Tihana Lazović: Nemoguće je ignorirati ženski glas

Gluma mi pruža scenu i slobodu da pričam priče koje želim ispričati, da utjelovljujem žene koje boli i koje plaču, kao i sretne, uspješne žene

Foto: Matej Đokić / stilist: Ivana Pavić i Iva Gradiser / vizažist: Simona Antonović / frizura: Branka Trohar

Tihana Lazović rođena je 1990. u Zadru, gdje je odrastala u godinama velikih i konkretnih razaranja, ali i intenzivnog mitološkog stvaranja, na međi istine i fikcije koje se vazda pretaču jedna u drugu. Ne čudi, zapravo, što je u životu odabrala postati glumica, željna istraživanja različitih narativa, osoba kojoj je život u drugoj koži i hodanje u tuđim cipelama istovremeno i važno i nužno. Za takvo je putešestvije od početka karijere pokazala izvanredan ‘lakoklizeći’ talent, ali i uspjela po putu zadržati senzibilitet osobe koja ostaje začuđena i zanesena svakom novom spoznajom i prilikom. U posljednjih deset godina Tihana Lazović je radila puno i raznoliko i taj je rad u struci prepoznat. Tako je postala jedna od naših najtraženijih glumica i regionalna zvijezda koja među priznanjima već ima nagradu ‘Un Certain Regard’ s filmskog festivala u Cannesu, prestižno priznanje ‘European Shooting Stars’ s Berlinalea te dvije pulske ‘Zlatne arene’.

Lazović je među svojim postignućima nanizala i likove koje će publika pamtiti još dugo, od filmskih uloga u ‘Zvizdanu’ Dalibora Matanića, ‘Šuti’ Lukasa Nole, ‘Aleksi’ Barbare Vekarić i ‘Posljednjem Srbinu u Hrvatskoj’ Predraga Ličine, do onih u Matanićevoj seriji ‘Novine’ po scenariju Ivice Đikića i seriji ‘Tajkun’ u režiji Miše Terzića. Skoro da je nemoguće uhvatiti je na jednom mjestu i gotovo uvijek možete računati da ćete je zateći usred snimanja nekog filma ili serije, pa se tako i za ovaj razgovor hvatamo iz različitih gradova, tipkajući si poruke preko Instagrama, mobitela i e-maila. Na Instagramu je i inače dosta aktivna, objavljuje kratke crtice i scene iz projekata na kojima trenutno radi, ali i podržava i zagovara društvene inicijative i aktivističke teme koje su joj bitne. Sve to radi s dozom posvećenog, gorljivog truda, ali i lakoće i humora, neke neozbiljne ozbiljnosti kojom kao da poručuje da ništa u životu nije banalno, ali i da se na račun svega treba znati šaliti.

Glumačke kvalitete koje su naveliko hvalili kritičari ne prolaze ispod radara ni kod ‘obične publike’ koja je vjerno prati na malim i velikim ekranima, a jedna Tihanina kvaliteta postaje očita već iz našeg inicijalnog upoznavanja i prvog dopisivanja. Kod nje nema nikakve poze i pompe, svojim nastupom odmah signalizira da možemo pričati pitomo, neposredno i opušteno. Ne samo da možemo, nego drugačije zapravo i ne želi.

‘Zora’ je radikalna

Vratili ste se nedavno iz Italije gdje ste snimali film ‘Il Paradiso del Pavone’ (’Paunov raj’). Drugi je to talijanski film kojeg ste dio, režirala ga je Laura Bispuri, a u njemu glume i poznate talijanske glumice Alba Rohrwacher, Dominique Sanda i Maya Sansa. Recite nam nešto o filmu, kako je bilo snimati s tako impresivnom glumačkom postavom?

Do dolaska na Laurin set nisam osvijestila s kakvim filmskim veličinama zapravo radim. Bilo je vrlo ugodno, mirno i lijepo. Scenarij je kao neka pjesma, pa je i samo snimanje proteklo kao muziciranje između nas, velikog ansambla i redateljice. Uživala sam kao malo prase gledajući Albu kako glumi. Za mene je to i dalje potpuno nestvarno iskustvo.

U tom filmu glumite na talijanskom jeziku, koji inače ne govorite tečno. Je li vas proces svladavanja talijanskog jezika za snimanja naučio nečemu što vas je iznenadilo, koristite li tijelo i gestikulacije na drugačiji način kad govorite talijanski?

