Talent iz Međimurja

S tek nedavno navršenih 18 godina, maturantica Severina Lajtman već ima bogato iskustvo medijskih nastupa. Iza nje su gostovanja u različitim televizijskim emisijama kao i intervjui u tiskanim i digitalnim medijima. Priznaje da, s obzirom na njenu dob, to možda jest neuobičajeno, ali da s druge strane romskoj zajednici u Hrvatskoj, kojoj i sama pripada, nedostaje ljudi koji će javno istupati.

– Novinari se sada češće interesiraju za mišljenja mladih Romkinja i Roma. Prošle i ove godine sam se više puta pojavljivala u medijima. To je neobično ako gledate generalno, ali nije ako gledate romsku nacionalnu manjinu zato što nam jako fali ljudi koji iznose svoja mišljenja, koji su se probili – kaže nam Lajtman.

Prisjeća se da je pred kameru stala još u osnovnoj školi, nakon što je tri godine zaredom postigla zapažene rezultate na LiDraNu, državnoj smotri literarnog, dramsko-scenskog i novinarskog stvaralaštva učenika.

– Ima jedan dokumentarac – bila sam vrlo mlada – u kojem iznosim neke stavove i mišljenja… s par njih se sada ne slažem – govori ona.

Ipak, ono što se do danas nije promijenilo njena je želja da postane glumica, odnosno da školovanje nastavi na Akademiji dramskih umjetnosti.

– Već u osnovnoj školi sam bila sigurna čime se želim baviti u životu. Gluma me nekako ispunjava, stvarno sam se pronašla u tome – kaže nam učenica Privatne umjetničke gimnazije u Zagrebu, koja trenutno glumi u predstavi “Pogledaj Me”.

Predstava redatelja Romana Nikolića, koja se izvodi od 2017. i koja je iste godine dobila nagradu Hrvatskog glumišta, govori o diskriminaciji Roma, a Lajtman se glumačkoj postavi pridružila nešto kasnije.

– U predstavi glumimo moj kolega Siniša Senad Musić i ja i pritom ukazujemo na probleme romske nacionalne manjine. Govorimo iz svoje perspektive, ja sam Severina, a on je Siniša, ta predstava sadrži priče iz naših života – objašnjava nam ona.

Severina Lajtman je i voditeljica odjela za kulturu Romske organizacije mladih Hrvatske, ROMHR, neprofitne udruge koja se zalaže za aktivnije uključenje Roma u društvo. Iako pokrivaju različiti spektar tema i aktivnosti, u srpnju ove godine prvi su put organizirali mirni prosvjed pod geslom “Rasizam ubija! Romi žele živjeti!”. Okupivši se ispred Veleposlanstva Češke Republike, priključili su se velikom broju aktivista širom Europe, tražeći pravdu za žrtvu policijske brutalnosti, preminulog češkog Roma Stanislava Tomaša. Lajtman kaže da ju je iskustvo sudjelovanja u prosvjedu osnažilo i ohrabrilo, jer su im se pridružili i ne-Romi.

Međutim, slaže s ocjenom da se o problemima romske zajednice u javnosti intenzivnije govori tek kada vijesti iz crne kronike, u slučajevima u kojima su počinitelji prekršaja ili kaznenih djela Romi, preplave nacionalne medije.

– To je pogrešno i ne znam zašto mediji funkcioniraju na takav način. Nažalost, tek kada se dogode takve stvari, oni počnu reagirati – kaže Lajtman, koja je odrasla u romskom naselju Piškorovec u Međimurju, regiji u kojoj živi gotovo pola romske populacije u Hrvatskoj, suočavajući se s društvenom i infrastrukturnom izolacijom, siromaštvom i diskriminacijom.            Iskustvo odrastanja u romskom naselju neizbježno je novinarsko pitanje za Lajtman u gotovo svakom intervjuu.

– Rado govorim o tome. Nije bilo toliko loše. Samo malo izolirano i bez ikakvih većih mogućnosti – kaže nam ona.

