30 godina jedni pajaci pljuju, a drugi se prave mutavi, nije teško doći do zaključka da ovdje nemaš kome pisati ni za koga objavljivati. Ovaj put ipak do pogrešnog zaključka, Mira! Tvoja knjiga je, otkako je napokon izašla, najčitanija u zemlji i vjerujem da će se čitati dugo, a s novinskih stranica tvoje previše pametne, previše lijepe oči ponovo gledaju ovaj slijepi svijet.

Nema puno tako talentiranih, ujedno i hrabrih autorica kod nas (autora i manje). Iskusila si to: hrabrost nije najpoželjnija ženska osobina, u najboljem slučaju smatra se neodmjerenom, a talent samo provocira zavist prosjeka. U jednoj našoj prepisci sebe si u šali nazvala “mladom početnicom”, što svaka stranica tvoje priče poriče: trebalo je padati, ustati, život odživjeti bez zadrške, bez kompromisa, a onda ga i znati napisati na isti takav način. Težak život, bogat život, silan život i ista takva knjiga. Tvoje je pisanje bez srama i ustupaka provincijalnom moralu, pa nas i čitanje raskrinka do kraja. “Suština je u snazi”, zapisala si govoreći o glumi, “imaš je ili nemaš”. A tako je i s pisanjem.

Već neko vrijeme igram jednu zagonetku sa smrću. Kad ode netko tko je snažno obilježio svoje vrijeme, s tom osobom iščezne nešto bitno u duhu i duši tog doba. Zagonetka je kakvo doba ta smrt najavljuje. Svijet koji smo poznavale i voljele smanjio se dramatično kada su ga, gotovo preko noći, zauvijek napustili romantični junaci i junakinje (kao da drugačiji postoje). A u zadnjih nekoliko godina napustili ste nas masovno – kao da se radi o organiziranom putu u raj za najbolje. S nekim smrtima nestaju u nama čitavi gradovi, nekoliko proljeća, polica biblioteke, neki neotkriveni planet ili desetak riječi koje više nemamo kome uputiti, čak ni u glavi. Recimo, ta riječ principijelnost koja mi se prva nameće dok čitam o tvom životu – tko će je prizvati, kamoli izgovoriti. Osim što je postala pomalo smiješna, patetična i demodirana, to je jedna prilično grbava riječ za svakog tko je pokuša živjeti i koja je, nepraktična kakva jest, iščezla iz jezika. Provjerila sam: mladi od 20 godina nisu čuli tu riječ. Znači li odgonetka da današnji junaci i junakinje ne trebaju nužno kičmu, da je njihova supermoć upravo u toj elastičnosti, prilagodljivosti? Zašto me to plaši?

Ima ona pjesma o mujezinu koji je umro kad je počeo sumnjati u svoje ideale – a to je, sad vidim, pogrešno. Ne ubija čovjeka sumnja u ideale, nego to što ih uopće ima, pa ih se još ne želi ili ne može odreći. Nije li to priča tvoje obitelji, ali i nekih drugih, koju si ispričala za sve nas: muškarci su stradavali zbog politike, žene zbog ljubavi (i politike). Nije neka utjeha, ali još uvijek djeluje privlačnije živjeti 66 godina ili minuta kao “luda cura”, veličanstvena diva i državni neprijatelj u jednoj ženi, nego 666 bez ideje, kao uskogrudni vragovi kojima je životna bitka šićarenje, spletkarenje i lizanje gluteus maximusa, a preko kojih se spotičemo gdje god okreneš.

Mrzitelji, progonitelji imaju lica, ali svejedno su amorfna masa zla, kotačići sustava koji ljude šalje u logore, otima im domove, posao, živote. Ipak ta bol kao da je podnošljivija od one koju nam zadaju bivši prijatelji, bivše ljubavi…, uglavnom postoji razlog zašto su bivši. Tako čitam i u tvojoj knjizi. Najstrože smo prema onima koje smo voljele pa ih više ne možemo voljeti, zar ne? U očekivanja je unaprijed upisan poraz, malo će ih ljudi opravdati – oni najbolji jesu, hoće. Ali nakon svega, ta mogućnost, biti očarana, knjigom, ulogom, ljudskim bićem, iznova i iznova osjećati oduševljenje i ushit u okruženju koje se kloni emocija kao bolesti, prava je privilegija. Za mene je tvoj životni roman “Voli me više od svega na svijetu” paradigmatski za ovaj prostor i naše vrijeme, možda više od ijedne priče koja je zapisana. Premalo je priča o sudbini žene, intelektualke na brdovitom Balkanu. Tvoja je donekle srodna dnevničkim zapisima Marije Vinski ili Divne Zečević. Ali ovdje nije riječ samo o tragičnoj heroini s punom sviješću o tome gdje živi i njenom ustrajnom tihom otporu, i naravno patnji – jer mora žensko patiti da bi je podnijeli. Tvoja knjiga je svjedočanstvo o punokrvnoj, neposlušnoj ženi, remetilačkom elementu, koja usprkos okolnostima odbija biti žrtva, onoj koja se otela kontroli i ne da se uniziti, ne pristaje na manje od svoje istine, ne možeš je ni ušutkati ni potkusuriti. Da si muškarac, možda bi ti tvoje vrline bili oprostili, možda bi te svojatali zbog njih. U svakom slučaju ne bi bila tako sama s ljubavlju nasuprot svijeta.

O jednoj stvari sam sa zebnjom mislila: Samo da nije umrla nesretna! I eto, pišeš da nisi. Dugo putovanje kući, glad za prisnošću i prihvaćanjem, ta potraga je završila prije knjige, među tvojim ljudima.

Optimisti kažu da su se stvari promijenile nabolje, ljudi su se emancipirali, postali tolerantniji, ali meni to izgleda kao fasada političke korektnosti koju će skršiti prvi potres. Mizoginija je poprimila delikatnije oblike, nacionalizmi se dosta dobro drže, a svatko vidi samo onaj tuđi. Nekad sam, kao i ti, vjerovala da će ljudi višestrukih etniciteta biti zalog novog doba koje će donijeti veću povezanost, vratiti povjerenje, ali odavno sumnjam. Prije će biti da ćemo samo ostati ničije. Ali ako je ničija drugo ime za svoja, neka bude.

Draga Mira, zatvaram knjigu i prvi put osjećam kako blistava pobjeda može biti satkana od dugog niza poraza i poniženja. Tvoja je priča o ljubavi i pripadnosti. Ali ne pod svaku cijenu, ne pod svim uvjetima. Ljubav, važno je konačno i to reći, treba zaslužiti (više od svega na svijetu).

piše Olja Savičević Ivančević