Pa, u najmanju ruku, gluma na stranom jeziku je izazovna. Mislim da nikad u životu nisam bila koncentrirana kao na ovom setu, imala sam osjećaj da mi se puši iz ušiju. Nije problem razumjeti i naučiti tekst, izazov je u prisvajanju istog, oprirodnjavanju, melodiji… Moram priznati da sam rijetko kad ponosna na sebe, ali u trenutku kad sam savladala dijalog s jednom od najvećih europskih glumica, Albom Rohrwacher, bila sam ponosna.

Film ‘Il Paradiso del Pavone’ nije jedina novost u vašem radu. ‘Zora’, drugi film iz ‘Trilogije sunca’ Dalibora Matanića, u kojem glumite Iku, u lipnju je stigao u hrvatska kina. Po čemu je ‘Zora’ drugačija od ‘Zvizdana’, a Ika, siromašna žena iz zaleđa, Srpkinja koja živi u miješanom braku, od prijašnjih likova, Marije, Nataše, Jelene?

‘Zora’ je radikalnija od ‘Zvizdana’. Usudila bih se reći da graniči s eksperimentalom. Puno je hrabriji, bezobrazniji i siroviji film. Potiče publiku na unutarnji monolog, na pogled u one najmračnije i najzabačenije kutke unutar svakoga od nas. Zagledali smo se unutra i poklonili filmu nešto od vlastitih demona. Cijeli autorski tim zakoračio je u nešto novo, i Dado Matanović, i Ankica Jurić Tilić, i Marko Brdar, i mi glumci. To je zastrašujuće, a u isto vrijeme predivno i oslobađajuće. Iskustvo snimanja ‘Zore’ je za mene jedno od najvažnijih iskustava u karijeri. Mogli smo napraviti ziheraški film, ali nismo.

Kako izgledaju pandemijska snimanja, što se sve u ovo korona doba promijenilo u načinu rada na filmskim setovima?

Zavladala je generalna anksioznost i neizvjesnost. U Italiji smo bili testirani svaki dan, maske smo nosili do pred ulazak u kadar, potpisivali smo ugovor da se ne viđamo ni s kim osim s ekipom filma. To je bilo prilično strogo, ali je nažalost to bio i jedini način da snimanje od dva mjeseca preživimo bez zaraze.

Kad već spominjemo pandemiju, glumili ste i u filmu Predraga Ličine ‘Posljednji Srbin u Hrvatskoj’, u kojem je radnja takva da je preko vašeg lika, Vesne Zdovc, plasiran virus koji ljude pretvara u zombije. Čudi li vas da se još nije razvila neka teorija zavjere da je upravo ekipa iza ‘Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj’ odgovorna za pojavu koronavirusa?

Sigurna sam da ima ljudi u Hrvatskoj koji su uvjereni da je Peđa Ličina glavni i odgovorni za pandemiju (smijeh).

Koliko je teško biti filmska radnica, radnica u kulturi? Kakvi su radni uvjeti glumica, koliko je prisutna financijska nesigurnost, mogu li si samo rijetki osigurati egzistenciju?

Ako me pitate mogu li si kupiti stan kao umjetnica u Hrvatskoj, ne, ne mogu. Zarađujem li više od svoje sestre, diplomirane pijanistice? Da, zarađujem. Živimo u kapitalizmu i ne gajim velike nade u bolje sutra, veće plaće, siguran posao i lagodan život. To je u ovom sustavu izgubljena bitka. Ono što je moja bitka, to je traženje jednake plaće i uvjeta rada kao kod mojih muških kolega, da mi se na sastanku ne nudi 500 eura manje nego mojem glumačkom partneru.

Dobili ste tijekom godina brojne nagrade za svoje glumačke pothvate. Koji je modus operandi nagrada u glumačkoj profesiji, kako utječu na karijeru (mladih) glumica i glumaca?

Nagrade su super, ne zavaravajmo se. Ali ne donose ni kruh na stol, niti plaćaju račune, a ne garantiraju zapravo ni nove poslove. Pogotovo međunarodne nagrade, koje mediji u Hrvatskoj zapravo vrlo često i ne spomenu, eventualno naprave copy paste ako ja nešto o tome objavim na svojim društvenim mrežama.

Spomenuli ste već u nekim intervjuima kako reklame i prave promocije za hrvatski film u Hrvatskoj gotovo da i ne postoje, pa svoje filmove često sami promovirate preko Instagrama i drugih društvenih mreža. Prepoznaje li se taj marketinški rad i koliko i kako vam u svakodnevici pomaže, a koliko i kako odmaže korištenje i oslanjanje na društvene mreže?

