Teto važi

U Resavskoj ulici u Beogradu, na broju 33, po cijele dane zuje mašinice za tetoviranje. Tu se smjestio tattoo kolektiv TETO VAŽI, salon koji po mnogo čemu odskače od bezbroj drugih tattoo salona. TETO VAŽI je, naime, prvi kvir i feministički tattoo kolektiv ne samo u Beogradu, već i u regiji. U njemu danas radi sedam umjetnica različitih dobi i stilova tetoviranja: Kristina Kastelec (Kastelec Tattoo), Mirjana Radovanović (Šindivila), Natalija Božinović (Kasiopeja), Iva Bogdanović (Serious Nonsense Tattoo), Jovana Ristić (Brinem.o), Maja Ardjelan (Woman.at.work) i Sara Jovanović (Nigra_feles). Zajedno donose, govori osnivačica salona Kristina Kastelec, čitavu dugu identiteta i ideja. Razlog pokretanja kolektiva 2019. godine, kaže, bila je želja da naprave feministički i antifašistički prostor u kojem “umetnice, ali i žene i kvir osobe koje se dolaze tetovirati znaju da mogu da budu opuštene jer su u njemu bezbedne”. Salon u kojem rade samo žene nije česta pojava – tattoo industrija još uvijek je po mnogo toga boys club.

– Iako sve više žena tetovira i cenjene su, retko je da žena vodi studio, a pogotovo studio u kom je naglasak na bezbednosti i osećaju prijatnosti – govori Kristina.

Osim za same umjetnice, salon vođen imperativom sigurnosti i solidarnosti važan je i za ljude koji se tetoviraju. U mnogo drugih salona i dalje često vlada mačo atmosfera u kojoj se ne osjećaju svi dobro – komentira se nečiji izgled ili postavljaju neugodna pitanja.

– Znale smo čuti da se cure šejmuje (ponižava, op. ur.) radi kilaže ili ožiljaka, a nekada se dese i neprijatnije situacije poput dodirivanja. Naravno da ima korektnih studija, ali ljudima je značilo što smo mi javno naglasile da smo feministički kvir studio, da ne moraju nagađati – govori Natalija.

Od djevojaka čuju razna negativna iskustva, primjerice da tattoo umjetnici ne žele napraviti pauzu iako se osoba žali da ju boli ili se ukočila.

– Ako bi neke cure rekle da ih boli, znale su dobiti komentar “a kako vas nisu boljeli ožiljci od samopovređivanja” – govori Kristina.

Mirjana se nadovezuje i kaže da neke djevojke, kada ih pita smije li ih obrijati na mjestu na koje će doći tetovaža, kažu da ih nitko to prije nije pitao.

U salonu TETO VAŽI svi se mogu skinuti bez da brinu hoće li im biti postavljena neugodna pitanja o tijelu ili će netko ismijavati njihov odabir tetovaže. Mirjana se sjeća cure kojoj je nedavno tetovirala njenu prvu, malenu tetovažu. Djevojka je rekla da ju je u TETO VAŽI poslao stariji brat.

– Iako se on tetovira u drugim salonima, poslao ju je kod nas jer je tu nitko neće šejmati radi prve, male tetovaže – govori Mirjana.

Natalija se nadovezuje i objašnjava da puno ljudi ima komplekse jer su bili ponižavani:

– Dosta žena misli da treba da nas upozore da se nisu obrijale ili da su se ugojile. Pitaju me da li je njihov beleg, madež, strije ili ožiljak problem za tetovažu. Odgovor je uvek – naravno da nije. O ožiljcima ne postavljam nikakva pitanja osim ako ih osoba sama ne pomene. Nije to laka tema za svakog.

Sve se umjetnice slažu da je tetoviranje iznimno intiman proces koji zahtjeva povjerenje. Važno je da to bude, naglašava Iva, proces uživanja i slobode. Tetoviranje u studijima u kojima se osjećaš neprijatno, kao da te netko ne poštuje i osuđuje čak i ako to ne izgovori, može jako narušiti samopouzdanje, objašnjava Kristina. S druge strane, napominje, opušteno iskustvu tetoviranja tijekom kojeg ti netko govori da je svako tijelo lijepo može imati ulogu u tome da osoba zavoli svoje tijelo.

