Sva su tijela lijepa

Body shaming čest je oblik nasilja na internetu, a body positive aktivistkinje protiv toga se bore kritikom nametnutih standarda ljepote. “Želim da pokažem devojkama da je normalno da naše telo izgleda drugačije kada poziramo i kada je opušteno. Normalno je da imamo strije ili mali stomačić”, kaže srpska influencerica Jelena Dimitrijević

Nacionalni dan bikinija u Manchesteru promovira body positivity (Foto: Anthony Devlin/Press Association/PIXSELL)

Dok su mnogima fotografije vitkih, isklesanih i njegovanih – uglavnom ženskih – tijela još jedan podsjetnik da njihovo vlastito tijelo nije dovoljno “lijepo”, pa im dodatno gomilaju frustracije i nesigurnosti, Jeleni Dimitrijević one su povod za šalu, ali i preispitivanje nametnutih standarda ljepote na društvenim mrežama.

Dimitrijević, koju korisnici društvenih mreža iz Srbije, ali i šire, poznaju po Instagram profilu Lelena, svoje pratitelje oduševljava jednostavnim i efektnim vizualima koji razotkrivaju ogroman jaz između slika na društvenim mrežama i stvarnosti. Kolažiranjem fotografija na kojima suprotstavlja dvije verzije sebe, onu stvarnu i “instagramsku”, Dimitrijević pokazuje koliko napora je potrebno da se postigne poželjan instagramski sadržaj. To uključuje odabir garderobe, šminkanje, namještanje u neudobnim i neprirodnim pozama, pomni odabir ambijenta, a onda i završne trikove poput filtriranja i digitalnog uljepšavanja fotografija.

— Inspiracija zaista dolazi sa svih strana, ali me definitivno najviše inspirišu savršene Instagram slike za koje svi znamo da u realnosti ne izgledaju tako, pa onda gledam da na smešan i poučan način pokažem i realnu stranu. Jer moramo biti svesni da realnost postoji za svakoga, samo što je većina ljudi ne prikazuje na društvenim mrežama – rekla je Dimitrijević za Nadu.

— Svojim slikama i videima pre svega želim da nasmejem ljude, da ih podsetim na realan život i na to da se njega ne treba stideti. Želim da pokažem devojkama da je normalno da naše telo izgleda drugačije kada poziramo i kada je opušteno. Normalno je da imamo strije ili mali stomačić – kaže Dimitrijević.

Dodaje da ljudima želi pokazati da je “mnogo važnije da budemo srećni i zadovoljni sobom nego to kako je naša slika na društvenim mrežama ispala i koliko je lajkova skupila”.

— Takođe su tu i aplikacije za doradu fotografije koje dodatno utiču na ljude i sprečavaju ih u tome da izbacuju svoje realne slike. Kada vidimo sve te “savršene” slike koje su dorađene, krenemo da gubimo osećaj sigurnosti u naše realne, opuštene slike, jer mislimo da nismo dovoljno dobri ako se ne uklopimo u neke aktuelne trendove na društvenim mrežama. Zato moramo više da cenimo sebe i svoje telo jer je život mnogo više od samo jedne Instagram fotografije – poručuje.

Jelena Dimitrijević kaže da su reakcije pratiteljica i pratitelja samo pozitivne, a da je najviše obraduju poruke djevojaka koje su zbog njenih objava “zavolele svoje telo i realan život”. Smatra da su društvene mreže dobro sredstvo za pokretanje promjena u promišljanju tjelesnosti, ali da je nažalost još uvijek jako malo ljudi, pogotovo na Balkanu, koji progovaraju o toj temi.

U Hrvatskoj je također rijetkost da se o tome javno govori, no nekoliko pojedinki pokušava to promijeniti. Među njima je i poznata influencerica iz Rijeke Pamela Perkić kojoj je također Instagram glavna platforma za problematiziranje aktualnih estetskih standarda i osnaživanje žena koje se u njih ne uklapaju. Inzistira na tome da su sva tijela lijepa, a, kako je govorila za domaće medije, svoje tijelo ne skriva i ne pokazuje ga onakvim kakvo nije.