Javnost je generalno manje zainteresirana za nagradu u Cannesu, nego za to koju liniju proizvoda koristim za lice. Dosta mojih međunarodnih nagrada uopće ne bi bilo spomenuto da se nisam pohvalila na Facebooku. Utoliko, društvene mreže mi služe kao nekakav portfolio. Moja generacija srećom ima iskustvo prije Instagrama i beauty filtera, i znamo što je realnost, a što nije. Brinem se za sve dvanaestogodišnje djevojčice koje na društvenim mrežama isključivo i stalno vide nametnute standarde ljepote, male nosove i velika usta, savršena tijela i savršene živote s puno puno novca. Čini mi se da je to put za generaciju ovisnu o antidepresivima.

Kad ste se već dotaknuli tinejdžerskog doba, poznato je da ste u srednjoj školi pisali za jedan časopis i vjerovali kako biste mogli postati novinarka. Nešto godina kasnije, u ‘Novinama’ ste utjelovili lik mlade novinarke Tene Latinović. Je li snimanje ‘Novina’ utjecalo na vaše poimanje novinarstva, i na koji način ako jest?

Ivica Đikić otvorio mi je jedan potpuno novi svijet, svijet novinarstva, i na tome sam mu zahvalna. Odrasla sam na Feral Tribuneu, učila čitati na naslovima tih novina. Otac mi je vrlo rano usadio ljubav prema pravim novinarima, pravom istraživačkom novinarstvu i pravim kritičarima društva. Ovo današnje copy paste novinarstvo, senzacionalizam i žutilo me tjeraju na povraćanje.

Spomenuli ste oca i njegovu ljubav prema novinarstvu. Iz familije ste u kojoj je majka Gordana profesorica talijanskog i engleskog, a posljednjih godina ste, što smo vidjeli kroz filmove koji vas opetovano vode u Italiju, na svoj način udomili talijanski jezik. Otac Milenko legendarni je golman Nogometnog kluba Zadar. Jeste li s godinama udomili išta od nogometa i njegovog nogometnog svjetonazora?

Pratim nogomet kao svaka prosječna osoba. Otac mi je usadio ljubav prema sportu. Iako smo i sestra i ja vrlo rano napustile gimnastiku i upisale muzičku školu, sve sportske savjete svog oca mogla sam primijeniti i na sviranje. Najvažnija je ljubav prema onome što radiš – disciplina, odgovornost, odricanja, trud, treninzi i ljubav, ljubav, ljubav.

Foto: Matej Đokić / stilist: Ivana Pavić i Iva Gradiser / vizažist: Simona Antonović / frizura: Branka Trohar

Pokrenula se lavina

Rođeni ste 1990. u Zadru i tamo odrastali, što su neke slične početne koordinate koje s vama dijelim. Kako je bilo odrastati u Zadru, postoje li neki momenti specifični za zadarsko okruženje i period kad ste rođeni, koji su vas obilježili i formirali? Recimo to ovako – od čega zadarskog bježite, a čemu se vraćate?

Zadar je vrlo specifičan grad, kao uostalom i svaki dalmatinski grad. Teško ga je opisati i teško je strpati u riječi sve ono što za mene predstavlja. Zadar je i hrpa klinaca rođenih 2000. godine koji urlaju ‘Ubij Srbina’, ali i grad koji je izrodio predivne umjetnike i umjetnice. Zadar je i riva s najljepšim zalaskom sunca, ali su to i ustaški grafiti na školama. Zadar je i žena koja nam je na snimanju filma vikala ‘Ajte ća, mrzi vas cili grad’, ali to su i Andrej, Ivica i Mario koji organiziraju ‘Kino zonu’ i trude se da zadarska publika ima priliku pogledati art house filmove, filmove koji nisu blockbusteri, kao i poslušati muzičare koji nisu mainstream. Kompleksno je to pitanje, a nemamo ni vremena ni prostora da na njega odgovorimo ovako.

Sada je vaš dom posvuda, dosta ste u Zagrebu, dosta u Beogradu, i dom čine ponajviše ljudi do kojih vam je stalo, što često i ističete u javnim nastupima. Rado spominjete i glumice koje su utjecale na vas, koje su s vama na snimanjima velikodušno dijelile znanje i iskustvo, poput legendarnih glumica Branke Katić i Nede Arnerić. Možete li nam reći više o tome, o značaju takvog povezivanja, čemu vas je sve to (na)učilo?

Naučilo me da su najveće glumačke veličine najnormalniji, jednostavni i prirodni ljudi koji nemaju potrebu za dokazivanjem. Divno je bilo i s Brankom i s Nedom, ali i s mojom Marinom Redežepović, Lukrecijom Tudor, Slavkom Sobinom… Važniji su mi dobra atmosfera, kolegijalnost i opuštenost, nego glumačko iskustvo mojih kolegica i kolega.