– Dosta devojaka kojima sam tetovirala butine su mi rekle da su se stidile svojih nogu, ali da su radi tetovaže nakon puno godina prvi put obukle šorc – govori Kristina.

Iva se slaže i kaže da kad osoba napravi tetovažu, često shvati da može kreirati sebe kako želi.

Emancipatorni i osnažujući učinak tetoviranja u ovom salonu je iznimno važan, ne samo kada je riječ o izgledu, nego i suočavanju s iskustvima proživljenog seksualnog nasilja, koja nažalost mnoge djevojke nose sa sobom. Zato je Kristina odlučila da jednu tetovažu zauvijek tetovira besplatno – simbol pretrpljenog seksualnog nasilja. Osmislila ga je umjetnica Jacqueline Lin tijekom priprema za zajednički nastup s Lady Gagom i pedeset drugih žena na dodjeli Oskara 2016. godine, kada su otpjevale pjesmu “Till It Happens To You” koju su Lady Gaga i Diane Warren napisale za dokumentarac o seksualnom nasilju na američkim kampusima “The Hunting Ground”.

– Lin je ponudila svima da slobodno tetoviraju taj simbol. Meni je trebalo godinu dana da se okuražim da ga sama sebi tetoviram. Zato sam ga odlučila ponuditi drugima besplatno. Kad znaš da novac nije potreban i da je osoba koja će te tetovirati prošla isto što i ti i da će se prema tebi ponašati OK, to su već dve prepreke manje. Personalizujem taj znak po želji – stil, boje, veličinu, detalje ili tekst – govori Kristina.

Ona pretpostavlja da to ne bi mogla raditi u drugim studijima jer puno tattoo majstora tetoviranje vidi primarno kao izvor prihoda, dok ga ona vidi kao umjetnost i način da se nekome pomogne.

Osim ovog simbola, još jedna stvar u salonu TETO VAŽI nema cijenu: zajedništvo. Upravo su kolektivni rad i međusobna podrška ono što sve njegove članice najviše osnažuje: i umjetnički i politički. Jasno je to kako iz njihovih riječi, tako i iz načina na koji govore o kolektivu – pune entuzijazma i topline.

Među njima ne vlada konkurencija, što u tattoo industriji, kažu, nije tako često. Kada misle da će neka od njihovih kolegica bolje od njih izvesti tetovažu, preporuče ih mušteriji. Osim toga, spremno dijele znanje jedna s drugom. I Natalija i Mirjana sjećaju se vlastitog iznenađenja kada su došle u kolektiv i dobile punu podršku novih kolegica.

– Od nekih starijih umetnika se može čuti da ne treba da se uči mlade jer je sada jeftina oprema i svi mogu tetovirati – kaže Mirjana.

Natalija ističe da je od kolektiva puno politički naučila i dodaje da na njega gleda kao na porodicu, a Iva joj se pridružuje ističući da joj ženski kolektiv na koji se može osloniti mnogo znači. Ovakve riječi osobito su važne za razbijanje mita o prirodnom “ženskom rivalstvu” o kojem se još uvijek može posvuda čuti.

– Strejt žene se često uči da su im druge devojke neprijateljice. Puno ljudi koji prvi put čuje za ženski tattoo kolektiv nas pita kako se nas sedam ne poubijamo – kaže Kristina.

– Stvar je toga da se odučimo od svega toksičnog što nam društvo od malih nogu nabija. Kada bi muškarci znali šta ih sve čeka ako se odreknu toksičnog maskuliniteta, koliko bi bili srećniji. Nemam reči da objasnim koliko mi znači ovaj kolektiv – dodaje ona.

Atmosferu zajedništva prepoznaju i ljudi koji se kod njih tetoviraju pa dolaze, katkada, samo radi druženja.

– To što se sprijateljimo s mušterijama je znak da radimo nešto dobro – zaključuje Kristina.

I ja se potpuno slažem. Jer, tko se ne bi htio vratiti na mjesto iz kojeg je izašao sa svojom novom tetovažom, i to tetovažom koja podsjeća na solidarnost i miriši na drugarstvo, dvije najljepše stvari na svijetu.

PIŠE: Dunja Kučinac, Nada