Ono što Perković promiče popularno se naziva body positivity, a označava pozitivno mišljenje o vlastitom tijelu kakvih god proporcija ono bilo. Ta ideja se počinje razvijati kasnih 1960-ih u Americi, kada je osnovana NAAFA – Nacionalno udruženje za pomoć pretilim Amerikancima, danas poznata kao Nacionalno udruženje za promoviranje prihvaćanja debljine – koja se fokusirala na ukidanje stigme i diskriminacije ljudi na temelju njihove veličine ili tjelesne težine.

Od ranih 2000-ih zagovaranje body positivityja premješta se u virtualni prostor, a najveći zamah dobiva procvatom društvenih mreža. Za pripadnice i pripadnike ranjivih društvenih i dobnih skupina takav tip sadržaja otvara priliku za pronalaskom novih uzora, podrške i pomoći prije nego odlutaju u svijet nezdravih prehrambenih režima, izgladnjivanja ili vježbanja do iznemoglosti. No pred body positive aktivistkinjama i podržavateljicama još uvijek stoje veliki izazovi, s obzirom na to da internet vrvi slikama koje održavaju davno uspostavljene tjelesne norme, a body shaming, ili posramljivanje zbog vanjskog izgleda, jedan je od najčešćih oblika nasilja na internetu.

“Gledam da na smešan i poučan način pokažem i realnu stranu” – jedan od kolaža Jelene Dimitrijević

S takvim tipom posramljivanja suočila se ljetos srpska pjevačica i skladateljica Kristina Kovač nakon što je na društvenim mrežama objavila fotografiju sebe i svoje maloljetne kćeri s ljetovanja. Unatoč tome što su obje krasili lijepi osmjesi i vedrina, Kovač je primila negativne kritike i “šokirala” tabloide jer je bila – bez šminke. “Nekadašnja zgodna brineta vidno ostarila i propala”, pisalo se o njoj. No lavina negativnih komentara potaknula je još veću lavinu podrške na društvenim mrežama kojoj su se priključile poznate žene širom regije, pozirajući nenašminkane i nasmiješene pod oznakom #prirodnažena.

“Ni u snu nisam mogla da se nadam ovolikom odzivu predivnih, najšarenijih žena – starih, mladih, sedih, ofarbanih, onih koje vole da se srede, onih koje to radije ne čine, majki, ćerki, sestara, drugarica, iz celog regiona… Sve nas, spojila je ta jedna, jako bitna stvar – nepristajanje na to da budemo izložene ismevanju, okačene na stub srama, proglašene propalim, ružnim, zapuštenim – ako nismo na svakoj fotografiji, u svakom trenutku isfrizirane, lepo našminkane, uredne, ispeglane, _______ popunite same dalje”, napisala je Kovač nakon velikog virtualnog odaziva.

Napomenula je i da ta spontana akcija nipošto ne znači zagovaranje zapuštenosti i nebrige o sebi, podjele na “prirodne” i “neprirodne” žene, nego da je cilj da mediji i društvo shvate da žene imaju pravo i slobodu da izgledaju “kako žele u datom trenutku”.

Sa sličnom vrstom kritike suočavaju se i zagovornice body positivity pristupa: predbacuje im se da njeguju nezdravi životni stil i pretilost. U jednoj od svojih objava, Pamela Perkić se osvrnula na taj tip kritike i objasnila da osobe koje su po nečijoj percepciji “predebele” ne potiču i ne promoviraju debljanje nego, kao i svi drugi, “samo žive i žele biti tretirane i voljene jednako”. Dodala je da to ne znači da su takvi ljudi manje zdravi i da “jedini zdravstveni problemi koje mogu imati proizlaze iz njihove težine”.

Marinella Matejčić, aktivistkinja iz Rijeke, u suradnji s kolegicama i partnericama iz Platforme za reproduktivnu pravdu pokrenula je nekoliko kampanja na društvenim mrežama koje se bore protiv diskriminacije žena, a prisjetila se kako je okidač za jednu od posljednjih bilo upravo posramljivanje kolegice zbog njenog fizičkog izgleda. Radi se o kampanji #ženeujavnomprostoru, u koju se uključio velik broj žena koje su podijelile iskustva seksualnog ili druge vrste uznemiravanja u vlastitom okruženju.