Problematizirali ste u više intervjua kako u filmskoj industriji često nedostaje dobrih, kompleksnih i zanimljivih uloga za žene, pogotovo za starije žene. Vidite li ikakve pomake oko toga posljednjih godina?

Pa, mijenjaju se stvari, polako. Imamo divnu Lanu Barić koja je sama uzela stvari u svoje ruke i napisala ‘Terezu’, imamo novi film Sonje Tarokić s Marinom Redžepović u glavnoj ulozi. Upravo snimam film s Vanjom Juranić u kojem je Tina središnji lik. Kako u svijetu, tako i kod nas, nemoguće je ignorirati ženski glas. To su sve spore promjene i procesi, jer živimo u patrijarhatu oduvijek, ali se ipak događaju.

Pomake na bolje u posljednje vrijeme vidimo i oko progovaranja o seksualnom nasilju i uznemiravanju, a tu su upravo glumice iz čitave regije odigrale važnu ulogu. I sami ste na društvenim mrežama upozoravali kako sada ne smijemo obeshrabriti i potisnuti žene koje su se usudile progovoriti o nasilju koje su proživjele. Osjetite li promjene na tom polju, čini li vam se da se vremenima ušutkavanja i pokornosti napokon nazire kraj?

Milena Radulović, Danijela Štajnfeld i Iva Ilinčić cure su koje su napravile nešto nevjerojatno hrabro i značajno. Zahvaljujući njihovoj spremnosti da progovore o svojim traumama, pokrenula se lavina koju više ništa ne može zaustaviti. To su napravile iako su bile svjesne rizika svega onoga što se dogodi nakon ispričane priče, i dodatnog zlostavljanja od strane javnosti i medija. Cure iz Sarajeva koje su osnovale Facebook grupu ‘Nisam tražila’ pružile su mogućnost da se svaka priča čuje. Ne samo priče iz našeg glumačkog miljea, već svaka priča koja je morala napokon biti izbljuvana, doslovno. Priče koje su bile zaključane u ladicama, od straha i nepovjerenja. Svjesni smo da su društvene mreže jedno, zakoni i svakodnevica ipak nešto drugo, i tu su promjene puno sporije. Ali, ono što se pokrenulo i o čemu se napokon počelo pričati, više se neće zaustaviti. Srećom, nikad nisam bila seksualno zlostavljana, ali tjednima nakon Milenine objave razmišljala sam o svim seksističkim i šovinističkim komentarima i upadicama kojima sam bila izložena, i ja i sve moje kolegice, o upadicama koje su mi se činile normalnima, prirodnima, koje su me vrijeđale i boljele, ali sam ih trpjela jer je ‘to naprosto tako’.

Pričam sebi maloj

Poznato mi je i iz nekih drugih dodirnih točaka da ste responzivni prema svima na Instagramu i da uvijek rado podržavate aktivističke inicijative do kojih vam je stalo, pa ste tako primjerice podržavali Noćni marš za Osmi mart koji organizira feministički kolektiv faktiv. Koliko i zašto vam je bitno da kao glumica i javna ličnost podržavate takve inicijative?

Podržavam javno sve ono o čemu vrlo strastveno i glasno raspravljam sa svojim prijateljima. Čini mi se licemjernim zagovarati jedan stav, a onda ublažavati u intervjuima i na društvenim mrežama svoje stavove. Tom logikom mogu biti i lutka koja nema mozak. Onda kad pričam da je svaka djevojčica lijepa i s prištićima, i sa zubnom protezom, i s deset kilograma ‘viška’, i s trojkom iz matematike, uvijek se nekako nadam da to možda baš ona čita i da je to utješi. Ili možda to samo pričam sebi maloj, koja je mislila da nije dovoljno lijepa, pametna ili talentirana.

Glumite u serijama i filmovima koji su često veoma teški za probaviti, koji nas suočavaju sa slojevitim čemerom svijeta, i onog vanjskoga i onoga u nama. Na kraju svega, što vama daje nadu?

Bavim se glumom iz vrlo sebičnih razloga. Gluma mi pruža scenu i slobodu da pričam priče koje želim ispričati, da utjelovljujem žene koje nemaju svoj glas, žene koje boli, koje plaču, koje su shrvane tragedijom, sretne žene, slobodne žene, žene koje je društvo odbacilo, zlostavljane žene, žene koje su uspješne i one koje misle da nisu. Kućanice, doktorice, seljanke, profesorice, čistačice… Prije par godina snimala sam film o dvojici braće Hazara koji bježe iz Afganistana u Italiju. Prije par dana dobila sam poruku od dečka iz Kabula koji mi je napisao samo: ‘Hvala za film’. To mi daje nadu.

razgovarala Ivana Perić
snimio Matej Dokić / Cropix