U osnovnoj školi jedno je vrijeme išla u, kako kaže, “čisti segregirani razred u kojem su bili samo Romi”, a u sedmom razredu prebacila se u mješovitu razrednu skupinu.

– Tada sam se našla u dosta ružnih situacija. Bilo je puno diskriminacije, drugi učenici nisu htjeli imati nikakav doticaj s nama, bilo je i zadirkivanja – kaže Severina Lajtman i dodaje da je uz podršku i savjet roditelja našla način da je vršnjačka netolerancija ipak ne sputava.

S obzirom na brojne prepreke i poteškoće s kojima se Romi susreću od malih nogu, smatra da bi škole i obrazovni sustav trebali uložiti više napora u njihovo otklanjanje. Jedna od osnovnih barijera je svladavanje hrvatskog jezika.

– Neke škole imaju romske pomagače, što je meni u redu, ali ako se djeci nešto objasni na romskom, oni zapostavljaju hrvatski. Hrvatski je iznimno važan, jer živimo u ovoj državi… Koliko god je tehnologija napredovala, i dalje nisu u doticaju s jezikom. Puno romske djece nema mogućnost ići u vrtić. A upravo bi se od ranije dobi trebala socijalizirati i razvijati govorne vještine. Nisam bila ni svjesna koliko puno djece ima problema s govorom. Postoji jedan video u kojem ih ispituju nešto, djeca se doslovno grče, ne znaju odgovoriti. Tada sam se rasplakala – prisjeća se.

Svjesna je i da nisu sve Romkinje i Romi podjednako osviješteni i osnaženi, pri čemu ističe da su Romkinje, kako unutar romske zajednice, tako i izvan nje, u izuzetno teškoj situaciji, odnosno podređene muškarcima.

– Dosta je to normalizirano, tu vidim najveći problem – oštro će Severina o patrijarhalnom modelu ponašanja, dodajući da su ona i njene kolege i tu temu obradili kroz forum-predstavu “Imamo li izbora?”.

Domaći mediji Lajtman ističu kao pozitivan primjer Romkinje koja je na dobrom putu da izgradi uspješnu karijeru, no sama zamjećuje da takvih primjera nema previše te da istovremeno oni nisu pokazatelj da je sa sustavom sve u redu.

– Da, govori se da svatko može uspjeti, ali nažalost se na kraju uvijek probije jako malo Roma i Romkinja. Premalo mladih ljudi ide u srednju školu i na kraju se uspije baviti nečim ambicioznijim. U medijima se uvijek pojavljuju jedne te iste osobe, pa se stvorio stav da je sve moguće. Ali ako pogledate statistiku, vidjet ćete da nije tako. Počnimo samo od toga da su njihove mogućnosti dosta ograničene i da im nedostaju brojna znanja – objašnjava nam Lajtman.

Njen talent i upornost prepoznala je Zaklada Solidarna koja joj je osigurala sredstva za pokrivanje školarine u umjetničkoj gimnaziji, a temeljem Nacionalne strategije za uključivanje Roma, Ministarstvo znanosti i obrazovanja osigurava joj učenički dom i stipendiju. Severina Lajtman želi da takvu šansu dobiju i ostala djeca.

– Svaki put kad dođem u svoje romsko naselje, djeca mi govore: “Želim biti kao ti.” To je nešto što me zaista ispuni. Ima puno talentiranih mladih koji žele nešto postići, samo im treba otvoriti mogućnosti – napominje.

Njoj su se mogućnosti otvorile dolaskom u Zagreb.

– Grad mi se činio veoma velikim i sve mi je bilo novo, nisam mislila da će me itko prihvatiti. U novu sredinu sam ponijela teret iz one stare – prisjeća se Severina i zaključuje da se naposljetku ipak dogodila velika pozitivna promjena.

– Prihvaćenija sam, otvorila su mi se neka vrata. Drago mi je zbog toga i voljela bih da još djece iz romskih naselja doživi isto.

PIŠE: Anja Vladisavljević, Nada