— Sama kampanja jeste počela jer su kolegici Mariji Trcol dobacivali na ulici jer ne zadovoljava standardne norme ljepote koje očekuju, u tom specifičnom slučaju, stariji muškarci koji su odlučili urlati na nju. Žene koje žive s kilogramima koji odstupaju od onoga što je društveno zadano pisale su kako su često meta verbalnih napada upravo radi tih istih kilograma. One žene čija tijela ne zadovoljavaju patrijarhalne norme u pravilu doživljavaju veću količinu seksizma i ponižavanja u javnom prostoru od onih koje se nalaze unutar tih iluzija o tome što je lijepo – rekla nam je Matejčić.

Body positivity i propitivanje nametnutih standarda ljepote, dakle, nude više učinaka od onog na individualnoj razini – podizanje samopouzdanja i prihvaćanje vlastitog tijela takvim kakvo jest – jer kritika nametnutih standarda ljepote tiče se i sustava u kojem živimo, kapitalizma i patrijarhata.

S druge strane, kako to već biva unutar kapitalizma, ideje body positivitija prisvojile su modne i kozmetičke industrije te multinacionalne korporacije. Mnoge od njih danas koriste utjecaj body positive influencera na društvenim mrežama kako bi promovirali svoje proizvode. Kompanija Mattel koja je desetljećima proizvodila lutke Barbie prepoznatljive po preuskim strukićima i bujnom poprsju, lansirala je 2016. liniju lutaka Fashionistas koje su se pojavile s nešto drugačijim oblicima tijela, boje kože i očiju. Vjerojatno se svi sjećamo i televizijskih reklama za kozmetičke proizvode britanskog brenda Dove u kojima su se, između ostalih, pojavljivale i žene s oblinama, najavljujući tako zaokret u poimanju ženske ljepote.

Ostaje, naravno, i pitanje koliko je kompanijama koje posluju pod profitnim imperativom i teže proširenju tržišta uistinu važno poticanje žena na pozitivan stav o vlastitoj vanjštini, s obzirom na to da nisu do kraja uključive. Njihovi modeli možda nemaju tjelesne proporcije tipičnog modela, dok sve ostalo, kao što se da vidjeti – pravilne crte lica, besprijekoran ten, njegovana kosa – ne odskače od zadanog standarda.

Matejčić kaže da komercijalne kampanje koje “slave” različitosti tijela propuštaju moment onoga što bi nazvali “neestetskim”, odnosno “kontinuirano slave taj zacrtani standard ljepote neovisno o tome kojeg je oblika žensko tijelo”. Pita se i kada ćemo tamo vidjeti osobu koja nema pravilne oči, ima preveliki nos ili neobičan razmak između očiju.

— Kada ćemo vidjeti nebinarnu osobu koja ruši ideje o tome što je lijepo u svoj svojoj divoti? Hoćemo li ikada vidjeti one obične osobe koje svaki dan srećemo na ulici, svih oblika i svih boja kože, s nestandardnim frizurama, šminkom, odjećom? Nadam se, uskoro – dodaje.

Naša sugovornica vjeruje da se prvenstveno kroz odgoj i preodgoj može doći do toga da “odustanemo od ideje zlatnog reza i toga što bi trebalo biti lijepo”. Svi i sve smo lijepe, tvrdi, a društvo je to koje nas uvjerava u suprotno.

Na pitanje hoće li se javno mnijenje ikad preoblikovati tako da ljudi zaista vjeruju da su sva tijela lijepa i je li moguć svijet u kojemu ne postoji (ne)poželjan oblik ženskog tijela, Matejčić odgovara s optimizmom.

— Iskreno, nadam se da da. Nadam se da će se djevojčice u nekom momentu prestati štipati za trbuh i govoriti im se da su bucke i tako ih oštećivati za cijeli život. Nadam se da će žene moći nositi minice bez obzira na oblik nogu. Nadam se da će žene moći postojati u prostoru, a da ih se ne prosuđuje po tome kako izgledaju – kaže.

— Naravno, minica je samo simbol, simbol slobode, kao što nam i povijesni izvori pokazuju – napominje i ističe da žene moraju imati pravo nositi što žele, kada žele, iz kojeg god razloga.

— Imamo pravo na dostojanstveno postojanje bez obzira na to zadovoljavamo li nametnute norme ili ne. Zapravo, treba ukinuti norme i pustiti ljude, poglavito žene, da žive svoje najbolje živote neopterećene od toga što bi društvo moglo reći. Društvo ima puno važnijih problema od toga na koji način se nečije tijelo nalazi u prostoru – zaključuje Matejčić.

piše Anja Vladisavljević